Ode i bradavica

21.

LIPNJA 2015

Nedjelja je. Dosadno mi je pa sam odlučila malo prošvrljati po sobama. Odjel za kirurgiju dojke Klinike za plastičnu kirurgiju KB Dubrava dupkom je pun. Ima puno mladih žena. Ta me spoznaja baš šokirala. Statitike govore da svaka šesta žena obolijeva od raka dojke. No, sestre na odjelu kažu kako im se ponekad čini da od raka dojke oboli svaka druga žena. Rak dojke definitivno je prerastao u epidemiju. Kao gripa.  

Počeo je novi tjedan, a ja sam već šesti dan u bolnici. Nikako mi ne mogu stabilizirati PV u krvi. Budi me miris kave koju u sobu donosi teta čistačica. Još ste tu, sigurno se sviđate nekom liječniku, šali se. Na odjelu su svi iznimno ljubazni. Iskreno su me dirnuli svojom toplinom i ljudskošću. Na radiju svira Elemental:
Sunce, hvala ti
što si izašlo za mene
sunce, obećajem,
misli su mi pozitivne…
Jutros sam se probudila s čvrstom odlukom: od danas više ne pušim.
Srijeda je. Svi su već odavno otišli kući, a ja sam još tu. Jutros sam, dok sam se tuširala, na lijevoj dojci uočila poveći hematom i rupu u tkivu ispod kože. Uhvatila me blaga panika, no liječnik kaže da je jedno i drugo normalno. Hematom će se povući, a rupa će ostati. Iz moje je dojke, objašnjava mi, izvađeno sve tkivo pa unatoč ugrađenom implantatu ona ne može izgledati identično kao dojka zdrave žene. Ma nema veze, pomislim. Glavno da je glava na ramenu.

Došla je i subota. Stvarno ne mogu više izdržati. Ja bih kući! Moj je apel na kraju urodio kompromisom. Dežurni me je liječnik teškom mukom pustio da s djecom i prijateljicama prošećem po Bundeku. Divan je dan, a ja sam se tako zaželjela normalnog života. Dišem punim plućima. Zaželjela sam se i nezdrave hrane. Na povratku u bolnicu svratili smo u McDonald’s.

“Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No,  po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.”

Pondjeljak je, 29. lipnja. U bolnici sam već 14. dan. Ležim, čitam knjigu i slušam glazbu. Kroz prozore tuče sunce. Kaže čistačica kako samo trebam zamisliti da sam na plaži i da je svuda oko mene more.

Poslijepodne na hodniku žena kojoj se tumor vratio priča mi kako ju je suprug, kada je doznao za dijagnozu, ostavio samu s djecom. Strašno je to slušati. Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No,  po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Došao je i 1. srpanj. Konačno idem kući! Kada se pribroji vrijeme koje sam s dijagnozom duboke venske tromboze provela na Sv. Duhu, u bolnici sam u zadnja tri mjeseca provela punih 26 dana. Ne ponovilo se. Sretna sam kao malo dijete. Želim zahvaliti svima koji su bili uz mene u ovim posebno teškim trenucima. Mojoj djeci, prijateljima, prof. dr. Zdenku Stanecu i osoblju Odjela za plastičnu kirurgiju KB Dubrava koje me je iskreno dirnulo svojom toplinom i ljudskošću. Ipak, do neba hvala mome sinu Luki, koji je bio uz mene 24 sata: taksirao mene i moje prijateljice, kuhao, čistio, raznosio po gradu moje dokumente, vodio me na kavu kad me lovila tuga, nasmijavao me, bio nježan i pun razumijevanja za moje hirove.

Moje veselje nije trajalo dugo. Stigao je nalaz biopsije. Dr. Stanec kaže kako se odluka da odstranim cijelu dojku pokazala vrlo mudrom. Laički rečeno, biopsija je pokazala da je tkivo lijeve dojke bilo prožeto sitnim žarištima karcinoma drugoga tipa. No kako još nije izašao iz čahure, nije bio vidljiv ni na mamografiji ni na ultrazvuku. Pokazalo se i da je tumorom bio zahvaćen jedan limfni čvor pa ću taj dio dojke morati zračiti. Postoji i velika mogućnost da moj tumor ima prekomjerno izražen HER 2 pozitivan biljeg, što znači da agresivno napreduje.