‘Bilo me je sram skinuti se pred suprugom!’

Više od 90 posto žena nakon operacije i liječenja od maligne boleti ima neku vrstu seksualnih poteškoća

Ivana Kalogjera

Marija je imala svega 25 godina kada joj je dijagnisticiran rak dojke. Napravila je dvostruku mastektomiju, odstranila obje dojke, prošla 16 kemoterapija i 25 zračenja. No rak se nakon nekoliko godina vratio. Metastazirao je i raširio se po prsnoj kosti i limfnim čvorovima u vratu. Liječenje koje je prošla, priča nam, uvelike je utjecalo na njezin seksualni život.

„Bila sam si jako ružna. Nisam se mogla pogledati u ogledalo. Bilo me je sram skinuti se pred suprugom, a s vremenom sam potpuno izgubila želju za seksom“, priča Marija te dodaje kako je nakon nekog vremena otkrila da njezin suprug ima ljubavnicu. Danas više ne žive zajedno.

Duboke posljedice

U Hrvatskoj godišnje svaka deseta žena (ili njih gotovo 2600) oboli od raka dojke, a 1000 ih izgubi bitku s bolešću. Za optimalan oporavak bolesnika s malignom bolesti nije dovoljno, kažu stručnjaci, samo uspješno liječenje. Potrebna je i psihička stabilnost, a ona je u velikoj mjeri uvjetovana i zdravim i neopterećenim spolnim životom. Problemi spolnosti kod nas su međutim još uvijek tabu tema i kada je riječ o zdravim ženama, a kamo li o onima koje su boljele od raka.

S druge pak strane, istraživanje što ga je na uzorku od 300 žena operiranih od raka dojke provela dr. sc. Lovorka Brajković, klinička psihologinja i seksualni terapeut, pokazalo je da više od 90 posto žena nakon operacije i liječenja ima neku vrstu seksualnih poteškoća. Do sličnih rezultata došla su i neka strana istraživanja. Istraživanje provedeno nedavno u Velikoj Britaniji pokazalo je da se svakoj trećoj ženi seksualni život nije poboljšao čak ni 10 godina nakon dijagnosticiranja raka dojke, iz čega se može zaključiti da rak dojke ima dugoročne posljedice na seksualni život.

Loša slika o svojem tijelu

Psihologinja Brajković ističe kako najveći postotak žena kao posljedicu liječenja od raka ima smanjenu seksualnu želju. Pretežito iz razloga što većina žena nakon operacije ima lošu sliku o svome tijelu. Takve se žene srame svoga tijela pa imaju poteškoće i u intimnosti s partnerom. Žene koje su sudjelovale u istraživanju, a imaju lošu sliku o sebi, priznale su da nakon operacije između njih i partnera nije bilo nikakve intimnosti i dodirivanja. Te su se žene ne samo sramile skinuti pred svojim partnerom već im je bilo frustrirajuće pogledati same sebe u ogledalo. Sve se to onda odražavalo i na njihov seksualni život.

Drugi razlog poremećenih seksualnih odnosa bio je bolan snošaj kao posljedica suhoće vagine. Dijelom je to bilo uvjetovano psihološki, a dijelom posljedica hormonske terapije koja izaziva simptome menopauze. Treći razlog bio je manjak komunikacije između žene i njezina partnera koji također nije bio pripremljen na promjene na ženinu tijelu pa je i on polako gubio interes za intimnošću sa svojom partnericom.

„Sedam godina bavim se onkološkim bolesnicima, prvenstveno ženskom populacijom, i moram priznati da nisam očekivala tako poražavajuće rezultate“, kaže psihologinja Brajković, napominjući kako je to pokazatelj da je zakazao cijeli sustav.

Naime, najčešće se vjeruje kako bi osoba koja boluje od raka trebala biti sretna već zbog same činjenica da je živa. Svi se uglavnom bave fizičkim stanjem organizma, dok je onaj psihološki koji se manifestira i na seksualnom dijelu, a koji itetkako utječe na brzinu i kvalitetu oporavka, na to kakva će biti remisija i hoće li doći do recidiva – gotovo u potpunosti zanemaren.

Treba gledati čovjeka u cjelini

„Svi vide da je slon u prostoriji, a svi se prave da slona u prostoriji nema. S druge pak strane,  puno govorimo o tome kako smo holistički usmjereni, ali smo stvarno vrlo rascjepkani što znači da će se liječnik određene specijalizacije baviti isključivo tim dijelom, a neće gledati čovjeka u cjelini, što je loše budući da kvaliteta života apsolutno uključuje i seksualnu kvalitetu života koja je iznimno važan faktor u svačijem životu pa tako i u životu žene operirane od karcinoma dojke“, kaže dr. sc. Brajković.

Njezina kolegica psihologinja i psihoterapeutkinja Ida Šamanović navodi kako su u razvijenim zemljama stručnjaci iz područja mentalnoga zdravlja sa specijalizacijom iz seksualno partnerske psihoterapije dio tima u liječenju onkoloških bolesti, posebno karcinoma dojke i urogenitalnog trakta.

Mi imamo problem što u našem zdravstvenom sustavu, premda Svjetska zdravstvena organizacija definira seksualno zdravlje kao ‘bitan segment fizičkog i mentalnog zdravlja’, još uvijek nedostaje educiranih stručnjaka iz područja seksualnog zdravlja.

Šamanović, koja s obzirom na specijalizaciju iz područja seksualno partnerske psihoterapije vodi jednu od ukupno dvije ambulante iz tog područja u Hrvatskoj, kaže kako bismo se iznenadili koliko žene u terapijskim grupama spontano i otvoreno govore o vlastitoj seksualnosti u bolesti.

„Nakon saznanja o dijagnozi, iza vala straha često se nazire promjena hijerarhije životnih prioriteta – raste važnost kvalitete odnosa s drugima i značaj sadašnjeg trenutka. Baš u tim stresnim situacijama imamo mogućnost intenzivnijeg unutarnjeg razvoja. Znanost taj fenomen naziva posttraumatski rast. Zato je rad s oboljelima od karcinoma zapravo duboko poučan. U grupama onkoloških bolesnika najmanje se govori o umiranju, a najviše o životu i kako ga autentično živjeti“, kaže psihologinja Šamanović i dodaje kako samopouzdanje koje može biti narušeno promjenom tijela u cjelini ovisi o samopouzdanju koje je osoba imala prije bolesti.

Također, bračni i seksualni život nakon bolesti ovisi o kvaliteti veze i seksualnom zadovoljstvu kojega je par imao – prije bolesti.

„Uspješna veza prije bolesti uglavnom je dobar prediktor kvalitetne prilagodbe na bolest i njene posljedice. Takav partner je ne samo izvor podrške u teškim vremenima, već na razne načine podiže samopoštovanje bolešću iscrpljenoj supruzi“, kaže psihologinja Šamanović koja pomak vidi i u činjenici da po savjet i potporu sve češće dolaze i partneri žena koje su operirale rak dojke, iako je njihov broj još uvijek zanemariv.

O seksu se govori samo u šali

Lovorka Brajković kaže kako su kroz njezinu ordinaciju prošle stotine žena, ali svega dva muškarca.

„Mi o seksualnosti i seksualnim temama puno pričamo kada se trebamo oko toga zafrkavati. Gotovo je svaka reklama popraćena poluglom ženom ili polugolim muškarcem, ali ako trebamo ozbiljno otvoriti tu priču, onda kao da ti problemi ne postoje“, kaže psihologinja Brajković te dodaje kako je njezino istraživanje pokazalo da o problemu seksualnosti sa  ženama oboljelima od raka izbjegavaju razgovarati i njihovi onkolozi.  

Razlozi su višestruki. Dok jedni ne znaju kako otvoriti tu temu, drugi se boje da će otvaranjem teme seksualnosti otvoriti Pandorinu kutiju, a ima i onih koji smatraju da je spolni život pacijentice posve sporedan u odnosu na činjenicu da je ona sačuvala živu glavu.  Ljiljana Vukota, dopredsjednica udruge žena oboljelih i liječenih od raka dojke „Sve za nju“ najavljuje da će ta udruga temu psihoseksualnosti od  jeseni uključiti u svoj program edukacijsko-terapijskih radionica i pokušati senzibilizirati žene da u terapiji hrabrije otvaraju ove teme.

„Ako pogledate koliko zdravih žena ima seksualnih teškoća, zamislite tek što se događa kad im za vrat padne rak“, upozorava Vukota.

(tekst je objavljen u tjedniku „Lisa“)