Kreativno izražavanje i po život opasna bolest

Dragutin Vučković

Otkriti da bolujemo od po život opasne bolesti ogroman je šok i često je potrebno određeno vrijeme da se na tu činjenicu prilagodimo. Ideja prilagodbe je iznimno važna u psihologiji. Ona podrazumijeva procese koji teže da osoba razvije nove stavove koji omogućuju lakšu prilagodbu na životne uvjete u kojima se nalazi. Proces prilagodbe je posebno izražen u djetinjstvu kada se, najvećim dijelom, izgrađuje buduća osobnost svakog čovjeka. Često se dogodi da prilagodbe i stavovi koje smo razvili tijekom djetinjstva nastavljaju djelovati i u odrasloj dobi, čak i kada one više ne služe svrsi. U svakodnevnom životu to znači da pokušavamo zadržati stara uvjerenja, ideje i navike, unatoč dokazima kako one više ne odgovaraju situaciji u kojoj se nalazimo.

Primjerice, mlada žena osjeća veliku anksioznost i strah u situacijama kada treba pokazati poduzetnost. U psihoterapiji se može dogoditi da je taj strah manifestacija odnosa s ocem koji nije nikada podupirao osobu u istraživanju i pokušajima otkrivanja nečeg novog, konstantno upozoravajući na moguće opasnosti. Strah koji ograničava njezin život više ne odgovara njenoj sadašnjoj situaciji i predstavlja staro uvjerenje koje treba prevladati, pa se javlja potreba da ona prihvati svoju poduzetnost, tj. da aktivno pokuša biti poduzetna.

Kako stvari stoje, mogućnost prilagodbe na nove životne situacije, u kojima se do sada nismo našli, postoji u nama, čak i kada je ta životna situacija teška, po život opasna bolest. Nažalost, u praksi se često događa  da mogućnost prilagodbe, tj. novi psihološki stav, bude nesvjestan. On predstavlja sve one ideje, osjećaje, podražaje i intuicije koji nam omogućuju da sagledamo našu bolest i našu životnu situaciju i pronađemo smisao, čak i u tome što nam se događa. Kako je taj stav nesvjestan, ne možemo ga prepoznati i uklopiti u svoj život. Kako da ga onda prepoznamo, razumijemo i prihvatimo?

“Kako stvari stoje, mogućnost prilagodbe na nove životne situacije, u kojima se do sada nismo našli, postoji u nama, čak i kada je ta životna situacija teška, po život opasna bolest.”

U analitičkoj psihoterapiji tom problemu pristupamo kao i drugim psihološkim problemima. Pokušamo pogledati u nesvjesno i vidjeti nalazi li se u njemu ikakva naznaka u kom smjeru krenuti i kako pristupiti novonastaloj situaciji. U praksi, nesvjesnom pristupamo na tri načina: putem snova, kroz kreativno izražavanje ili kroz aktivnu imaginaciju.

Snovi su prvi izvor iz kojega pokušamo dobiti informacije o nesvjesnim stavovima koji nam mogu olakšati adaptaciju. Ali ako nemamo snova, ili kada osoba osjeća nagon da se izražava i na drugačiji način (što često preporučujem svojim klijentima),  kreativno izražavanje može biti od velike pomoći. Kada naslikamo sliku ili napišemo priču, u njoj se pojavljuju motivi i radnje koje ne možemo objasniti svjesnom namjerom. Dakle, ona je nesvjesna i kao takva izražava tendencije nečega u nama što je nesvjesno, između ostaloga i aspekte toliko potrebnog novog psihološkog stava.

Mlada žena iz našeg primjera, koja je trebala razviti svoju poduzetnost, pokušala je slikama izraziti svoj strah i u njima se pojavio lik muškarca koji je bio izrazito poduzetan. On je predstavljao njenu poduzetnost koja je u tom trenutku još uvijek bila nesvjesna. Kada je ono što on predstavlja asimilirala u svijest, tj. i sama postala poduzetna, simptom anksioznosti se povukao.

Snovi i kreativno izražavanje su osnovni alat u psihoterapiji koji koristimo kako bi doveli do pozitivne promjene u psihologiji klijenta, čak i kada je on osoba koja se bori s po život opasnom bolešću. Važno je napomenuti još jedan pozitivan efekt kreativnog izražavanja, posebno slikanja. Sve snažne emocije (strah, uznemirenost, ljutnja, zaljubljenost, tuga i sl.) na nas djeluju paralizirajuće. Često osjećamo kako ništa nije važno osim emocije koju osjećamo i u nama se stvara nagon da u skladu s njom i djelujemo. Ponekad i trebamo, ali često emocija koju osjećamo u sebi ima dublji smisao i svrhu. Otkriti taj smisao ili svrhu je iznimno važno. Npr. ljutnja često nema za cilj da s drugom osobom započnemo svađu, već samo da se u odnosu s njom emancipiramo. Kada to uspijemo, ljutnja koju osjećamo može poprimiti jako kultiviran izraz. Kako bismo to postigli, ponekad je dovoljnu tu snažnu emociju pretvoriti u sliku. Nakon što to učinimo, često osjećamo ogromno olakšanje i bez interpretacije same slike. Ako u taj postupak uklopimo i interpretaciju, saznanja i uvide koje dobijemo možemo iskoristiti kako bi svoj život učinili smislenijim. Kada takav način izražaja postane uobičajen, tada slikanje možemo koristiti kao sredstvo koje nam pomaže da se osjećamo smirenije i bolje. Takav rad nam omogućuje da radimo planove, započinjemo ih i da život opet teče. Osim toga, sama činjenica da nešto stvaramo, daje našem životu posebnu vrijednost.

Naravno, ne možemo uspoređivati anksioznost zbog potreba odrastanja sa strahovima koje  stvara po život opasna bolest, ali obrazac je isti. Osoba koja se nalazi u takvoj situaciji osjeća strah, nesigurnost, šok. I kada pogledamo snove i slike osoba u takvoj životnoj situaciji i pronađemo njihov smisao, često otkrijemo kako ne govore o samoj bolesti koja je snašla tu osobu, iako možda koriste motive vezane uz bolest. Oni ukazuju na određene životne probleme koji postoje i postojali su daleko prije no što se bolest manifestirala. Takvi psihološki problemi (npr. zlostavljanje ili zanemarivanje u djetinjstvu, siromaštvo, nerazumijevanje roditelja ili partnera, bolest ili smrt bliske osobe i sl.), kada su nerazriješeni često dovode do iznimno velikog stresa i u odrasloj dobi. Taj stres direktno utječe na mogućnost organizma da se brani od bolesti i često predstavlja onu kap koja je prelila čašu da se bolest i manifestira. Možda, da nije bilo tih stresova i traumatičnih situacija, bolest se ne bi niti manifestirala? To sa sigurnošću ne možemo znati. Ali, ono što mogu zaključiti iz svoje prakse je kako rješenje psihološkog problema direktno utječe na mogućnost obrane organizma od teške bolesti. I ako se osnovni psihološki problem riješi, tada osoba u pitanju može dobiti određenu prednost i zapravo liječenje teške bolesti može biti, barem malo, uspješnije i lakše.

Ne bih išao tako daleko da kažem kako rješenje psihološkog problema može dovesti do izliječena fizičke bolesti. Ali, psihološki stres definitivno utječe na mogućnost organizma da se brani od bolesti. Što je taj stres veći i mogućnost organizma da se brani od fizičke bolesti je slabija. Rješenjem psihološkog problema, u nekim slučajevima, organizmu možemo olakšati mogućnost obrane od fizičke bolesti. Ponekad je to baš ona kap koja prelije čašu izlječenja.

Za kraj, možda se sjećate stare izreke „U zdravom tijelu, zdrav duh“? Mogu reći kako sam kroz svoj rad kao psihoanalitičar puno puta uvidio kako je i tijelo zdravije, kada je duh zdrav.

Dragutin Vučković je psihoterapeut i psihoanalitičar zaposlen u Hrvatskom društvu za analitičku psihologiju (HDAP). Akreditirani psihoanalitičar C. G. Jung Instituta u Zürichu i C. G. Jung Instituta u Dallas-u (SAD), član Međunarodnog udruženja za analitičku psihologiju (IAAP) i predsjednik HDAP-a. Osim što piše i radi individualnu psihoterapiju i psihoanalizu, predavač je na Sigmund Freud Sveučilištu u Ljubljani, voditelj je edukacije iz Analitičke psihologije u Zagrebu i vodi grupe koje se temelje na radu sa snovima. Više o njemu možete saznati, ukoliko posjetite stranicu Hrvatskog društva za analitičku psihologiju.