Tugovanje, smrt i individuacija

Dragutin Vučković

Izneseni stavovi predstavljaju samo jedno od stajališta s kojih možemo promatrati tugovanje, smrt i psihološke probleme koji ih prate.

Tugovanje

Možda najteži trenuci u našim životima su oni kada izgubimo voljenu osobu. Neki se od nas lakše nose s gubitkom, neki teže. Kako nastaviti živjeti i prihvatiti smrt i tugovanje kao dio života? Što se događa s našom osobnošću  tijekom uspješnog procesa tugovanja? Koji su razlozi predugog trajanja procesa tugovanja i što može ometati prirodan proces tugovanja?

Kako bismo razumjeli proces tugovanja, važno je da razumijemo utjecaj važnih osoba na naš psihološki razvoj i odrastanje. Možemo zaključiti kako je, osim našeg mozga koji sadrži potencijal da postanemo čovjekom, za ostvarenje tog potencijala potreban i utjecaj bliskih osoba. Zapravo, velik broj psiholoških poremećaja proizlazi iz činjenice da taj utjecaj nije bio adekvatan. Dok smo djeca cijeli je potencijal naše osobnosti zapravo nesvjestan i kao takav projiciran u važne osobe u našem okruženju. Otac je često nositelj naše psihološke muškosti i kao takav odgovoran je za našu inicijativu, odrješitost, odnos s društvom i zakonima te našu sposobnost uspjeha u vanjskom svijetu. Majka je s druge strane često nositelj naše psihološke ženstvenosti i kao takva usko je povezana s našim odnosom s instinktima, nesvjesnim, emocionalnim životom i osobnim odnosima (iako su ponekad te uloge izmijenjene ili zamijenjene s više ili manje pozitivnim rezultatom). Tijekom našeg psihološkog razvoja projicirane karakteristike postepeno postaju dio naše osobnosti, iako zbog vanjskih ili unutarnjih utjecaja taj proces asimilacije u određenom trenutku može naići na prepreku. Rezultat takvog razvoja je dijete ili odrasla osoba koja je ovisna o osobama iz uže obitelji. Jednako tako, takav razvoj kod odrasle osobe može rezultirati i psihološkim poremećajima koji se mogu manifestirati kao depresija, anksioznost, fobije, napadi panike ili somatske tegobe.

Ponekad se dogodi da važnu osobu u našem životu izgubimo prije no što  je završio proces asimilacije projiciranog sadržaja, tj. prije no što smo postali svjesni činjenice da bliska osoba predstavlja i dio naše osobnosti koje nismo svjesni. Kada se to dogodi, zapravo nismo izgubili samo važnu osobu već i dio naše osobnosti. Ta činjenica jako komplicira proces tugovanja i zapravo sve dok sami u sebi  nismo pronašli aspekt osobnosti koju je bliska osoba predstavljala, proces žalovanja nije moguće završiti. Tada imamo osjećaj kako naš život nema smisla zbog gubitka bliske osobe i osjećamo se kako ne možemo i ne znamo dalje. Takva dinamika često se događa ako je osoba koja je preminula za vrijeme života nesvjesno sabotirala proces odrastanja osobe koja je još uvijek živa. Ili, ako osoba koja treba odrasti sama sabotira svoj proces odrastanja i na umjetan je način održavala osobu koja je preminula odgovornom za određeni aspekt svog života. Zapravo, kada god se nađemo u situaciji da smo izgubili objekt projekcije određenog nesvjesnog sadržaja, bilo to kroz gubitak bliske osobe zbog smrti, razvoda ili prekida prijateljstva, prolazimo kroz proces sličan tugovanju. Projicirani aspekt osobnosti može biti odgovornost, asertivnost, osjećajnost i sl. Za primjer mogu navesti bračni par u kojem  je društvene obaveze preuzela supruga. U slučaju da suprug ostane udovac, proces tugovanja bit će otežan činjenicom da osim tugovanja za osobom koju je izgubio, suprug ima obavezu razviti socijalne vještine koje su do sada bile u domeni supruge. Iz toga proizlazi da je na tom odnosu, kako bismo „preživjeli“ smrt bliske osobe, nužno raditi paralelno s radom na sebi, što je i jedini način da se projekcije povuku. Praktičan psihoterapeutski rad u svim tim slučajevima temelji se na pokušaju da klijent pronađe i asimilira aspekt osobnosti koju je prestavljala bliska osoba dok je bila prisutna u životu osobe koja tuguje.

“Kada psihološki razvoj napreduje svojim prirodnim tokom, tada se ideja smrti često javlja u drugom dijelu života, kao tema prema kojoj moramo imati određeni stav.”

Smrt bliske osobe izrazito je traumatičan događaj za odrasle osobe. Olakšavajuća je okolnost činjenica kako zbog životnog iskustva odrasle osobe imaju veću mogućnost psihološki razumjeti situaciju u kojoj se nalaze. Takav traumatični događaj, koliko god to strašno zvučalo, često je poticaj da osoba u takvoj situaciji radi na svom psihološkom razvoju koji je zbog odnosa s osobom koja je preminula bio na čekanju. Ako to ne učini, proces tugovanja nije moguće nastaviti prirodnim putem i osoba koja tuguje često pati više no što potrebno. Kod djeteta koje je izgubilo blisku osobu, psihološka situacija je iznimno teška, posebno zbog toga što je dijete često premlado i ne može  preuzeti odgovornost i asimilirati aspekt osobnosti koji je do sada bio projiciran na osobu koja je preminula. Dijete je, zapravo, izgubilo osobu koja mu omogućuje da odraste i razvije se. U tom slučaju, iznimno je važno da dijete ima drugu osobu od povjerenja od koje može naučiti tko je ono zapravo i koja mu može omogućiti da nastavi proces odrastanja do trenutka kada će biti dovoljno zrelo preuzeti odgovornosti odrasle osobe.

U slučaju smrti bliske osobe duboko religiozne osobe imaju puno manje psihičkih problema, zbog vjerovanja kako smrt nije kraj odnosa. U slučaju da nismo religiozne osobe, racionalno gledano, nemamo puno mogućnosti popraviti ono što nismo uspjeli za života bliske osobe. U takvim su situacijama snovi i aktivna imaginacija nešto što može biti od izrazite pomoći.

Smrt

Postavlja se pitanje kako se nositi sa smrću bližnjega u modernom društvu u kojem religija ne igra preveliku ulogu? Zapravo, većinu je svojeg postojanja  ljudski rod imao ideje i vjerovanja koje su mu omogućavala da se može smisleno nositi s činjenicom da će bliske osobe iz njegovog života umrijeti.

Zamislite dvije situacije. U jednoj je religiozna osoba, ona koja vjeruje u zagrobni život, izgubila bližnju osobu, a u drugoj je osoba koja nije religiozna izgubila bližnju osobu. Uvijek kada razmišljam o tome sjetim se možda malo naivnog  primjera iz popularne serije Vikinzi. Stari Viking koji je  preživio mnoge bitke pitao je kralja može li s njim u novi ratni pohod. Svi su se nasmijali, budući da je taj Viking bio prestar da ide u rat. Ali, rekao je kako ne želi umrijeti od starosti, već želi umrijeti na bojnom polju, kako bi mogao biti nagrađen odlaskom u Valhalu, gdje odlazi duša Vikinškog ratnika koji pogine na bojnom polju. Kralj je dozvolio da stari Viking krene s njima. U prvoj bitci Vikinzi su pobijedili i stari Viking je preživio. Svi su slavili, ali ne i stari Viking koji je bio tužan jer je preživio. Sljedeća je bitka također završila pobjedom i stari Viking je bio smrtno ranjen. Nitko ga nije žalio, a on je umro s osmijehom na licu. Iz ovog primjera možemo razumjeti koliko veliku razliku u našem odnosu prema smrti čine naša vjerovanja. Smrt starog Vikinga nije bila tragična nego smislena. Koliko je to neshvatljivo za modernog i racionalnog Europljanina?

Danas je smrt nešto o čemu se ne razgovara i ona nije smisleno uklopljena u moderan život. O njoj se ne misli, o njoj se ne govori i moderni Europljani nemaju vjerovanja koja bi im pomogla da se s njom nose. Osoba koja je nedugo izgubila blisku osobu rekla mi je kako je dok je plakala na njegovom pogrebu u jednom trenutku čula glas: „Zašto plačeš kada on sjedi pored Boga? Trebaš se radovati.“ Kršćanstvo i druge religije imaju u sebi sve što je potrebno kako bi se lakše nosili sa svojom ili sa smrću bliskih osoba. Problem je što nas malo u to doista i vjeruje. Činjenica je da su ljudi evoluirali uz takvu ideju, budući da su velikim dijelom svoga postojanja vjerovali u zagrobni život. Postoje tragovi ritualnih pokapanja, stari 75 000 godina, no doista religiozni prestali smo biti prije nekoliko stotina godina.

Kako se onda nositi s činjenicom da iako nismo vjernici ili vjera nema toliku ulogu u našem životu trebamo nešto da nam omogući smisleno tugovanje? Ponekad se možemo naći u situaciji da ne znamo kako dalje i nalazimo se na kraju naših mogućnosti. Ako sami ne znamo kako dalje  odgovor možemo potražiti u nesvjesnom, koje je često mudrije od nas samih i kroz snove nam na simboličan način daje odgovor. Kada pogledamo kako snovi reagiraju na neminovnu smrt, vidimo da su oni daleko smireniji i smisleniji od naših svjesnih stavova. Osoba koja umire sanja kako je dobila novo odijelo. Osoba kojoj je umrla bližnja osoba sanja kako je umrla osoba još uvijek tu, ali ju samo ne možemo vidjeti. Snovi ne rade veliki problem od smrti i tretiraju je kao svaku veliku prekretnicu u životu; odrastanje, vjenčanje, rođenje djeteta, novi posao i sl.

“Strah od smrti, svjestan ili nesvjestan, može onemogućiti da doista i živimo”

U svom životu sam često otkrio kako je moje gledanje na određenu životnu situaciju doista ograničeno, iako sam na prvu ruku mislio kako tome nije tako. Jednako sam se tako uvjerio kako su snovi daleko mudriji od nas samih i imaju odgovore na pitanja na koja sami nemamo odgovor. Kako se onda čovjek može postaviti prema smrti? Sa strahom ili s iščekivanjem i vjerom kako to nije kraj? Što je istina ne znamo, ali izgleda da naši snovi govore kako je to druga mogućnost.

Individuacija

Smrt, osim realnog i materijalnog aspekta, sadrži i simboličko i psihološko značenje. Ako promatramo životinjske vrste, pokušavajući otkriti koja će se od njih najlakše prilagodi na promjenjive uvjete u okolini, možemo zaključiti kako su to vrste čije jedinke imaju vrlo kratak životni vijek. Bez obzira na vrstu, smrt starijih jedinki nužna je kako bi mlade mogle živjeti. Psihološki gledano, smrt je simbol koji predstavlja ideju kako je potrebno da ono što je staro umre, kako bi se nešto novo moglo roditi. S vremena na vrijeme nalazimo se u situaciji u kojoj naš stari način razmišljanja ili funkcioniranja nije više prikladan. S 55 godina ne možemo razmišljati i živjeti kao da imamo 20 godina. U takvim situacijama potrebno je da naše staro uvjerenje ili stav „umre“ kako bi novi stav ili uvjerenje mogao zaživjeti. Primjerice, intelektualna osoba zanemaruje svoje osjećaje i osjećaje drugih. To je jednostavno u njegovoj prirodi i do sada je davalo rezultate, ali takav je način funkcioniranja često vrlo težak za bliske osobe u okruženju. S vremenom, pate njezini odnosi s drugim ljudima i ta osoba postaje sve nesretnija, iako je možda još uvijek uspješna. Kako bi nešto toliko nekompatibilno s našim intelektualnim stavom zaživjelo, kao osjećaji, potrebno je da proživimo simboličnu smrt. Zapravo, često se u situacijama  kada je naš svjesni stav izrazito negativan prema određenim nesvjesnim tendencijama koje u nama nastaju, događa da sanjamo smrt. Simbolički, ta smrt izražava potrebu za korjenitom promjenom. Primjerice. osoba koja je trebala odrasti i odvojiti se od utjecaja majke i to nije učinila, sanjala je kako joj majka umire, što ju je izrazito uznemirilo. San nije govorio o realnoj smrti majke, hvala Bogu, majka je još uvijek živa, već o ideji odrastanja tj. smanjenja utjecaja majke na život te osobe.

Zbog važnosti smrti, psihološke i biološke,  jako me uznemiruje tendencija naše vrste za pronalaskom načina koji će nam omogućiti dugotrajan život. Ne zbog toga što ćemo dulje živjeti, već zbog toga što nam takva mogućnost onemogućuje da se psihološki razvijamo. Takva težnja je zapravo izrazito arhetipska. To znači da se ona uvijek pojavljivala u umovima ljudi, u svim epohama čovječanstva. Vječni život je jedna od glavnih ideja na kojima se temelji kršćanstvo. Alkemičari su imali isti cilj kada su tragali za kamenom mudraca ili eliksirom života i dr. Psihološki gledano, ideja vječne mladosti podrazumijeva sposobnost čovjeka da uvijek bude vitalan i prilagodljiv na različite životne situacije, a ne djetinjastu želju modernog čovjeka da živi 150 godina. Ako zamislimo društvo u kojem se ta fantazija  ostvarila, možemo se pitati kakvo bi to društvo bilo? Između ostaloga, moguće je kako bi se takvo društvo vodilo idejama koje su trebale nestati prije 100 godina. Nema napretka, nema promjene. Jednako vrijedi i za psihologiju  pojedinca koja se ne mijenja od mladosti do starosti. S 55 godina smo već duboko zakoračili u drugu polovicu života i javlja se izrazito velika psihološka potreba znati kako se na određeni način nositi s idejom naše smrtnosti. Isto vrijedi i ako bolujemo od po život opasne bolesti. Ne postoji recept za svakoga, ali možemo reći kako je puno lakše pomiriti se s idejom smrtnosti ako smo živjeli život tako da smo uzimali u obzir tendencije nesvjesnog, radili na sebi s  ciljem kontinuiranog sazrijevanja osobnosti tj. individuacije ili vjerovali kako smo dio nečega što je veće od nas.

Simbolički gledano (tj. kada razmišljamo o značenju simbola smrti u našim snovima i fantazijama), smrt predstavlja transformaciju. Sve svjetske religije na smrt, više ili manje, gledaju jednako. Naš život i svijest nije sve. Postoji nešto što u psihologiji zovemo kolektivno nesvjesno i ako s tim nesvjesnim uspostavimo svjesni kontakt i dopustimo mu da djeluje na nas  i djelomično oblikuje naše svjesne stavove, tada smrt nije nešto što nema smisla, već je ona važan aspekt života. Kada psihološki razvoj napreduje svojim prirodnim tokom, tada se ideja smrti često javlja u drugom dijelu života, kao tema prema kojoj moramo imati određeni stav. Zapravo, drugi dio života bi trebao biti obilježen pokušajem nošenja s idejom smrtnosti. Isto vrijedi i ako bolujemo od po život opasne bolesti. Psihološki gledano, u takvim situacijama, naš psihološki život ne bi trebao biti obilježen egoističnim željama, već bi se potrebe ega trebale od njih odmaknuti i dopustiti nečemu što u analitičkoj psihologiji zovemo ‘Self’ da zaživi i postane dio našeg svakidašnjega života. Tada ćemo, ako smrt i dođe, na ono što nas čeka biti spremni. Takav nam stav u isto vrijeme može omogućiti da se bolje i s manje stresa nosimo s takvom mogućnošću. Takav stav smanjuje stres, a samim time nam omogućuje i lakše nošenje s teškom bolesti, a u velikoj mjeri utječe i na njeno liječenje.

 

Zaključak

Možemo reći kako je proces tugovanja u prvom dijelu života otežan poteškoćama u osobnom psihološkom razvoju. Ako uspijemo u sebi pronaći karakteristike koje je za nas do sada nosila osoba koja je preminula, tada se proces tugovanja može nastaviti i smisleno završiti. Ako to ne učinimo, proces tugovanja može potrajati predugo.

U drugom dijelu života  i u slučaju po život opasne bolesti, javlja se potreba da ideju smrtnosti uklopimo u naš svjetonazor. Strah od smrti, svjestan ili nesvjestan, može onemogućiti da doista i živimo i možda možemo reći kako je doista teško živjeti punim plućima ako smrt, kako simboličku tako i biološku, ne prihvatimo kao dio života.

Dragutin Vučković nismo sameDragutin Vučković je psihoterapeut i psihoanalitičar zaposlen u Hrvatskom društvu za analitičku psihologiju (HDAP). Akreditirani psihoanalitičar C. G. Jung Instituta u Zürichu i C. G. Jung Instituta u Dallas-u (SAD), član Međunarodnog udruženja za analitičku psihologiju (IAAP) i predsjednik HDAP-a. Osim što piše i radi individualnu psihoterapiju i psihoanalizu, predavač je na Sigmund Freud Sveučilištu u Ljubljani, voditelj je edukacije iz Analitičke psihologije u Zagrebu i vodi grupe koje se temelje na radu sa snovima. Više o njemu možete saznati, ukoliko posjetite stranicu Hrvatskog društva za analitičku psihologiju.