Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa Zulović (39)

28.

LISTOPADA, 2018.

Prošlo je godinu dana od kako je Enisa Zulović na našoj stranici podijelila svoju priču. U tih godinu dana ova je hrabra žena osnovala udrugu oboljelih i liječenih žena od raka dojke „Bolest nije kraj“, pokrenula istoimenu web stranicu i napisala novu knjigu „Novi početak“. Sve pod motom nismo same.

Danas je ono sutra kojem ste se jučer tako veselili.

Pitanje: Što činite danas kako bi vaše sutra bilo onoliko plodno koliko ste željeli da bude danas?

Svakog jutra, buđenjem, svjesna sam činjenice kako je život prolazan. Ponekad poželim da ne spavam, da uživam u svakoj sekundi, ignorirajući bolove i strahove. Da, bojim se i ja ali uglavnom to drugi ne vide. Koliko je ono moje “dobro sam” progutalo suza, boli i tuge, a bilo je tako najbolje, za sve!

Znam da nije ništa vječno, pa ni rak, na kraju krajeva. Netko će nekom doći glave, on meni ili ja njemu. Ovo vrijeme je (zasluženo) moje, toliko toga sam uradila za pet godina. Najvažnije je da nisam pokleknula, niti sam poražena. Nije bilo lako, jer svaki pad sam popratila uzdahom, svaku suzu ispratila osmijehom.

Ono dno, na kojem se sastaneš sama sa sobom, dođe ti kao ljekovito blato, lekcija koju ne zaboravljaš. Naučiš da je život jedan, da ne smiješ tapkati u mjestu jer ne znaš kad će oluje završiti. Život je uvijek bio više od disanja. Odvaži se i zagrli svaki trenutak, osmijeh na licu svoga evlada (potomstva, op.ur.), stisak ruke svoga muža. Budimo svjesne da će dunjaluk (ovaj svijet, op. ur.) donijeti hiljadu razloga za brigu. Na nama je da mu kontriramo, da nađemo hiljadu razloga za osmijeh.

“Okrenite se malo oko sebe. Pogledajte svoje lice u ogledalu. Nekako, u igri što se zove život, mi žene često zaboravljamo na sebe, pokušavajući da budemo sve, svakome!”

Okrenite se malo oko sebe. Pogledajte svoje lice u ogledalu. Nekako, u igri što se zove život, mi žene često zaboravljamo na sebe, pokušavajući da budemo sve, svakome! To što nemam dio sebe, ne znači da moj sluh, moj vid manje vrijede, naprotiv! Moja čula su izoštrena, jasno vidim prave vrijednosti oko sebe. E, to je svrha!!!

‘’A tako nam malo fali, malo sunca, malo cvijeća’’, reče leptir. S vremenom shvatiš da nema pravog trenutka, jer od svakog možeš napraviti pravi. Jednostavno, insan (ljudsko biće, op. ur.) ne može cijeniti blagodat življenja dok se dobro ne nadiše lepeze emocija. Zato budi zahvalna Bogu na njegovoj milosti. Koliko god voljela sebe, ne možeš znati što je bolje za tebe od njega, koji te stvorio. Bože, hvala ti na tvojoj milosti.

Zašto sam prestala voljeti proljeće?!

 

Život stoji ispred mene kao vječno proljeće s novom i sjajnom odjećom.

 

Mart se bliži.

Pet godina.

Pet godina dijagnoze užasnog kancera koji će lebdjeti tu sve dok se duša ne vrati tamo gdje joj je mjesto.

U svom preispitivanju shvatila sam da Allah ni jednom čovjeku ne daje iskušenje a da ga prije toga ne zavoli. Bolest je škola onima koji su razumom obdareni.

Kroz lepezu teških emocija i nemoći, bilo je kao na ringišpilu – borba s dušom, sa sobom, s bolešću uz želju da ne izgubim pozitivnu sebe.

Bilo je dana kada mi ramena padnu, oči budu zamagljene od suza. Da bih izbjegla tužne poglede, uzdahnula bih i rekla samoj sebi sve će biti OK ti to možeš, bez obzira što sam ponekad bila skeptična, skoro sigurna da ne mogu.

Željela sam biti jaka, uostalom šta mi može bol osim baciti me na koljena, a ne i pokoriti.

Na kraju je ostala ona famozna krilatica: “lahko je Enisi”. Priznajem, nisam se sramila svom mužu reći: Trebaš mi, lakše je u dvoje.

Nema ničeg pogrešnog u razmišljanju da su dva srca jača i bolja od jednog.

Često sam bila svjedok kako ljubav blijedi pred bolešću. Jadno, nažalost.

No, sa druge strane, nisam vidjela nigdje više ljubavi kao u bolničkim posteljama.

I danas, bez obzira što su oluje protutnjale, još uvijek se kao petogodišnjakinja uvučem u njegove ruke.

Mnogo toga je on prekrio osmijehom,u inat suznim kapljicama u uglu oka. Meni je bilo dovoljno! Nije sramota, nemojte biti svoje bitke same!

    Mart je tu, pred vratima.

Prestala sam se radovati proljeću upravo iz ovog razloga. Blesavo, ali podsjeti me na bolan izraz moje kćerkice koja je čvrsto držala rukicu na ustima da ne krikne. A nije bilo lahko suočiti se sa činjenicom da možete izgubiti mamu!

I danas, dok se sneno posmatram u ogledalu, ispijajući kahvu, pišem korice novog početka.

Ya Rabb, kako da Ti se zahvalim na još jednoj šansi??? Hvala Ti na mraku, jer sam kroz njega naučila šta je svjetlost.

 

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama