U lijevoj dojci imala sam tri čvorića, bez puno razmišljanja odmah sam odstranila – obje dojke

Tanja Vukić (48)

16.

SVIBNJA, 2018.

Moja priča vjerojatno je slična mnogima, ali kad nam se dogodi bolest mislimo da se ono što proživljavamo dogodilo samo nama.

Majka sam dviju cura: jedna je kada sam oboljela bila na trećoj godini faksa, a druga, malecka, još je bila predškolac.

Sama sam s njih dvije.

Nekoliko godina prije no što sam otkrila karcinom dojke prošla sam pakao, sve dok nisam uzela djecu i otišla. Bilo mi je teško jer sam bila bez posla, no pronašla sam duševni mir. Jednom godišnje obavljala sam rutinske kontrole: išla sam na pregled kod ginekologa, napravila krvnu sliku, mamografiju i ultrazvuk dojki. Bila je nedjelja navečer, mlađa kći je spavala, a ja sam gledala televiziju i slučajno sam prošla rukom u predjelu lijeve dojke i preko majice kratkih rukava napipala kvržicu, ali poveću. Prva mi je pomisao bila da mi se učinilo. Skinula sam se i pipala. Nisam osjećala nikakvu bol i bila sam uvjerena da kvržice ujutro prilikom tuširanja nije bilo. Starija je kći izašla iz sobe i pokušala me smiriti i uvjeriti da na dojci ne postoji ništa. Ujutro sam nazvala moju liječnicu i dogovorila pregled. Na ultrazvuku mi je pronašla tri kvržice, a ne jednu. Dodatni šok.

Od kuda tri kvržice, kada je prije sedam mjeseci na mamografiji i ultrazvuku sve bilo u redu, pitala sam.

Liječnica me umirila i dogovorile smo se da ću za dva dana doći na punkciju. Ta dva dana do punkcije glavom mi je prolazilo tisuću misli i nekako sam stalno postavljala isto pitanje: – Zašto baš meni?

“Teško je proći taj put kad si sam s djecom, kada nemaš podršku. Jednostavno se na trenutke izgubiš toliko jako da nisi svjestan dišeš li uopće.”

Došao je i dan punkcije. Bila je srijeda. Po nalaz sam trebala doći za dva dana, na sam Veliki petak. Došao je i taj dan. Dok sam hodala od stana prema centru grada u želucu mi je kuhalo, a tijelo se grčilo. Jednostavno sam znala da nalazi nisu dobri. Došla sam kod doktorice Silve Boljkovac, a ona mi je bez puno uvijanja rekla: -Tanja, sve tri kvržice su maligne. Moraš hitno u Zagreb. Pokušaj doći do prof. dr. Zdenka Staneca u Dubravi, on će ti reći što i kako dalje.

Nevjerica, šok, nisam mogla izustiti ni jednu riječ.

Malo sam se pribrala i krenula kući. Hodala sam kroz grad i sretala ljude koji su se veselili Uskrsu, a ja sam ronila suze po cesti, jecala i pitala se zašto. Moram još stariju kćer podići na noge, a mlađa tek na jesen treba krenuti u prvi razred osnovne. A gdje sam ja?

Nazvala sam kćer i ukratko joj rekla što mi je rekla liječnica. (Moram reći da se držala bolje od mene.)

Sada počinje dio koji moram odraditi. Najgore mi je bilo to što sam zbog blagdana morala čekati do utorka, a svaki mi je dan bio dug kao stoljeće.

U utorak sam nazvala privatnu polikliniku prof. dr. Zdenka Staneca i naručila se za pregled. Nisam mogla riskirati ići u Dubravu i ne naći ga. Došla sam na pregled, dala citološki nalaz i čekala da me prof. Stanec pregleda. Nakon pregleda otvoreno mi je rekao: – Gospođo Vukić, za vas bi najbolja opcija bila da odstranimo cijelu dojku. Imate tri čvorića i nema smisla da parceliramo.

Ne mogu reći da sam bila u šoku, vjerojatno iz razloga što se još uvijek nisam oporavila od prvotnog šoka koji sam doživjela kad sam saznala dijagnozu.

O.K., rekla sam, ali budući da ne radim i nemam novca za operaciju, možete li me operirati u Dubravi?

Profesor je pristao, a ja sam u tom trenutku iskoristila šansu za još jednu molbu – tražila sam da mi odmah odstrani i drugu dojku.

Poznavajući samu sebe stalno bih se pitala što ako mi dođe na drugu, a što ako na drugoj nešto već postoji, itd…

Dogovorili smo se da u bolnicu u Dubravi sa svim nalazima dođem 19. travnja 2016. Prethodno sam morala napraviti još i magnetnu rezonancu. I ona je pokazala još dvije kvržice. Istina, veličine zrna riže, ali bile su tu. Cijelo sam to vrijeme bila kao u bunilu, imala sam osjećaj da sam između neba i zemlje. Odjednom bi mi krenule suze koje nisam mogla kontrolirati, a nisam ni željela. Moja obiteljska liječnica, Gordana Došen, jako mi je puno pomogla. Što se tiče pretraga, savjeta i psihičke podrške, mlađa kći Ana tada još ništa nije znala.

Odlučila sam joj reći da imam rak tek kada mi jave da moram ići u bolnicu. Došao je i taj dan i nekako sam jedva čekala da sve prođe. Možda čudno zvuči, ali u glavi sam si posložila prioritete. Rekla sam samoj sebi: Tanja, operacija je tvoj novi život, imaš dvije predivne cure za koje moraš živjeti. Bez obzira na to što sam bez posla, i bez obzira na to što mi je puno toga bilo nedostupno, ali dostupan mi je bio novi ŽIVOT. Zaprimljena sam na odjel. Prof Stanec je pogledao nalaze i pitao me: – Tanja znate li što vas čeka?

Odgovorila sam mu: – Nemam pojma.

Vas čekaju monstrumski bolovi, a mene dugosatna operacija, objasnio je.

Moj odgovor je glasio: – Bolove prepustite meni, a zahvat ja prepuštam vama.

Tu smo se i nasmijali.

Sutradan, 20. travnja, operirana sam. Taj sam dan izbrisala iz sjećanja.  Sjećam se tek sljedećeg dana. Bolovi koje sam osjećala uistinu su bili monstrumski. Znala sam da u biti najteži dio tek dolazi. Uvjeravala sam se da ja to mogu, bez obzira na to što mi je realno bilo grozno.

Znate onaj osjećaj kad doživite da se svi oko vas boje i izbjegavaju vas kao da imate zaraznu bolest? Grozan osjećaj, a pogotovo u trenutku kad ti je potrebna utjeha, lijepa riječ, ohrabrenje, ma i to da netko samo sjedi kraj tebe i šuti.

Moja Tamara, kojoj su ostala još dva ispita na trećoj godini studija, preuzela je na sebe sve obaveze, od spremanja, nabave, kuhanja, peglanja, vodila je seku u malu školicu, išla po nju… Riječju, sve je palo na nju.

U bolnici sam bila osam dana i kad sam došla doma trebalo je organizirati život u nekom sasvim drugom smjeru. Skidanje potpornog grudnjaka (nazvala sam ga ronilačko odijelo) slijedilo je nakon šest tjedana, a koliko god mi je s njim puno puta bilo lakše, toliko puta sam imala osjećaj da mi oduzima život. Prošlo je vađenje konaca, sve je bilo jako dobro i čekala sam PHD nalaz da vidimo što dalje. Nalaz je bio dobar, nije bio zahvaćen niti jedan limfni čvor, ali uvijek postoji taj ali.  Zbog tipa mog karcinoma dobila sam 4 ciklusa kemoterapije po AC shemi. Potražila sam savjet više onkologa, uzela sam više mišljenja i sva su se gotovo poklapala. Došla sam u novu situaciju, a još nisam izašla iz prijašnje. Morala sam Ani objasniti što će se događati. Pokušala sam iz svega izvući pozitivu i tako sam s Anom i Tamarom na YouTubeu tražila načine kako vezati marame. Nakon toga smo obilazile dućane i mlađoj sam kćeri prepustila da ona odabere.

Taj dio bio je toliko težak, uza svu fizičku bol taj dio je bolio puno jače. Na prvu kemoterapiju otišla sam 23. svibnja i tu sam istu noć skoro ispustila dušu. Povraćanje, bolovi, slabost… grozno… S 56 kilograma u tri dana pala sam na 51 kilogram. Mislila sam si ajmeee meni, ovo je tek prva, a mene je već “ubilo”, kako ću izdržati još tri. A onda sam si naručila čepiće koji su me spasili toliko da sam između treće i četvrte kemoterapije nekoliko dana otišla i na more. Moje curice, Tamara i Ana, bile su divne. Toliko sam podrške od njih dobila, i u biti od njih sam crpila snagu, energiju i volju za životom. Prije mjesec dana, 20. travnja, bio je moj, kako ga nazivam, drugi rođendan kojemu sam nazdravila i, iskreno, bez obzira na to što sam prošla, ponekad uhvatim kako razmišljam o tome zar se to meni stvarno dogodilo.

Teško je proći taj put kad si sam s djecom, kada nemaš podršku. Jednostavno se na trenutke izgubiš toliko jako da nisi svjestan dišeš li uopće. Na kemoterapiju sam išla sama – pješice – i pješice sam se s njih vraćala. Nije to toliko daleko, ali kada idete s kemoterapije i 2,5 km nije  baš ni tako blizu.

Obavljam kontrole svakih dva do tri mjeseca i sve je super. I tako će i ostati.

Živim ŽIVOT!

Karlovčanka Karlovčanka Tanja Vukić pridružila se konferenciji za novinare organiziranoj u povodu „Lila tjedna“, akcije koja promovira zdravlje žene, prvenstveno govoreći o ženskim malignim bolestima, a održava se od 14. do 18. svibnja ove godine. Tanja je u dvorani Hrvatskog novinarskog društva podijelila svoje iskustvo – što znači biti žena oboljela od raka u maloj sredini. Najveći problem u maloj sredini je mentalni sklop. Žene oboljele od raka osjećaju se kao da su nešto skrivile, nose neku etiketu, ljudi pomalo zaziru od njih, kao da će bolest prijeći zrakom. Poznato je da rak pogodi žene na više načina, osim što se bore za život, nerijetko izgube posao, raspada se brak, dakle, sve nevolje svijeta se zaredaju. Uza sve to, u maloj sredini žene oboljele od raka prilično su stigmatizirane, istaknula je Tanja.
Navela je i primjer nedostatka stručnog kadra.
„U karlovačkoj bolnici, primjerice, imamo jednu onkologinju koja pokriva bolnički odjel, dnevnu ambulantu, imunološku ambulantu i hitni prijam. Kada ste toj liječnici stopedeseti pacijent u danu, naravno da usluga ne može uvijek biti savršena, jer toliki posao ne stigne obraditi samo jedna osoba“, rekla je Tanja, naglasivši kako je ipak riječ o Karlovcu, koji, unatoč problemima, spada u gradske sredine.
„Možete misliti kako je onda negdje na selu i u zaseocima, gdje nema ni internetskog signala, ni dovoljno razvijene svijesti, niti žene imaju adekvatnu podršku obitelji i ukućana. Njihova patnja nije mala. Svojim primjerom želim pomoći i želim sudjelovati u pozitivnim promjenama. Ljudima u malim sredinama treba olakšati borbu protiv raznih tipova malignih bolesti. Zato smatram da su ovakve akcije poput „Lila tjedna“ važne, kao i objave svih žena koje su uspjele pobijediti rak. Svaka inicijativa i svaka informacija ženama u udaljenim sredinama pomaže da spoznaju da nisu same“, poručila je Karlovčanka Tanja Vukić.
Sandra Bolanča

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama