Osjećam se haj, mozak baj baj

16.

listopada 2015

Na mene je kemoterapija djelovala uspavljujuće. Zaspala sam čim sam došla kući, a danas sam se probudila bez ikakvih nuspojava. Predivan osjećaj.

Počela sam maltretirati sve žene oko sebe pitanjem kada su posljednji put pregledale svoje grudi. Danas sam u ljekarni isto pitanje postavila i gospođi za pultom. Moram se skulirati, ali zapravo je nevjerojatno koliko mi žene olako pristupamo svome zdravlju. Moja blic anketa pokazala je da većina žena s kojima sam razgovarala nijednom nije bila na pregledu dojki. Svi se olako odnosimo prema svom zdravlju dok ne dođe stani-pani situacija. A onda bi za mnoge već moglo biti kasno.

Danas sam shvatila da sam uslijed kemoterapije izgubila menstruaciju. Posljednju menstruaciju imala sam nakon prve kemoterapije. Od tada više ništa. S obzirom na moju dob, menstruacija mi se vjerojatno više nikada neće vratiti. Moram priznati da nisam presretna s tom spoznajom. Kakve sam sreće, neće me zaobići ni jedna od nuspojava menopauze od kojih se groze valjda sve žene.

Petak je, 16. listopada. Danas kreće nastavak terapije paklitakselom. Ukupno ću ih primiti 12. Na trećem katu u zelenoj zgradi dnevna je bolnica u kojoj se nalaze tri sobe. U svakoj je desetak kreveta i svi su puni. Moram čekati da mi izvade krv pa pregled kod liječnika.
Mlada žena pokraj mene priča mi kako terapija paklitakselom njoj diže adrenalin. Svaki put nakon terapije ima potrebu okrenuti kuću naopačke.

U subotu, dan nakon kemoterapije, odlazim s prijateljicama na koncert Bajage. Nakon šest kemoterapija malo sam sporija u pokretima i brže se umaram. No, čitavo sam vrijeme stajala i plesala. Baš mi je tako nešto trebalo.

Na mene je kemoterapija djelovala uspavljujuće. Zaspala sam čim sam došla kući, a danas sam se probudila bez ikakvih nuspojava. Predivan osjećaj.

Prijateljica mi je za utorak dogovorila razgovor s nutricionistom. Iako mi je dr. Podolski rekla kako ne moram mijenjati prehrambene navike, posljednjih sam mjeseci od prijatelja i poznanika primila na desetke upozorenja kako bih trebala izbjegavati namirnice koje poput, primjerice, šećera hrane rak. Drugi je problem taj što gotovo sve povrće koje se preporučuje ženama oboljelima od raka dojke moram izbjegavati zbog terapije Martefarinom.

Srijeda je, 21. listopada. Od danas mijenjam prehrambene navike, ne baš onako drastično kako mi je to savjetovala nutricionistica, ali definitivno s jelovnika izbacujem šećer, mlijeko i sve mliječne proizvode, krumpir i crveno meso, osim špeka. Čvrsto vjerujem u to da moja krvna slika pokazuje da je organizam spreman primiti novu terapiju upravo zahvaljujući špeku. Do sada me još nikada nisu vratili kući zbog loše krvne slike.

Mladoj ženi koja na Rebru leži krevet do moga rak se vratio nakon devet godina: na istom mjestu, iste veličine, ista vrsta raka. I ona je, priča mi, kada se prvi put razboljela, promijenila prehrambene navike. Čak se preselila baki koja živi u okolici Zagreba i počela sama uzgajati povrće. Jela je sve prirodno, uzgojeno bez ikakve kemije i rak se vratio. Dakle, nema pravila. U svakom slučaju, treba jesti zdravo, ali potpuna promjena načina prehrane očito nije jamstvo da se rak neće vratiti.

U subotu, dan nakon kemoterapije, odlazim s prijateljicama na koncert Bajage. Nakon šest kemoterapija malo sam sporija u pokretima i brže se umaram. No, čitavo sam vrijeme stajala i plesala. Baš mi je tako nešto trebalo.

U nedjelju sam se ujutro prepala sama sebe. Kad sam se pogledala u ogledalo primijetila da mi lice izgleda nekako čudno. U prvi tren nisam uopće shvatila zašto. Sve dok nisam uočila: pa meni su otpale i obrve i trepavice. Oči su mi, pak, natekle. Izgledam prestrašno. Onako ćelava, bez obrva i trepavica, potpuno sam nalik nekom vanzemaljcu.

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je. Mene je taj susret, priznajem, bacio u totalnu depresiju. Neću li, valjda, ako preživim, do kraja života vrtjeti po glavi to jedno te isto iskustvo. Želim izaći iz toga! No, je li to uopće moguće? Može li se čovjek i kako riješiti tog straha da je  rak još uvijek tu, u mome tijelu. A ako nije, tko mi jamči da se rak neće vratiti i da sve ovo kroz što prolazim neću morati proći još jednom?

Počela sam osjećati i kognitivne posljedice kemoterapije. Neki sam dan pričala s prijateljicom i u jednom se trenu nisam mogla sjetiti banalne stvari: kako se zove američka valuta. I inače sam primijetila da teško pamtim. To me je, priznajem,  jako prestrašilo. Psihologinja me uvjerava da su promjene u pamćenju, koncentraciji i načinu razmišljanja uobičajena nuspojava kemoterapije i da će to proći. Nije me uspjela uvjeriti.

Primijetila sam i da sam se počela jako umarati. Noge su mi otekle i pune su masnica. Trnu mi prsti. Nokti su mi pocrnjeli. Pedikerka mi je rekla da će mi nokat na lijevoj nozi vrlo brzo otpasti, a s vremenom i onaj na desnoj. Sada razumijem zašto mi naš pas već danima poljupcima pokušava izliječiti taj prst.

Petak je, 27. studenoga. Danas sam umjesto uobičajenih pet u bolnici provela punih deset sati. Krvna slika pokazala je da sam predozirana Martefarinom. Nakon što sam u dnevnoj bolnici primila kemoterapiju, morala sam se javiti u hitnu gdje sam primila još dvije vrećice plazme. Naljutilo me je što me nakon kemoterapije nitko nije mogao otpratiti do hitne. Osjećam se slabo i tromo.

Spoznaja da sam predozirana Martefarinom u meni je pobudila niz strahova. Je li rak dojke moj primarni rak? Ima li moj rak žarište negdje drugdje, samo ga liječnici još nisu otkrili? Moja psihologinja kaže kako o svim tim strahovima moram što prije otvoreno popričati s liječnicima. Ali kada, kako, s kim?

Danas su mi u dnevnoj bolnici jedva pronašli venu na desnoj ruci  u koju se može uvući braunila. Dijelom od kemoterapije, a dijelom od toga što redovito moram kontrolirati krv zbog Martefarina, vene su mi na toj ruci skoro nestale. No, ima i jedna lijepa vijest. Kosa mi je počela rasti kao luda.

Utorak je, 8. prosinca.Večeras sam završila na hitnoj. Lijeva mi je noga tako otečena da više ne mogu obuti nijedne cipele. Na stopalima su mi se pojavili edemi, koža mi je crvena i puca, a peče me kao da sam pala u koprive. Jedva hodam. Liječnici kažu kako su sve to nuspojave kemoterapije. Moram mirovati i držati noge na povišenom.