Operacija i televizija

1.

LIPNJA, 2015

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Liječnica kaže kako je tromboza bila samo naznaka da se nešto događa u mojem tijelu. Ma da, stvarno? Sad sam već ljuta. U bolnici su mi, dok sam se liječila od tromboze slikali srce i pluća, vodili su me i na ultrazvuku unutarnjih organa, no nitko mi nije pregledao dojke. Što bi se dogodilo da nisam sama otišla na ultrazvuk?

Utorak je 2. lipnja. Danas sam prvi put osjetila bol u lijevoj dojci. Uplašila sam se. Bila sam uvjerena da rak ne boli, osim u završnom stadiju. Kopam po internetu i nailazim na informaciju da 10 posto žena nakon što im je dijagnosticiran rak osjeća iste simptome. Kolegica koja je preboljela rak tješi me riječima da je tumorom zahvaćena dojka i nju boljela. Ona je danas posve zdrava. Od liječenja  joj je prošlo punih osam godina.

 

“Budim se u šest sati. Došao je i moj dan D. Luka me vozi u bolnicu. Operacija će, kažu, biti sutra ujutro. Moram obaviti još neke pretrage. Svaka minuta duga mi je kao sat. Cijeli dan buljim u televizor, a nemam pojma što gledam. Zaspala sam tek oko pola četiri ujutro.”


Zove me Maja Medaković, novinarka Provjerenog. Moj joj je broj dao dr. Stanec. Istina, kada sam bila kod njega na dogovoru za operaciju, pristala sam dati izjavu o tome zašto sam se odlučila za dvostruku mastektomiju. Ipak sam novinarka i znam kako bez izjave pacijentice nema dobre priče. Mislila sam da će to biti za neku emisiju na temu zdravlja. Ali Provjereno, koje je toliko gledano, nisam očekivala. Nisam očekivala ni da će snimati moju operaciju. No dobro, ako moja priča potakne žene da odu pregledati svoje dojke, napravila sam puno. A i kolegicu Medaković cijenim kao vrhunskog profesionalca. Moram samo javiti sestri kojeg će datuma prilog biti emitiran kako mama ne bi gledala tu emisiju. Ne bih voljela da dozna da imam rak, a pogotov ne preko televizije.

Ponedjeljak je, 15. lipnja. Dan uoči mog odlaska u bolnicu.
Danas je rođendan mojem najstarijem sinu Ivanu koji živi u Londonu i našem udomljenom psiću. Peppe je dobio svoju prvu rođendansku tortu. Slavimo. Trudim se ne razmišljati o onome što me čeka sutra.

Budim se u šest sati. Došao je i moj dan D. Luka me vozi u bolnicu. Operacija će, kažu, biti sutra ujutro. Moram obaviti još neke pretrage. Svaka minuta duga mi je kao sat. Cijeli dan buljim u televizor, a nemam pojma što gledam. Zaspala sam tek oko pola četiri ujutro.