Veselinka Kastratović

Veselinki Kastratović u listopadu 2015. dijagnosticiran je karcinom jajnika. Svoju borbu s bolešću detaljno je opisala u priči koju možete pročitati na našim stanicama. Kako bi pomogla drugim oboljelim ženama  i samoj sebi tijekom rehabilitacije, ali i osvijestila zdrave žene koliko je važno brigu o svom zdravlju, osnovala je Udrugu žena oboljelih i liječenih od karcinoma jajnika “JA KA” Osijek.

U slobodno vrijeme Veselinka piše pjesme. Prvu pjesmu napisala je još u srednjoj školi, a ove su sve nastale 2016. i 2017., tijekom liječenja i nakon njega.

O svom pjesničkom izražaju Veselinka kaže: „Moje je pjesme teško svrstati u neku kategoriju. Ima ih i ljubavnih, ali najviše onih koji su odraz mog unutarnjeg razgovora sa samom sobom, posebice sada nakon što sam oboljela.“ Tema je većine pjesama prihvaćanje sebe u novom identitetu, pogled na novu JA i na život te „nove osobe.“

Sve pjesme Veselinka Kastratović potpisuje s „Pjesme Kočoperne usidjelice“, a posvetila ih je svojoj majci s kojom je bila jako povezana i čija joj je smrt teško pala.

„Doista vjerujem da me je ona  čuvala i tijekom operacije i za vrijeme oporavka.  Ona je moj mali anđeo čuvar“, povjerila nam je Veselinka Kastratović.

“Oči govore”

Iznenada, bez najave i upozorenja,

izroni pogled i oči ostanu spletene,

zanijemi riječ, ugasi se svjetlo okolice,

i misli postanu od uma razdvojene.

 

I tako nastavi se taj nijemi razgovor očima,

iz jutra u jutro, iz dana u dan,

i nijemi razgovor očima uz izostale riječi,

i tako ulazi pogled u neispričani san.

 

I ponekad pomanjkanje hrabrosti za izreći,

uputiti nježnu riječ uz zapretene čežnju,

i ponekad zastao dah u neizgovorenoj riječi,

dotaknuti misao nebeski nježnu.

 

Iznenada, pogled postaje važniji od strepnje,

željeno jutro i par beznačajnih riječi,

ali slučajno ili ne putovi isprepleteni,

i razgovor o nečem blisko dalekom liječi.

 

I onda krene život u smjeru nenadanih putova,

sudbine nam priču nenadanu zbore,

a ipak se vraćamo nenadanom susretu,

i znamo da i danas oči govore.

“Zar ja?”

Korak po korak, polako, brzo, u tišini,
nižem dane u nisku biserja života,
tkam platno zagasite boje neba,
oslikavam oblutke, nježnošću slična ljepota.

Udah po udah, disanje sam uskladila snom,
na uzglavlju noću sanjam žive slike,
oslikana staza vodi me zdencu snoviđenja,
tražim u grmovima božura nove prilike.

Čežnja, slutnja, izgubljeni pogled u sutonu,
kraj rijeke ostavljena sudbina utihnule mene,
i jedan udaljeni odraz uporna pogleda,
na mojim stazama slutnja drage sjene.

Snatrim u noćima bez sna, o trenutku,
negdje u dubini mene iskra sja,
pred zrcala prolazim s ushitom mašte,
i onda, kroz polusan pitam, zar ja?

“U ovoj toploj večeri”

U ovoj toploj večeri prebirem po dirkama života,
tražim negdje zalutale poglede ukradene sjeti,
između redaka dana i noći nazirem pobjegle misli,
i osjećam kako niz obraze poneka suza poleti.

Osjećam ovo vrijeme što me grli osamljenom rukom,
negdje nazirem pomak u vremenskom lancu,
neka praznina upijena u mnoštvo praznih misli,
niz rijeku pušteno neizgovoreno u nevidljivu čamcu.

U noći bez uporišta zaboravljeni šal ovješen o vrijeme,
tek poneka misao i pogled odlutao u beskraj sneno,
tek tišina u uglu daha zatrpana starim salvetama,
i moje riječi s usana izgovoreno nečujno, nijemo.

U ovoj toploj večeri naslanjam obraz na imaginarni dlan,
i zamišljam potrebnu blagost tiha pogleda u daljini,
na nekom izmišljenom sutonu osjećam okus sreće,
i bojim se, slutim da sebe guram u beskraj, divljinu.

U ovoj toploj noći, večeri bez kraja, bez mirisa i dobi,
sakupila sam sve svoje slutnje i mirise nada,
udaljujem se od ljudi, bježim u svoje nemire duše,
i ne dopuštam sebi luksuz bestežinska pada.

“Ništa nije isto”

Gledam sebe u zrcalima jutarnjih izmaglica,
i negdje nema one mene od prije znane i iste,
negdje, kao da sam otišla u drugu dimenziju sna,
i kao da su mi druge tišine postale bliske.

Hodajući kroz vrijeme promatram novu mene,
u prolazu vidim odraz svoga pogleda i svoje tišine,
negdje drugdje odvode me staze nakon bolesti,
negdje gdje nalazim neke davno željene divljine.

I tako pogledom ispraćam osamljena svitanja,
niz dlanove puštam prvi pjev čujan kroz san,
u jutarnjoj kavi ispijam ono nešto u napitku srca,
i tako krećem u neki nepoznato slućen novi dan.

Vedrina jutra i osjećaj prohladnoga svitanja,
na obzorju vidim plavetnilo osvježeno, čisto,
moje trepavice zastiru pogled moga oka,
i osjećam, nakon bolesti ništa nije isto.

“Negdje između snova i nade”

Živim negdje na razmeđu, na tankoj niti,
negdje u svitanjima pronalazim izvor snage,
živim negdje u svijetu satkanom od ljubavi,
negdje između snova i nade.

Moj put obasjan je zrakama zvjezdana sjaja,
negdje gdje moje usnulo biće nalazi dubinu,
stopalima dodirujem biserje putova noći,
negdje gdje slutim nepoznatih obzorja širinu.

Između mojih snova i nade putovi vrludaju,
gledam lepršavi ples brezinih grana na vjetru,
prolazim kroz snovima naslućeni perivoj,
i pružam ruke obzorju plavetnila sjetnu.

Dahom dodirujem vrhove jablanovih grana,
negdje u daljini osjetim miris izmaglice blage,
moji prsti dotiču krune cvjetova tulipana,
živim negdje između snova i nade.