Uspješno sam porodila životno ugroženo djetešce, a to je i meni spasilo život

Sandra Radović

27.

LISTOPADA, 2019.

Moja priča počinje prije pet godina, jedne obične, tople svibanjske noći, na dežurstvu u rađaoni, kada me je mlađi kolega pozvao da hitno dođem jer su pali fetalni otkucaji. Dojurila sam u „box“. Otkucaji samo što nisu zamrli. Dijete sam odmah morala poroditi “vakuumom”, a da nisam bila svjesna da će to djetešce ujedno spasiti mene.

 

Kako sam se cijela zapljusnula plodnom vodom i krvlju, otišla sam se istuširati, a  dok sam se tuširala napipala sam kvržicu na lijevoj dojci. Odmah sam znala da je to karcinom. Pod rukom mi je bila kvržica veličine zrna kukuruza (kasnije se na magnetu ispostavilo da je veličine trešnje!), tvrda, nepomična, nije bila bolna, tipično za karcinom! 

U hipu sam se ispod tuša preznojila, a odmah potom i resetirala. Noć je bila duga. Jedva sam dočekala jutro i odmah u 7 sati pojurila kolegi na ultrazvuk. Oboje smo odmah vidjeli neravnu, nazubljenu tumorsku tvorbu. U meni je proradio darvinistički nagon i odmah sam nazvala svog dragog prijatelja i kolegu Ivana Milasa, plastičnog kirurga na Klinici za tumore. Budući da je, kao i ja, bio iza dežurstva rekao mi je: “Sandra, dođi odmah, čekam te!“. 

“I tako sve prođe, kosa naraste, nokti se oporave, psiha očvrsne, sve stanice ožive i radost života postane potpuna. Sve ono što čovjeka žulja, sve ono nedostižno za čim cvili, bol koju, ljudskom zlobom i nepravdom nanesenu, ćutimo, sve postane jedna obična, nebitna glupost.”

Sandra Radović / Foto privatna arhiva

Koja ljudina! Moj skuter je sam vozio do Klinike za tumore. Naravno, rekao mi je da se trebam operirati. No, kao za vraga, išao je na godišnji odmor, i to na hodočašće u Lourdes! 

Rekla sam mu: „Dobro Ivane, ali pomoli se i za mene, a kad se vratiš, to ćemo obaviti“.  

U jedan dan napravila sam svu obradu (MR, citopunkciju) i nakon dva sata od punkcije, draga kolegica Iva, klinički citolog, javila mi je dijagnozu: CDI gr. 2.  Ukratko – karcinom! I to je bilo to! Opet mi je na tren srce stalo, presložila sam se i znala sam da to mogu riješiti samo ja i nitko drugi. Misli su mi se počele kovitlati, imala sam osjećaj da neka struja kola mojom dojkom i da me karcinom proždire iznutra. Ta dva-tri dana čekanja prebrodila sam radom na mojoj Klinici, pokrivala sam više radilišta, samo da ne mislim, a popodneva bih provodila u šumi s mojom vjernom labradoricom. Sjećam se, bila je srijeda navečer oko 19 sati, bauljala sam šumom kada je zazvonio mobitel, a glas s druge strane je rekao: “Evo me! Došao sam!”. 

Moje sunce je i navečer zasjalo! Krećemo u akciju! Sutradan prvo “nuklearna” i označavanje sentinela, a jutro nakon – operacija. Došla sam rano u jutro, natašte i ekipa s faksa opet je bila na okupu. Ovaj put u operacijskoj sali, i to sa mnom na stolu. Ležeća pozicija bila mi je posve neprirodna. Poznati ambijent u dotad nepoznatom položaju. Glavom mi je prostrujio običan, laički strah: Hoću li se probuditi iz anestezije?

Ma nek’ se javi onaj tko se nije probudio! Toga nema! S poznatim, dragim licima iznad glave, prepustila sam se, potpuno mirna, i utonula u jatrogeni san. U bunilu sam samo čula „sve je dobro prošlo“. I sve drugo prestalo je biti bitno. Mučninu sam izbljuvala (ne gnjaveći sestre – tko bi ih zvao od srama!), a dren mi je bio kao modni dodatak pidžami. Prespavala sam tu noć, a sutradan u jutro došao je moj prijatelj, prof. Milas (moram naglasiti da je bila subota i da je došao od kuće!), izvadio je dren i odveo me kući. I sve je odjednom postalo tako jednostavno! 

S moje terase i šuma je zelenija, a nebo plavije. Mojoj sreći nije bilo kraja. Nakon predivnog vikenda koji sam provela u svom domu, u ponedjeljak sam krenula na posao. Shvatila sam da je radna kolotečina blagodat, a ne tlaka. Lakše je raditi no sjediti doma i “dumati”. Poprilično me bolio nakupljeni serom u oskvrnutom tkivu dojke, pa bi se na kraju radnog vremena ‘zaletjela’ do Klinike na punkciju. Naravno da sam ja držala ultrazvučnu sondu, dok je prof. Milas punktirao moju bolnu dojku. Rekao mi je da nikad do sada nije radio tako  da mu pacijent sondom navodi iglu za punkciju dok on punktira! Rekla sam mu: „Za sve postoji prvi put, prijatelju moj“. 

I tako, taj sam tjedan svaki drugi dan išla na punkciju seroma, a kada se više nije imalo što isprazniti, ostala je samo bol. Doduše, bitno manja, no osjećam je i dan danas. Ali to nije bitno. Ta bol ne boli!

Tako sam, čekajući patohistološki nalaz, nekako prebrodila tih tjedan dana. Kolegica Melita, patologinja, nazvala me i rekla mi da sjednem i „biram što ću prvo”, dobru ili lošu vijest. Naravno da mi je srce stalo i da nisam sjela. Summa summarum, dobro je što je karcinom bio odstranjen u cijelosti, “čvorovi” su bili negativni, tumor je bio hormonski ovisan, ali obzirom na njegove druge karakteristike kemoterapija je bila neizostavna. E, tu me uhvatila muka! Otpast će mi kosa! Počela je faza bijega. Pitala sam se je li kemoterapija uopće potrebna. Znala sam da je neminovna, ali hvatala sam se za svaku sitnicu koja bi možda mogla značiti da je, nekim čudom, mogu izbjeći. Sve čovjek nekako pretrpi, ali zbog kose i pati. Morala sam odmoriti misli i nekamo pobjeći. Nakon tjedan dana već sam bila na kongresu u Firenci.

Moram priznati da smo kolegica i ja, bez grižnje savjesti, na kongresu samo postavile poster, slikale se kao dokaz (za to nedjelo ipak “Mea Culpa!”) i odlučile uživati u predivnoj Firenci, znajući da me po povratku čeka teška kemoterapija. 

Danju sam zaboravljala na brige uživajući u ljepotama Toskane, a noću mi san nije dolazio na oči jer me od svega najviše mučio gubitak kose. Jednu noć sam odlučila poslati e-mail poruke u kliniku u Koelnu, zatim u Mayo kliniku te prof. Čufer u Sloveniju. Napisala sam tri kratka sadržajna maila na tri jezika, a moje je glavno pitanje glasilo: „Je li za moj karcinom prijeko potrebna kemoterapija?“. Nadala sam se negativnom odgovoru, ako ga uopće dobijem. Međutim, u roku od nekoliko sati razlike, dobila sam odgovore na sva tri e-maila. I u svima je bilo naznačeno da je kemoterapija potrebna, a protokoli su bili poprilično ujednačeni. Alea iacta est! 

Moja dilema je nestala, ali muka je ostala. Znala sam da ću očekivane mučnine, afte, slabost, uništene krvne žile, oštećenja sluznice probavnog trakta, i sve ono što ide uz kemoterapiju, lakše prebroditi od gubitka kose, a kasnije se pokazalo da su i nokti “platili laštru”. 

Odmah po povratku u Zagreb, krenula sam na “kemicu”. Naravno, u ponedjeljak. I to u moju “Vinogradsku”, a nikako ne na onkologiju Instituta za tumore, gdje sam se, čekajući “famozni” Konzilij u hodniku prepunom uplašenih, blijedih lica, iskolačenih, umornih očiju, ćelavih glava ili onih pokrivenih maramama, koje nikako tamo ne mogu biti vesele, osjećala kao kanta za smeće, a sve to samo zahvaljujući jednom čovjeku.

Kemoterapiju i radioterapiju odradila sam bez dana bolovanja i uz ginekološka dežurstva. Nakon 24-satnog dežurstva, ponedjeljkom ujutro primila bih kemoterapiju (Naravno da je bio ponedjeljak, jer kad si student uvijek počinješ učiti u ponedjeljak, svaka dijeta počinje u ponedjeljak, pa sam tako i ja kemoterapiju počela primati u ponedjeljak.), nakon toga bih se skuterom provozala do grada, pojela izvrsnu bučnicu u Bogovićevoj i prošetala. S prvom mučninom bih krenula kući. Nisam bila baš takav heroj, jer tih nekoliko dana mučnina, kada nisam mogla stajati na nogama, odležala bih na godišnjem odmoru. Nije bilo lako, ali čovjek razumom, dobrom vjerom i pozitivnom energijom, uz podršku obitelji, sve nekako izdrži. Kako antiemetik koji sam uzimala protiv mučnine nije djelovao, a uz to je i blokirao receptore, pribjegla sam, priznajem, za mene spasonosnoj THC smoli (kupljenoj „na crno“, srećom je bio „dobar izvor“). Ona mi je bila izvrstan support za suprimiranje teško izdrživih nuspojava. Malo se zagrije na pari i namaže na desni kap smole veličine zrna riže. To čovjeka malo omami, relaksira, a mene je spasilo da preživim tih 4-5 dana pakla. Da ne govorim o opstipaciji koju uzrokuju antiemetici, a blaženi THC i to ublaži. Bože, koliko mi je to onda bilo važno! Bolovi kod defekacije su bili porođajni… Strašno! Dva tjedna nakon prve kemoterapije počela mi je ispadati kosa, onako u ‘čupovima’. Čim je takneš, puna ti ruka kose. A vlasište bridi kao sol na ranu! Sjećam se, bila sam na poslu i onda sam, malo prije indikacijskog sastanka Klinike, otišla obližnjoj frizerki koja je tada (hvala joj!) spustila rolete, zaključala salon, okrenula me da se ne gledam u ogledalo i obrijala mi glavu! Nataknula sam, već spremnu periku s bob frizurom i vratila se na sastanak u Kliniku, kao da se ništa nije dogodilo!

 I tako su se redali tjedni. Posao – dežurstvo – kemoterapija – godišnji odmor… Sve po istoj shemi, i sve je opet postala rutina. Doduše, svaka sljedeća kemoterapija bila je teža i sve više je iscrpljivala moj ionako oslabljeni  organizam. Bilo je trenutaka kad bih jedva stajala na nogama, šuljala bih se i oslanjala na zidove Klinike, da me nitko ne vidi. Nisam htjela kukavički tražiti pomoć. No, to se nije baš pokazalo pametnom odlukom, jer se organizam nije stigao odmoriti, već je stalno slabio i iscrpljivao se, uz pad imuniteta čije posljedice osjećam i danas. Moj nepopravljivi optimizam, upornost i dalmatinski dišpet u tim su me trenucima držali na površini. Hvala ti Bože što si me stvorio ovakvu i što mi daješ neiscrpnu snagu, vedrinu i osmijeh! 

U to sam vrijeme tulumarila kao da mi je to zadnje u životu, smijala se (doduše, smijeha mi nikad ne manjka), a kada me nitko nije vidio znala sam „pasti“ i plakati, ljutiti se, biti ljubomorna na one s kosom i na životnu nepravdu. Ali takav je život. Ima i gorih stvari. Tako je prošla i kemoterapija, dok mi je zračenje bilo šala mala. Ujutro ne bih išla na jutarnji sastanak već na zračenje, pa bi mi, dok sam nepomično ležala u linearnom akceleratoru, znao zvoniti službeni mobitel. Najčešće su me zvali da dođem u operacijsku salu. Ostala bih mirno ležati dok ne završi zračenje, a onda trk: oblačenje, periku na glavu i na posao. Zračenje mi je ostavilo nevidljive, ali velike posljedice. Stvorila mi se cista u spinalnom kanalu s neizdrživim bolovima (naravno da sam i nju odmah operirala, ali ovoga puta operacija je bila posljednjeg petka u toj godini, da zatvorim ružnu priču), spržilo kožu i povećalo dioptriju, a hormonoterapija mi i dalje krade mladost i uzima pomalo ženstvenost. No, ja sam prekaljeni borac.  

I tako sve prođe, kosa naraste, nokti se oporave, psiha očvrsne, sve stanice ožive i radost života postane potpuna. Sve ono što čovjeka žulja, sve ono nedostižno za čim cvili, bol koju, ljudskom zlobom i nepravdom nanesenu, ćutimo, sve postane jedna obična, nebitna glupost.  

I sve opet postane predivna rutina.

Sandra Radović rodom je iz Šibenika. Po završetku srednje škole upisala je Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, a potom specijalizirala ginekologiju te subspecijalizirala ginekološku onkologiju. Zaposlena je u Klinici za ginekologiju KBC-a Sestara milosrdnice. Udana je i majka studenta. Hobi su joj glazba, knjige i putovanja te šetnje s labradoricom Astom.

Mojoj Katarini

Danas je blagdan Svih svetih, dan kada se prisjećamo najdražih osoba koje više nisu među nama.

Read More

Trenutci

Život čine male stvari: trenutci sreće, ljubavi, životne radosti… Najčešće toga postanemo svjesni tek kada se razbolimo.

Read More

Uspješno sam porodila životno ugroženo djetešce, a to je i meni spasilo život

Ne propustite inspirativnu priču ginekološke onkologinje Sandre Radović, zaposlene u KBC-u Sestara milosrdnica, koja je cjelokupno liječenja provela – radeći.

Read More

Moja priča

Nakon što je oboljela od raka dojke, Bori Halom, dizajnerica cvijeća iz Budimpešte, osnovala je udrugu za informiranje o raku dojke.

Read More

Heroji su među nama

Nikolina Popović ostala je bez roditelja, a onda je u 26. godini i sama oboljela od raka dojke. Danas piše blog i inspiracija je mnogima.

Read More

Dobrota raste dijeljenjem

PRIČA KOJU MORATE PROČITATI: Dirljiva ispovijest naše heroine Ivanke Nikolić o tome što za nju znači usluga taksi prijevoza na kemoterapiju.

Read More

Prije tri godine mislila sam da više nikada neću vidjeti svoju djecu, a sada ću postati baka!

Moreni Škorić su u svibnju 2016., u razmaku od svega nekoliko dana, dijagnosticirane dvije vrste tumora: rak dojke i rak debelog crijeva.

Read More

Govorili su mi da sam zdrava, a u meni je tinjao rak

Kada je saznala dijagnozu Evu je mučilo samo jedno pitanje: Kakav je to rak koji je za dvije godine s četiri milimetra narastao na 18!?

Read More

Živjeti život bez straha

Alexandri je karcinom dijagnosticiran na 33. rođendan, a svima nama i svojoj trogodišnjoj kćerkici savjetuje: Budite sebi na prvom mjestu!

Read More

U obitelji poznate novinarke pet je žena oboljelo od raka dojke zbog čega razmišlja o preventivnoj mastektomiji

Tanja Rudež upozorava da je petogodišnje preživljenje žena oboljelih od raka dojke 96 posto, ako se rak otkrije u početnom stadiju.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama