Irena Letica Ćurčić

Irena Letica Ćurčić tijekom rata iz rodnog je Sarajeva izbjegla u Split, a potom u Zagreb. Po zanimanju je farmaceutski tehničar. Majka je četiriju kćeri i baka troje unučadi. Pisati je počela nakon što joj je 2014. dijagnosticiran rak dojke. „Okidač“ je, kaže, bila treća kemoterapija. Njezine pjesme i kratke priče slave snagu i ljepotu žene i njezinu borbu protiv zloćudne bolesti. U početku je pisala samo za sebe, sve do lani kada je, na Međunarodni dan borbe protiv raka, jednu od pjesama javno objavila. Drugim ženama koje dijele istu sudbinu snaga njezinih riječi toliko se dopala da su dvije Irenine pjesme prešle granicu Hrvatske. Prevedene su na engleski i objavljene na internet stranici I Had Cancer.

Kada je bivši ministar zdravstva, Dario Nakić, prošle godine ukinuo program „72 sata“, a javno izjavio kako od raka uglavnom obolijevaju stari ljudi, Irena Letica Ćurčić u ime svih žena oboljelih od raka dojke ministru se obratila otvorenim pismom u kojem je tražila  njegovu ispriku. Pismo je pročitano u emisiji „Provjereno“, no ministrov odgovor nikada nije stigao.

“Nesavršena”

Sprešala sam te svoje godine i rastegnem ih, povremeno, po potrebi.

Naučila sam kroz te godine svašta, bitno i nebitno. Postala sam samosvjesnija, upoznala sam sebe i ne bojim se ničega.

Valjda mi se moralo dogoditi sranje da bih postala svjesna sebe, da bih otpustila kočnice i uživala u svakom danu. Stavim flaster na srce, osmijeh na lice i roza šeširić na glavu.

Koristim sve vrste terapija: kemoterapiju, antihormonalnu terapiju, terapiju glazbom, a koristim i terapijski učinak kupovanja novog para cipela.

Dajem, šaljem, poručujem. Primam, upijam, čujem, osjećam bolje nego ikada prije. Volim, ma voooolim sebe i svoje, snažno, iz sveg srca.

Volim svako drvo u mome parku, prolazimo zajedno kroz sva godišnja doba. Rastegnem svoj sprešani život u rano jutro i postanem ona mala sarajevska djevojčica i zanjišem se na ljuljački u parku.

Zaplačem od ganuća kada uronim u mirno, toplo more koje me ozdravlja i pričam o tome onima koji me razumiju, bez ograda i s veseljem maloga djeteta. Zahvalim se svaki put vodi koja me liječi, pozdravim svaki novi dan i prihvatim borbe, jer su moje.

I napokon sam postala svoja. Nesavršena u savršenosti života.

“Uzalud”

 

Uzalud podijeljeni citati ako se ne primjenjuju.
Uzalud nam sunce ako ne osjetimo kako nam grije leđa i primimo to sa zahvalnošću.
Uzalud nam par lijepih cipela ako nas žuljaju.
Uzalud nam znanje iz anatomije ako nikada nismo čuli svoje srce ili svjesno udahnuli.
Uzalud nam plaćeni turistički aranžmani ako ljepote vidimo jedino kroz objektiv fotoaparata, a trenuci nam ne ostanu u pamćenju.
Uzalud nam deklarativna podrška bez zagrljaja.
Ma uzalud nam i dobra pjesma ako se na nju ne rasplešemo i ne naježimo.
Uzalud nam i svi lijekovi ako ne spoznamo da nas i sve gore navedeno liječi.

“Tebi”

Tebi divna koja ujutro nemaš što počešljati. Tebi lijepa koja ideš na desetu kemoterapiju,  a boli te svaka kost. Svejedno ustaješ i ideš. Tebi hrabra koja gledaš svoje ožiljke kao trofeje zaslužene u pobjedi. Tebi sretna koja pjevaš veselo, iz svog srca, a razdiru te strahovi. Tebi nježna koja grliš svoje djetešce rukama utrnutim od Taxola, svejedno, ono osjeća majčin dodir i topi se od ljubavi. Tebi dražesna koja raširiš osmijeh jer ne želiš plakati. Tebi prekrasna koja nacrtaš obrve, svežeš maramu i izađeš udahnuti zrak punim plućima. Tebi ljepoto koja skrivaš svoje popucale vene od očiju svoje djece. Tebi nježna kojoj više ništa nije isto, kojoj je svijet obojen novim bojama. Tebi sestro ništa nije nemoguće.