Kad te krene

19.

PROSINCA 2015

Došao je i Božić, moj rođendan. Obasuta sam pažnjom i ljubavlju. Svi čestitaju. Čudan je osjećaj slaviti rođendan u takvim okolnostima. Htio-ne htio, čovjek se pita je li mi ovo posljednji rođendan, kako bih ga trebala proslaviti, kao i svaki drugi do sada ili nekako posebno?

Prije dvije sam godine u ovo vrijeme plesala salsu, a sada jedva hodam. Ništa ne mogu obuti, noge su mi kao safalade. Užasno se osjećam. Danas sam si čak kupila niske cipele s gumenim đonom, nalik na marte. Prvi put imam cipele s gumenim đonom. Mojoj je djeci to veliko iznenađenje.
“Mama se vratila na filozofski, prešla je na vegetarijanstvo, sluša demo bendove, ima curu i sad će si kupiti motor”, zadirkuju me.

Danas je Badnjak, svi se pripremaju za proslavu Božića, a ja moram na Rebro na kemoterapiju. Još su mi ostale dvije. Voljela bih da je to kraj, jer doista ne mogu više. U meni se izmjenjuju raspoloženja. Prijatelji mi govore da sam jako hrabra i da se dive mojoj snazi. Sestrama je ponovno trebalo više od pola sata da mi pronađu venu u koju će staviti braunilu. Dosta mi je više i igala i bolnice i svega. Otvorila sam bolovanje. Ne želim više biti hrabra.

Došao je i Božić, moj rođendan. Obasuta sam pažnjom i ljubavlju. Svi čestitaju. Čudan je osjećaj slaviti rođendan u takvim okolnostima. Htio-ne htio, čovjek se pita je li mi ovo posljednji rođendan, kako bih ga trebala proslaviti, kao i svaki drugi do sada ili nekako posebno? Da imam novca, otputovala bih negdje gdje je sada ljeto, ležala na plaži i gledala u more. A ja moram ići na kemoterapiju i gledati kako mi lijek satima kapa u venu.

Još par sati i iscurit će i najgora godina u mom životu. Ako se pitate gdje ću čekati 2016., nije mi do slavlja. Evo meni još jednog šoka. Posljednji sam dan 2015. ostala i bez posla, istekao mi je ugovor. Ma neću nikome dati gušta. Obući ću haljinu, štikle i idem plesati!

Ponedjeljak je, 4. siječnja 2016. Zadnja kemoterapija! Jupi! Djeca su me po izlasku iz bolnice izvela na večeru. Ovo moramo proslaviti. Kad sve zbrojim i oduzmem, nije ta kemoterapija tako loše ni djelovala na mene. Krvna slika uvijek mi je bila u redu. Nijednom me nisu vratili kući da ne mogu primiti kemoterapiju. Nisam imala problema ni s mokrenjem ni s probavom ni sa spavanjem. Nijednom nisam dobila temperaturu. Ma nisam skoro ni zakašljala, iako se znalo dogoditi da su oko mene svi bolesni. Normalno sam živjela, radila, izlazila i zabavljala se. Ali svejedno: ne ponovilo se!

Sada me čekaju zračenje i hormonska terapija u razdoblju od najmanje pet godina. Bila sam na razgovoru kod onkologinje vezano uz nastavak terapije, no ni ona sama još ne zna koji bi lijek bio najbolji za mene. Menstruaciju sam izgubila u kolovozu, nakon druge kemoterapije, a moj ginekološki nalaz pokazuje da sam preskočila i predmenopauzu i menopauzu. Trenutačno sam u postmenopauzi. Onkologinja smatra da je to lažna slika izazvana kemoterapijom pa će mi se javiti nakon što obavi još neke konzultacije o mom slučaju. Znala sam, kod mene ništa ne može ići jednostavno.

Zvali u me s Rebra da dođem 15. siječnja na planiranje terapije zračenjem. Nacrtali su me crvenom bojom ispod oba pazuha, između dojki, iznad lijeve dojke i po trbuhu. Iznenadila sam se da će mi zračiti obje dojke. Anamarija me zeza da izgledam kao da sam prošla seansu egzorcizma. O početku terapije izvijestit će me telefonski jer i za to postoji lista čekanja. Nadam se sam da to čekanje neće potrajati mjesecima. Moram paziti kako se tuširam da ne skinem te oznake.

“Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.”

Četvrtak je, 21. siječnja. Konačno neka lijepa vijest. Pregled kod specijalista pokazao je da u venama više nemam duboke venske tromboze. No, lijeva mi je noga i dalje natečena, a oko nožnih zglobova imam obostrane limfne edeme. Naša obiteljska liječnica upućuje me na pregled fizijatru u Institut za tumore.

Danas je umrla moja mama. Ponedjeljak je, 1. veljače. Ima li kraja? Imam rak, izgubila sam posao, a sad i mamu. Ovo je jedan od najtužnijih dana u mom životu. Više nisam ničije dijete. Strašan je to osjećaj. U usporedbi s gubitkom roditelja rak mi sad izgleda kao obična prehlada. Pogreb će biti 3. veljače. A upravo je taj dan trebao biti prvi dan moje terapije zračenjem.

Mami nikada nisam rekla da imam rak, nisam joj rekla ni da sam ostala bez posla. Zadnji smo se put čule prije dva dana. Bila je dobre volje, ali već jako slaba. Hrabrila sam ju da će sve biti u redu. Kada je prekinula vezu, satima sam plakala. Mamu nisam vidjela od njezinog rođendana, gotovo punih osam mjeseci. Možda sam joj ipak trebala reći da imam rak?  Tada bih ju sigurno barem još jednom mogla zagrliti. Ovako bez kose i da joj ništa nisam rekla, sve bi joj  odmah bilo jasno. Iako je imala 90 godina do zadnjeg je dana bila potpuno bistra. Postupci naših roditelja duboko su utkani u naša ponašanja. Mogu samo reći da sam imala divne roditelje.

Prvo sam zračenje odgodila za dva dana. Potpuno neobičan osjećaj, s jedne te strane grije aparat koji kruži oko tebe, a s druge strane dopire užasno hladan zrak. Divim se tehničarkama koje rade u takvim uvjetima. Ruke su im ledene kao da ih cijeli dan drže u frižideru. Smrznula sam se onako gola na hladnome stolu. Mislim da sam se čak i prehladila.

Za zračenje sam izabrala večernji termin u 19 sati. Manje se čeka. Ali nije lako doći svaki dan. Brojim korake, od početka hodnika do odjela ima 350 koraka. To je 700 koraka svaki dan. Znači, u 25 dana po tom sam hodniku napravila 17,5 tisuća koraka. Nadam se da ću, kada završi terapija, 17,5 tisuća koraka biti bliže zdravlju.

Utorak je, 23. veljače. Danas je točno osam mjeseci otkako sam prestala pušiti. Nisam zapalila ni jednu cigaretu i uopće mi ne fali. Ali ubila bih za kockicu čokolade. Otišla sam u trgovinu i kupila veliku tamnu čokoladu s narančom. Hmmmm….fino. Točno mi je to falilo.

Rasturaju me noge. Noćima već ne spavam. Sjedim u krevetu i masiram mišiće.. Imam osjećaj kao da mi je u obje noge u visini zdjelice netko ubrizgao otrov koji cijelu noć kola mišićima. Danas sam bila na pregledu kod fizijatra. Dobila sam deset dvostrukih limfnih drenaža. Nadam se da će mi nakon toga biti bolje, jer sad se jedva krećem. Jedva obuvam i cipele. Dapače, na jednom su mi mjestu i pukle koliko su mi noge otečene. No, zato su mi počele rasti obrve i trepavice. Kaže moja kći da konačno ponovno ličim na ženu.

 Četvrtak je, 10. ožujka. Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško. Ima žena koje su na zračenje došle iz drugih gradova i tu morale iznajmiti stan na dva mjeseca što nije ni malo jeftino. Ja sam ipak u Zagrebu, imam auto, djeca su mi već odrasla. Čovjek ni u bolesti ne smije biti neskroman.