O tijelu, o plesu, o ženstvenosti

Ljiljana Pranjić (50)

Društvo zamišlja da su kemoterapijske pacijentice ispijene, mršave i koščate. Tako ih prikazuju u filmovima. Pa ipak mnoge žene koje poznam, a tako i sama, sve smo tijekom kemoterapije dobile između pet i deset kilograma. Od kortikosteroida su nam nabubrile glave, od Taxola i/ili vađenja limfnih čvorova nabrekle su nam ručerde i noge, voda se zadržavala svuda po tijelu i izgledale smo kao napuhane verzije nas samih. Dok smo bile slabe, poslije kemoterapija, rijetke su se uspjele dovoljno kretati. Sam stres zbog toga što se liječimo od karcinoma mijenjao je kemiju tijela i tijelo je tražilo hranu koja nas je debljala. Često kao terapiju dobijemo i blokatore estrogena koji kilograme dodatno rasporede na najgori mogući način.

A to je samo od terapija. Već nas je i sama bolest posvađala s tijelom. Dodatno, ako ste još izvukli i karcinom dojke pa vas je snašla i mastektomija, prije ili kasnije dvojite u svoju ženstvenost.

Jeste li i vi osjećale kako vas je tijelo izdalo? To nije originalni ugovor kojega ste imale s tijelom kada vam je bilo dvadeset. Ono vas je trebalo služiti, nositi, biti tu za uživanje… a ne razboljeti se…. Nakon kemoterapije moje tijelo i ja bili smo dva otuđena partnera.

Jesmo li usamljene u takvim razmišljanjima? Živimo u društvu koje promovira mladenačku ljepotu, zategnutu kožu bez bora, zategnuta bedra bez celulita, podignute sise. Naše prijateljice u svojim 40-im, 50-im, 60-im, koliko se one osjećaju privlačno? Stvarno, drage žene, vi koje imate sve sise na broju, koliko se osjećate lijepima i privlačnima?

U mojem životu karcinom je već dugogodišnji suputnik. Prošla sam sve faze: od negacije da se to meni dogodilo prije 17 godina do sadašnjeg potpunog prihvaćanja. Na svoju bolest  odabirem gledati kao na poklon. Pametnija sam, dublja, bolje posložena. Na isti način razmišljam i o svome tijelu i promišljam u čemu se sastoji ženstvenost, što čini mene kao ženu…

U Svezanju, radionice Petre Mavar bile su izvanredna prilika da uronim u takve teme. Naše smo emocije istraživale kroz tzv. „plesna buđenja“ na kojima su emocije zamrznute u tijelu imale priliku izaći. (Još se naježim kada se sjetim kako sam na samu Staru godinu u nekoliko sati plesa osvijestila, izvukla, isplakala i isplesala svoj strah od smrti.)

Drugi oblik rada bile su plesne koreografije. Lijepi pokret u ritmu glazbe jedan je od najljepših načina tjelovježbe. Mjesecima smo marljivo vježbale i uživale.

Petrin plesni centar Alldance na kraju godine ima završnu priredbu na kojoj sve njezine žene pokažu što su radile tijekom godine. Plesna grupa Svezanju prvi je put nastupila prošle godine. Tada nas je bilo osam, dok se ove godine prijavilo skoro 20 žena! Proširio se dobar glas da Petra čini čuda.

Ovogodišnji nastup Alldance centra nazvan je po pjesmi Maye Angelou „Phenomenal Woman“. Mi smo nastupile na kraju, a naš je nastup Petra osmislila kao predstavu u predstavi. Ispričale smo priču kako smo se digle od samoga dna do osjećaja moćne ženstvene sebe.

Kada mi je Petra prvi put rekla da će ulaz na pozornicu imati simboliku trenutka kada smo dobile dijagnozu, moja reakcija se sastojala od jednog veoma skeptičnog hmm. Kako prikazati okamenjenost? Nema toga plesnog pokreta koji bi mogao izraziti gubljenje tla pod nogama, užasa koji ti je obuzeo i oduzeo udove, gubitka vjere u smisao Svemira, pomislila sam. Pogrešno. Zaboravila sam da je Petra umjetnica pokreta. Ja mogu izraziti svoju emociju kroz riječi, ali Petra zna kako emociju opisati pokretom. Zato je naš ulaz bio tako fenomenalan – negdje na granici između performansa i plesa. Svatko tko se našao u publici „pročitao“  je duboki užas, onaj osjećaj kao da nas je nešto snažno udarilo u trbuh, sve do kulminacije kada se ponovo osnažujemo i ritualno odbacujemo duge suknje, koje je publika popratila ovacijama.

Nakon što smo simbolično dotakle dno i krenule na gore, kroz pjesmu Nine Badrić, Aleksandre Radović, Karoline Gočeve i Maye Sar „ Moj je život moja pjesma“, pokazale smo kako smo ponovno zavoljele sebe i život. Danas sam popila kavu s prijateljicom koja je nahvalila mene i moje (su)plesačice. Ja sam njoj naglašavala kako je dobra koreografija, a ona je – mudrica – zaključila da ništa oni u publici ne bi doživjeli da mi nismo otplesale tu emociju. Iz cijele pjesme u srcu sve ove mjesece nosim stih „jer sam hrabra, jer sam svjesna“ i ne jednom sam spontano u kuhinji ili kupaonici zaplesala „jer sam hrabra“.

Najviše sam strepila of finala – chair dancea (plesa na stolici). Kada smo tek počele vježbati ples na stolicama, zamolila me Petra da vidim tko je spreman upustiti se u hopsanje po stolicama. Izvela sam to vrlo lukavo. Prvo sam svoje (su)plesačice odlučila „prestrašiti“ snimkom chair dancea. Petrine su cure skakale, izvijale se, plazile po podu. Nakon toga sam ih zamolila da se izjasne za chair dance. I to ne samo s da ili ne! Zatražila sam ih da se eksplicitno izjasne i pošalju mi izjavu „Da, želim plesati chair dance 13. lipnja  u Močvari.“ Sve do jedne su se izjasnile da žele! (Pa kako ne biti zaljubljen u te hrabre žene?!)

Ali ne, nisam zato strepila od chair dancea. Vraćam se na početak moje priče. Koliko se dobro osjećam u svojoj koži, koliko sam sigurna u svoju ženstvenost? U finalu ne samo da sam trebala biti ženstvena, trebala sam emanirati seksepil….. Jesam li ja toliko sigurna u sebe? Da, obukla sam mrežaste čarape i prozirnu tuniku, ali ona prava sigurnost, ona esencija ženstvenosti nije u seksi  outfitu, ona se traži negdje duboko u nama. U tome je bila zamka ovogodišnje predstave. Prošle je godine bilo lako. Bilo je dovoljno samo se pokazati, samo stati na scenu i već sam se osjećala moćno. Ove godine iza naših je nekoliko minuta plesa na stolicama stajalo puno više rada, dublje kopanje po nutrini, dulje promišljanje, stajalo je suočavanje sa sobom, obračunavanje s vlastitim nesigurnostima. Još na generalnoj probi drhtale su mi noge i spoticala sam se na potpeticama koje inače ne nosim. A onda je došao nastup. Iskopčala sam glavu i samo sam plesala. Kažu nam da smo bile moćne. Kažu da smo bile lijepe. Kažu da smo bile – fenomenalne!

„I am a woman.

Phenomenally.

Phenomenal woman.

That’s me.“

Maya Angelou

Iskustva

Maja (42)
Plesno iskustvo s Petrom za mene je neprocjenjiv dar jer sam upoznala staru-novu sebe. Buđenje te nove ženstvene sebe i otkrivanje toliko bisera koje svaka od nas ima u sebi, ali ih ponekad prekrije prašina od nekorištenja, bio je poklon koji svaka žena zaslužuje. Toliko je veselja, radosti, zadovoljstva i nade proizašlo iz naših plesnih druženja da se već sada veselim nastavku na jesen. I mogu samo reći: Hvala Petra, hvala plesne cure i hvala svim mojim ‘supermrak’ plesačicama.

Renata (58)
Zašto sam plesala u Močvari? Plesala sam za svoje dvije lijeve noge da postanu desna. Plesala sam za sve curke koje sam izgubila i koje ću izgubiti. Plesala sam za sve strahove, za svu tamu i bezdan da postanu hrabrost i šareno svijetlo. Plesala sam za svoju Hanu da vidi da mogu, za mamu da vidi da sam dobro, za svoj ego, za slomljeno srce i  nepopravljivo ludu glavu. I zato što sam mogla i htjela. Sretna sam što sam postala dio jedne velike ljubavi.

Slavica (60+)
Što mi je donio nastup u projektu Phenomenal woman? Teško je to izraziti u nekoliko rečenica, ali svakako to je OSLOBAĐANJE!!! Toliko sam toga kroz život nakupila u sebi da sam oko sebe stvorila čvrsti bedem, neprobojan za ikoga, pa i za mene samu. Sada ga razbijam, rastvaram i uništavam i pomaljam se u ovaj svijet, iako sam uvijek bila tu, ali nije i moja nutrina. Sudjelovanje u ovom projektu otvara mene u meni. Sada sam si prvi puta dozvolila izložiti se javno. Teško je to emocionalno iskustvo, još ga uvijek pokušavam razumjeti i prihvatiti. Ali idem dalje, s bezgraničnim povjerenjem u našu Petru, jedno divno i neprocjenjivo biće, ali i u sebe, kao i u sve divne prijateljice koje sam stekla tijekom ovog iskustva.

Marica (54)
Sudjelovanje u plesnom projektu Alldance studija voditeljice Petre Mavar za mene je neopisivo zadovoljstvo. Sve je krenulo s radionicama Plesnog buđenja koje su na mene djelovale iscjeljujuće. Zbog tog prekrasnog doživljaja odlučila sam prihvatiti novi izazov. Bila sam motivirana, uporna, ustrajna i, naravno, morala sam uspjeti. Pred nastup sam bila uzbuđena, ali izlaskom na pozornicu osjetila sam neobjašnjivu hrabrost, snagu i energiju. Bio je to divan i radostan dan, prepun pozitivnih misli, emocija, ljubavi prema sebi i drugima. Zahvalna sam svima koji su moj život učinili vrednijim.

 

 

 

Sonja (50+)
Ovih nekoliko mjeseci druženja s Petrom i ostalim plesačicama puno mi je značilo. Radovala sam se svakom ponedjeljku. Svaki me je novi svladani dio koreografije ispunjavao ponosom i budio u meni skrivenu ženstvenost. Sve sam to osjetila gledajući snimku nastupa jer nastupiti nisam mogla zbog bolesti. Prenijele ste emociju međusobne povezanosti, ponosa i sreću žena koje su pobijedile bolest i započele novi put u životu.

Ivanka (50+)
Divno je bilo družiti se, plesati i ustrajno vježbati kako bismo savladale koreografiju. Upravo u to vrijeme umrle su moje dvije prijateljice, svaka je bila posebna na svoj način. Ljiljana mi nedostaje zbog svoje životne mudrosti i ljubavi koja je bila obostrana. Romana je bila moja labudica koja je prošle godine plesala s nama. Ples me je oduvijek energetski dizao, ali nakon što su one umrle već na prve taktove pjesme „Moj je život moja pjesma“ osjećala sam veliku tugu i do kraja bih plesala u suzama. I onda sam odlučila kupiti prave plesne cipele i još više se posvetiti plesu. Jer, moj je život moja pjesma i zato sam plesala u znak sjećanja na njih. Tijekom njihove bolesti molila sam se sv. Antunu za njihovo ozdravljenje. Kada sam shvatila da je nastup upravo na blagdan sv. Antuna znala sam da će one biti uz mene. Nastup je za mene bio jako emotivan. Plesala sam za sebe, a posvetila sam ga hrabrim ženama. Pronašla sam put za izlaz iz tuge koja me je bila zarobila.  Otplesala sam i njih dvije, snažne žene, i pokazala kako se borimo za život i kako, kad nam je najteže, možemo biti svjesne i snažne.

Ivana (40)
Prošla je godina dana od moje dijagnoze karcinoma dojke u IIIc stadiju. Plesala sam i tijekom kemoterapija i zračenja, tijelom i srcem, svakog ponedjeljka. To me je liječilo. Naša Petra čuda izvlači iz nas i mi ne plešemo samo tijelima. Mi se kroz pokrete vraćamo sebi, vraćamo se zdravlju. Naša plesna druženja, zagrljaji i podrška, zajedničke proslave rođendana, povezali su na način koji se ne da ispričati riječima.  I upravo to, moćno i neprevodivo u riječi, dale smo sebi i ljudima u publici. Na kraju, kad smo se predstavljale, moje su ruke neplanirano poletjele u zrak, vjerujem da ih je srce izguralo. Bila je to moja pobjeda! Pobjeda ne samo nad nelagodom koju sam donedavno osjećala u vezi svoga tijela, izgleda i javnog nastupa, već i pobjeda nad mnogo toga u meni! I zato ću plesati dalje kroz život, doslovno i metaforički, ples je moje zdravlje i nikada više ne želim prestati plesati!

Senka (60+)
Otkrivanje plesa s Petrom i svim tim divnim ženama ispunilo me radošću. Ples nas je povezao čvrstim nitima zajedništva. Toliko pozitivne energije jednostavno ponese! Sav strah da sa svojih 60+ to neću moći odraditi jednostavno  je nestao! Otkrila sam da volim plesati i uživam u tome. Kruna svega bila je pozitivna i topla reakcija publike.

 

 

nismo sameLiljana Pranjić dobitnica je Nagrade Vesna Andrijević Matovac (Nagrada VAM) za 2016. godinu. Nagradu dodjeljuje udruga „SVE za NJU“ , a u obrazloženju zašto je baš Ljiljana Pranjić zaslužila ovu nagradu ističe se kako je ona postala uzor brojnim ženama kojima ulijeva hrabrost, optimizam i motivaciju da dignu glavu i bore se za sebe. Ljiljana je više puta  medijima ispričala svoju priču o borbi s bolešću koja traje punih 16 godina. Ekskluzivno za Nismo same analizirala je dobre i loše strane sustava.

 

Pročitajte i ostale članke

Kada nada nikne iz najveće tuge

Nova priča naše suradnice, psihijatrice Maje Vukoje, o tome zašto se slomimo onda kada to najmanje očekujemo i kako izaći iz takvog stanja.

Više

Kuhajte zdravo s Ljiljanom Pranjić

Ako vas privlači biljna prehrana, a nemate ideju što kuhati, posegnite za receptima Ljiljane Pranjić, naše vječne inspiracije.

Više

Recepti za zdravi obrok by Snježana Slonja

Nakon dijagnoze maligne bolesti Snježana Slonja odlučila je promijeniti način ishrane, a svoje recepte nesebično podijeliti sa svima nama.

Više

Kako pomoći bližnjima koji su izgubili blisku osobu

Riječi nisu uvijek potrebne niti dolaze s lakoćom. Ponekad je dovoljno samo biti uz nekoga.

Više

Kako smo Katarini vratili osmijeh

Nitko kemoterapiju ne može proći sam. Katarina je podršku potražila u Dnevnoj bolnici Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb.

Više

U Požegi snimljena 7. milenijska ružičasta vrpca

Oko 600 žena svojim je tijelima kreiralo Milenijsku ružičastu vrpcu, a kako bi upozorile na važnost prevencije i ranog otkrivanja raka dojke.

Više

Ultrazvuk dojke pouzdana je radiološka metoda

Karcinom dojke najčešće se prezentira kao bezbolna kvržica, ali ponekad i tumor može boljeti.

Više

Obilježimo zajedno 20. dan ružičaste vrpce!

Javno-zdravstvenu akciju Dan ružičaste vrpce tradicionalno organizira udruga Europa Donna Hrvatska.

Više

Uspješno održana naša kampanja “Nisi sama – hodaj s nama!”

Šetnjom kroz centar grada poslale smo poruku da se hodati može bez ograničenja, svakoga dana 30 do 40 minuta.

Više

Prošećimo zajedno centrom grada u nedjelju 22. rujna!

Po završetku šetnje Goranka Perc održat će u Kulturno informativnom centru (Preradovićeva 5) predavanje o svom putu u Camino.

Više

Upitnik o radnom statusu za osobe oboljele od malignih bolesti

Kako bismo dobili što jasniju sliku o tome u kojoj je mjeri maligna bolest utjecala na radno-pravni i socioekonomski status osoba oboljelih od raka, Nismo Same i Koalicija udruga u zdravstvu, u suradnji s prim. dr. Bojanom Knežević, specijalisticom medicine rada u KBC-u Zagreb, pokrenuli su upitnik o radnom statusu za osobe oboljele od malignih bolesti, prvi takve vrste u Hrvatskoj.

Read More

Što kad nakon dijagnoze zloćudnog tumora ostaneš bez posla?

Vrijeme je da prestanemo sami sebe lagati i da pogledamo istini u oči. Hrvatska nije socijalna država koja vodi brigu o najugroženijim skupinama stanovništva u koju svakako spadaju i oboljeli od raka.

Read More

Organizirana borba protiv raka podrazumijeva odgovornost svih, uključujući i građane

Obiteljski je liječnik ključan u prevenciji i ranom otkrivanju bolesti, ali vrlo mu je značajna uloga i tijekom liječenja s obzirom na to da je ono sve više izvanbolničko.

Read More

Kako ‘survajvorica’ pliva u sistemu

To je operirana strana i neudobno mi je. Potužim se. Tehničar me blijedo pogleda i odgovori kako nema veze. Glavno da je njemu udobno jer on radi posao stavljanja kanila što je važno. Doslovno tim riječima!

Read More

Prim. dr. Paula Podolski o utjecaju kemoterapije na mozak

“Nažalost, od raka dojke obolijevaju sve mlađe žene. Prije 20 godina bili smo iznenađeni kad smo imali ženu između 30 i 40 godina oboljelu od raka dojke. Danas to nije izuzetak. Moja je najmlađa pacijentica imala 23 godine, no ima i mlađih.”

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama