Nestaneš u trenutku…

Vesna Špoljarić (44)

8.

LISTOPADA, 2018.

Živjela sam život i uživala u njemu, obavljala sam svoje dužnosti majke, supruge i prijateljice. Trudila sam se svima ugoditi, prvenstveno svojoj djeci i suprugu. I na poslu sam htjela dostići cilj dobrog i vrijednog radnika. Uvijek sam brinula, budila bih se noću… Govorila sam si: “Ma, mogu bolje! Hoću bolje! Jednoga dana i nama mora biti bolje!”

I tako su prolazile godine, došao je i rat. Suprug i ja bili smo zajedno od naše 15 godine. Jedno drugome bili smo prva ljubav. Srasli smo skupa, živjeli smo jedno za drugo, a onda su došla i naša predivna djeca. Kao i u većini obitelji, naš je život bio vječita borba, ali je naša ljubav pobjeđivala sve. Borili smo se i guštali u svakom zajedničkom trenutku. Ali opet, mislila sam: “Treba nam još ovo, treba nam ono…”

“Samo je Miroslav, moja ljubav, znao kroz što sam istinski prolazila. A sad njega više nema…”

I tu počinja moja priča. Uoči Uskrsa 2016. na desnoj dojci napipala sam veliku ploču. Pomislila sam kako vjerojatno nije ništa strašno, redovito se kontroliram, sigurno se upalila neka žlijezda. No, strah i neizvjesnost   učinili su svoje. Otišla sam privatno na ultrazvuk, a potom sam obavila i biopsiju. Vijest je stigla nakon nekoliko dana, Žena koja mi se javila na telefon kratko je rekla: “Žao mi je Vesna, ali imate rak dojke.” U tom mi se trenutku sve srušilo, tlo pod nogama je bježalo, nisam znala gdje sam…

Glavom mi je samo prolazilo pitanje: “Koliko ću još živjeti?”

Došla sam kući, sjela sam sa svojom obitelji i iskreno im rekla kakav je nalaz. Svi smo krenuli u borbu. S vremenom sam prihvatila činjenicu da je očito moralo biti tako. Djeca su me bodrila i davala mi snagu. Velika su mi podrška bili i moji roditelja, kumovi, prijatelji…

No, samo je Miroslav, moja ljubav, znao kroz što sam istinski prolazila. Kemoterapija, operacija, zračenje…

Otpala mi je kosa, no sve smo to okrenuli na valcer, na smijeh. Suprug mi je obrijao glavu. Rekao je: “Eto, uvijek ti mene šišaš, pa da i ja jednom tebi vratim.” A onda se rasplakao. Govorio mi je: “Samo ti budi dobro, jer ako si ti dobro i nama je dobro. Upamti to!”

Prošle su terapije, moja je kosa počela ponovno rasti i svi smo bili dobro, veseli i zahvalni Bogu. Živjeli smo život punim plućima, veselili se sitnicama.  Voljeli smo se još više no prije. Mislila sam: “Evo, napokon je sad sve dobro. Ja sam dobro, i hvala Bogu i svi drugi su dobro.”

Prije pet mjeseci moj suprug je napunio 45 godina. Veselili smo se, slavili smo njegov rođendan, pjevali…

Bio je to jedan po svemu divan dan. Drugo smo jutro, sa suprugovim bratom i njegovom suprugom, otišli u obilazak Istre.  Mislila sam: “Bože, hvala ti na ovom još jednom predivnom danu u krugu obitelji.” Zajedno smo šetali, ručali, veselili se…

Kad smo se vratili kući, pozvala sam šogora i šogoricu na kavu i kolače. Sjedili smo i uživali. Odjednom šok!  Moja ljubav je nešto pričala i onda se samo srušio na pod. Pokušavala sam ga oživjeti, no nisam uspjela. Otišao je u sekundi.  Umro mi je na rukama.

Srušio se moj čitav svijet.  Od tada je prošlo pet mjeseci, a ja i dalje svaki dan mislim na njega. Ljubav je tu, jaka kao i prvoga dana, i sve mi više nedostaje. Često se sjetim njegovih riječi: “Samo ti budi dobro i svi ćemo biti dobro…”

Preteško mi je ovo pisati, ali htjela sam, barem ukratko, podijeliti s vama svoju borbu. Znam da je moja ljubav sada moj anđeo koji čuva mene i našu djecu.

Ovom pričom želim vam poručiti da živite život svaki dan. Volite se i poštujte, uvijek budite zadovoljni s onim što imate, jer ionako sa sobom ne odnosimo ništa…

Nestaneš u trenutku… i na kraju samo ostanu lijepe uspomene…

Volim vas sve!

Živa sam 28 godina nakon dijagnoze. Imam posljedice liječenja, ali sam živa i sretna!

Gordana Juričić imala je 21 godinu i bebu od 11 mjeseci kada su joj prvi put dijagnosticirali malignu bolest.

Read More

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama