Ćelava i ponosna

20.

SRPNJA 2015

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogom problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Ponedjeljak je 20. srpnja. Od  operacije je prošlo tek nešto više od mjesec dana.Vraćam se na posao. Uvjerena sam da bolest mogu pobijediti samo budem li radno aktivna i u kontaktu s ljudima. Ne želim sjediti kod kuće i plakati nad samom sobom. Rak nije kraj svijeta.
Promijenila sam još jednu životnu naviku. Otkako sam se razboljela, ne izlazim iz kuće bez doručka, a po novome na posao si nosim i ručak. Znam da vam ovo zvuči čudno, ali čitav život živjela sam u stresnom ritmu, tako da mi se nerijetko događalo da sam čitav dan zaboravila jesti. Kava, cigareta, cigareta, kava… I tako u nedogled. Sada čim otvorim oči prvo doručkujem, a tek onda popijem kavu. Cigareta je za mene prošlost. Baš sam ponosna na sebe.

Došao je i dan za koji sam se dugo pripremala. Počela mi je otpadati kosa. Htjela sam je odmah obrijati, no frizerka me nagovorila da je za početak skratim na dječačku frizuru. Šalim se s prijateljicama kako kada želiš promijeniti nešto u svom životu, a nemaš hrabrosti za neki veliki iskorak, promijeniš frizuru.
Jastuk mi je jutros bio prepun kose. Bodrim samu sebe: ništa strašno, to je samo kosa. Vrijeme je za ćelavu fazu. Frizerka nije mogla sakriti suze kada me je obrijala na ćelavo. Pobunila se i moja gusta kosa. Čitavu noć nisam mogla zaspati. Nakon što su mi jučer u salonu mašinicom izbrijali kosu, čitavu sam noć imala osjećaj kao da mi je u glavu zabodeno tisuću pribadača. Odlazim na popravni kod pravog ženskog brice. Gava mi je potpuno oguljena. Sad sličim na Yula Brynnera.


Ponosna sam na sebe. Zbog  gubitka kose nisam pustila ni suzu. Zapravo, novi mi se odraz u ogledalu sve više sviđa. S YouTubea sam skinula čitav niz načina kako vezati turban. Vježbam čitavo poslijepodne. Taj mi je novi modni detalj totalna fora. Svaki dan mogu biti netko drugi.

“Malo nakon ponoći budi me nesnosna mučnina. Moram povraćati. Jedva uspijevam stati na noge, vrti mi se. Druga me je kemoterapija dotukla već prvi dan.”

Četvrtak je, 6. kolovoza. Bez imalo straha odlazim na Rebro. Danas ću primiti drugu kemoterapiju. Sama sam kod kuće, djeca su na moru, ali nema razloga za paniku. Sigurno ću se, kao i prošli put, odlično osjećati. Ne bude li tako, uvijek mogu pozvati neku od prijateljica. Imam tu sreću da sam okružena divnim ljudima i obasuta njihovom pažnjom i ljubavlju. Dok čekam nalaze krvi, vrijeme kratim čitajući knjigu. U bolnici čovjek nauči biti strpljiv.
Krvna mi je slika u redu, kemoterapija može početi. Sestra donosi četiri šprice. U jednoj je tekućina crvene boje, nalik na malinovac (tzv. Red Devil). Zatvaram oči. Osjećam kako mi tekućina iz šprica struji tijelom. U meni se sada vodi borba dobra i zla.


Malo nakon ponoći budi me nesnosna mučnina. Moram povraćati. Jedva uspijevam stati na noge, vrti mi se. Druga me je kemoterapija dotukla već prvi dan. Zovem u pomoć prijateljicu. Dražena i njezin optimizam bude me iz mrtvih. Čak me uspjela i nasmijati. Jedva sam uspjela odspavati nekoliko sati. Budi me zvuk mobitela. Zovu me s Rebra. Nisam im ostavila dobru uputnicu pa traže da im smjesta donesem ispravnu. U protivnom će mi, zaprijetili su, morati naplatiti kemoterapiju. Kažem liječnici kako jedva čekam da se to dogodi. K vragu, pa nećemo pobjeći ni ja ni uputnica. Čeka me još 14 kemoterapija. Vani je plus 40, loše mi je, sama sam kod kuće, moja je liječnica opće prakse na godišnjem odmoru… Zar me nitko iz sustava zdravstva nije mogao nazvati i pitati kako sam ili ne daj Bože može li mi kako pomoći? Zašto sam za njih samo neispravna uputnica?


Ni u subotu se cijeli dan nisam mogla pomaknuti. Treći je dan otkako sam primila kemoterapiju, nakljukala sam se lijekovima protiv mučnine, a još mi je loše. Pokvarila mi se i klima u stanu. Zove me mama. Lažem joj da sam super i da sam upravo došla izvana. Grize me savjest. Jesam li ispravno postupila kada sam donijela odluku da joj ne kažem da imam rak? Jesam li ispravno postupila prije pet godina kada joj nisam rekla da i ona ima rak? Teške životne odluke za koje vas nitko ne pripremi.

Nedjelja je. Četvrti dan nakon kemoterapije. I dalje mi je loše. Ponekad se čovjek očito mora razboljeti da bi shvatio koliku snagu ima u sebi. Dolazi mi dragi iz Beča. Počinjem se pakirati za more. Jako se veselim. Tužno, ali istinito, nisam tri godine bila na moru jer si to nisam mogla priuštiti. U ponedjeljak prije puta odlazim na Rebro odnijeti im tu prokletu uputnicu. Naručena sam i na pregled kod hematologa. Opet mi PV nije dobar.

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Subota je, 22. kolovoza. Danas stavljam na Facebook svoju prvu sliku bez kose. Želim podijeliti i to svoje iskustvo i pokazati da se rak može dogoditi svakome od nas.

“Definitivno sam zaljubljena u samu sebe. Štoviše, obožavam se. Heroina sam, kraljica sam, najljepša sam i najpametnija, najmoćnija. I kada promislim, sve to omogućio mi je ‘moj rak'”. To je svojedobno zapisala jedna od žena oboljelih od raka dojke. Bila je u pravu. Rak doista kao da ženi pruža dodatnu snagu i moć. Osjećam se prekrasno, a svi kažu da i zračim čistu pozitivu 

Na moru sam napunila baterije i sad sam spremna za treću kemoterapiju. Četvrtak je 27. kolovoza. Sa mnom na odjelu leže dvije mlade žene. Obje imaju ne više od 30 godina. Jednoj se tumor vratio, drugoj se pojavio praktički dok je dojila dijete, a razvio se takvom brzinom da je morala odstraniti cijelu dojku: i tkivo i kožu. Sve teorije o tome kako je dojenje odlična prevencija raka na ovom primjeru padaju u vodu. Uostalom, i sama sam dojila troje djece. Najmlađe, kćer Anamariju, do druge godine i opet sam dobila rak.


Treća me je kemoterapija totalno dotukla. Mislila sam da mučnina ne može biti gora od one koju sam osjetila nakon druge kemoterapije. Prevarila sam se. Itekako može. Danas mi je tako loše da imam osjećaj da ću umrijeti.
Cijeli sam dan kao u nekom bunilu. Ne ustajem iz kreveta. Malo spavam, malo sam budna i sve mi to prolazi kao kroz san. Anamarija kaže da se resetiram svakih pola sata.
Nedjelja je, a meni je još uvijek loše. Danas sam i psihički potonula, što me brine. Ne želim da moj rak bude nadmoćniji pa sam donijela odluku: potražit ću stručnu pomoć psihologa u udruzi “Sve za nju”. Kod nas, na žalost, ne postoji dobro osmišljen institucionalni oblik psihološke pomoći ženama koje su oboljele od raka. Sva je sreća da postoje takve udruge. Razmišljam o ženama koje nemaju podršku okoline kakvu ja imam, a žive u mjestima u kojima ne postoji baš nikakav oblik pomoći i podrške.  

Četvrtak je, 3. rujna. Moj prvi odlazak na razgovor sa psihologom. Želim ozdraviti i gledati svoju djecu kako rastu. Doživjeti rađanje njihove djece. Ne kažu uzalud da je polovica izlječenja u našoj glavi. Ali, kako postići zen stanje u kojem te sitnice koje su te uvijek prije izbacivale iz takta jednostavno više ne diraju? Kako si postaviti granice?

Došao je i dan za četvrtu kemotrapiju, posljednju po AC shemi. Svi me uvjeravaju da je sad najteži dio puta iza mene. Znam da to ljudi kažu samo tako jer ne znaju što bi drugo rekli, a žele me ohrabriti. No, nekako se ipak nadam da su u pravu. Već sam umorna od svega.