Anđeli žive na Zemlji

Maja Vukoja, dr. med. spec. psihijatar

1.

STUDENOGA, 2017.

Dežurstvo.
Jutro u rađanju.

Prvi pjev ptica budilica, prvi zagrljaj svježeg zraka, sve je čisto i još neokaljano novim danom koji tek počinje. Vrijeme sunčano, barem se tako čini iz pogleda prema nebu koje djeluje obećavajuće.

Iz sestrinske sobe čuje se ples cvijeća koje se razbacuje svojim šarenilom poslagano uz prozore s kojih se pruža vidik na ogromnu zelenu livadu istočkanu neravnomjerno pobacanim tratinčicama. Iz odvojene teglice širi se miris ružmarina koji se već zavidno razvio, a sestra me uči kako ga brati kao začin za kuhanje, a da ne oštetim stabljiku. Sobom odjekuje njezin veseli smijeh dok mi pruža šalicu vruće kave.
A ja… na granici između nervoze i umora, noći i dana, euforije i želje da potonem u dežurni bolnički krevet i spavam sve do popodneva.
Navedeni niz opservacija prekida jedan poziv.
Zvoni telefon u liječničkoj sobi.
“Dobro jutro, zovemo vas s Odjela za dijalizu. Znate, jedna gospođa dolazi kod nas dva puta tjedno pa smo, budući da se ne osjeća najbolje, razmišljali kako bi bilo dobro da netko popriča s njom. Nije vaš teren po mjestu stanovanja, niti je medicinski gledano akutni slučaj, ali, ako bi bili voljni….”
“Naravno.”- odgovorih.

„Neka samo dođe. Zapravo, dovest će ju tehničar. Naime, gospođa je u invalidskim kolicima.”
“U redu.”- rekoh i pomislih kako joj zaista nije lako.
Nakon pola sata dolazi najavljeni tehničar s gospođom i uvede ju u sobu te doda da se javimo kad pregled bude gotov kako bi mogli nazvati sanitetski prijevoz koji će ju vratiti kući.
Gospođa me pozdravlja i ispričava se što smeta ‘jer zna da troši naše vrijeme, a ima puno bolesnijih od nje’, ali gleda u stranu.

“Ta skromnost kojom se odjenula bila je nadasve fascinantna i neprobojna u svojoj jednostavnosti.”

Darija Bralić / Foto: privatna arhiva

Darija Bralić / Foto: privatna arhiva

Tada shvaćam da je slijepa.
Kaže, izgubila je vid u minulim godinama prvo na jednom, a zatim i na drugom oku.
I još jednom se ispričava ako opterećuje svojim problemima.
Preko blijedo žute košulje ima sivu vestu na starinske gumbiće, crne hlače i anatomske cipele iste boje. Na lijevoj ruci zlatni vjenčani prsten, sat s kožnim remenom, pomalo izguljenim s jedne strane. Kosa joj je sijeda, kratko ošišana, lice izgužvano, a njene izgubljene besciljne oči potonule su u podočnjacima.
“S kim živite?”
“Sa suprugom, ali, znate, i on je jako bolestan i jedva se brine o sebi, a kamoli o meni. Nekad mu bude dosta svega, preopterećen je.”
“Je li dobar prema vama?”
“Dapače, vrlo je brižan, ne tuče me.”- kaže uz osmijeh.
“A vi, tučete li vi njega?”- upitah ju da je bar malo oraspoložim na što mi je uzvratila svojom beskrajnom toplinom.
“Kako ste? Vjerujem da vam je iznimno teško ići na dijalize, podnositi nepokretnost i činjenicu da ne vidite… Kako se nosite s tim?”
“Dobro… koliko je to moguće.“
Barem do prije tri jedna…”
“Što se dogodilo tada?”
“Preminuo mi je sin jedinac od tumora na mozgu.”
Muk.
Soba kao da je postala prazan prostor.
Primjećujem samo tihe suze iz njenih staklenih očiju koje su i dalje usmjerene negdje pored mene, dok se moje lagano pune tekućinom sažaljenja.
Pokušavam je utješiti, dati joj do znanja da je vrlo borbena žena i da sam sigurna da ju sin s puno ljubavi gleda i čuva s neba te da je ona sama učinila za njega sve što je kao majka mogla. Mada se u svemu osjećam vrlo nemoćnom, jer ne postoji utjeha za majku koja je upravo izgubila dijete, ma koliko ono imalo godina.
Dugo smo razgovarale.
O njenoj mladosti i kako je kilometrima hodala do škole.
O strogom ocu i radišnoj majci, mukotrpnom radu u tvornici i prvoj velikoj, ali ujedno i jedinoj ljubavi koja je rezultirala brakom.
O dosadnoj susjedi koja je svaki dan nenajavljeno dolazila na kavu, a ona je nije imala snage odbiti. I cvijeću koje je njegovala u vrtu radujući se svakom proljeću što sramežljivo kuca na vrata.
Kolačima koje je pekla svake subote da se ‘slegnu’ za nedjeljni ručak.
Kako radi domaće rezance za juhu, jer ovi iz dućana nisu ni za pogledati, a i to bi bila sramota za ženu sa sela.
Htjela je još djece, ali bili su siromašni, a kad su skupili nešto novca i odlučili proširiti obitelj, zakazala je biologija.
A i sin je oduvijek bio boležljiv te je sve svoje slobodno vrijeme posvetila njemu.
Nije se ženio.
Požalila se što iza njega nije ostao barem osmijeh nalik njegovom, osmijeh koji bi joj otvarao prozore nade i novih buđenja.
Iako me nije vidjela, gledala sam ju u oči, iz poštovanja.
Poštovanja prema ženi, borcu, heroini.
Na izlasku sam ju primila za obje ruke i rekla joj da se javi kad god osjeti potrebu.
Zahvalila se i još jednom napomenula kako se ispričava što nam je oduzela vrijeme ‘jer ima puno onih kojima je pomoć u ovom trenutku potrebnija nego njoj’.
Ta skromnost kojom se odjenula bila je nadasve fascinantna i neprobojna u svojoj jednostavnosti.
Tehničar ju je već čekao u ambulanti, ona nam je veselo mahnula i dalje gledajući negdje pored.
Više je nikad nismo vidjeli.
Iza nje je ostala ogromna tišina i posramljenost.
Toga dana se ni na što nismo žalili.
Niti na gužvu, niti na činjenicu da ne stignemo jesti, da navečer padamo s nogu, a pred nama je još i duga radna noć.
Jer nam je u svakom teškom trenutku u misli došla naša Heroina. I dala nam dozu snage.
Hvala vam od srca što ste vi nama dali lekciju iz života. Prošle su godine, a vaša priča ostaje.
Ne znam jeste li još tu…
Bili s nama ili na nebeskim cestama, vi ste nas anđeo.
Jer, pravi anđeli počinju svoj put na Zemlji.

 

Ovo je priča o životu i ljunismo same bavi temeljena na stvarnom događaju. Autorica, psihijatrica Maja Vukoja, s ovom se pričom prijavila na književni natječaj PS-portala, a posvetila ju je još jednom anđelu: Dariji Bralić, sestri u Hitnoj psihijatrijskoj ambulanti Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb, koja je iznenada preminula.

Htjela sam je iznenaditi pričom ako bude objavljena. Nažalost, preminula je baš u toku natječaja. Sada imamo priču i još jednog anđela na nebu”, napisala je Vukoja.  

PS-portal nedavno je promovirao zbirku kratkih priča „Pričam Svoju Priču“ u kojoj je objavljena i priča Maje Vukoje “Anđeli žive na Zemlji”.

 

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama