Bol se taložila godinama (5)

Nataša Petek (47)

2.

SVIBNJA, 2017.

Kada ležiš u krevetu, nepomična, cijeli svijet je statičan, ne postoji. Ne postoji ono što je vani, ono što se događa mimo tebe. Tvoja svijest je sklupčana u samoj tebi i sve što postoji je na dohvat tvoje ruke.

Možeš se okrenuti na lijevu ili desnu stranu, to je sve što proživljavaš. To je tvoje događanje. Okrenut ću se na lijevu stranu. I gledaš u zid. Okrenut ću se na desnu stranu, gledaš u zid. Okrenut ću se na leđa. Gledaš u strop. U kutiji si i moraš postići disciplinu da ne eksplodiraš u toj omeđenosti. S desne strane na malom stoliću je čaša s vodom. I tablete. Ako te zaboli, brzo je popiješ i opet toneš u nepostojanje. Samo da ne boli. A bol je jedina koja te podsjeća da još dišeš i da si tu. I tako svaki dan. Samo dva lica prolaze kroz tvoj svijet. Majka i muž. Boli me rez na prsima. Taj rez je dubok. Dublji nego što doista jest. Taj rez je rez moje prošlosti. A ona se bolno nakupila baš tu, ispod rebara, blizu srca. Kažu, timus je glavna žlijezda imunološkog sustava. Kod mene je zakazao. Nije me sačuvao od nakupljenih boli.

I bol se taložila, godinama.

– Želim rastavu –  rekao mi je, jednoga dana, mnogo prije operacije, moj muž. Osjetila sam snažnu bol. Baš tu, ispod rebara.

– Zašto, reci zašto, a toliko se volimo?

– Ljubav nema ništa s tim – odgovorio je. – Osjećam da nam se putevi razilaze. I ja sam spreman sve napraviti samo da me nitko ne zaustavi na mom putu. Nikada nije i nikada neće. Pa nećeš ni ti.

Grčevito sam plakala, nisam se toga sramila. Plakala sam pred njim, ogoljela. A on me je samo hladno gledao.

“Crte će se s vremenom izbrisati, ali označeni smo do kraja života. Jer prešli smo liniju koja dijeli ljude na one koji nikada nisu imala tumor i one koji ga imaju i bore se s njim.”

– A rekli smo, obećali smo si, do kraja života. To je brak. U dobru i zlu – rekla sam jecajući.

– Ako me netko sputava na mome putu, ja to ne mogu dopustiti. Ako ne rasteš sa mnom, ako me ne slijediš, onda to nije to.

– Ne razumijem. Kako te ja to sputavam? – pitala sam ga kroz suze.   – Da, znam da me ne razumiješ. Ti živiš u kutiji i ne vidiš ništa što je izvan nje. Ja želim van iz te kutije. Ja ne želim biti ničime omeđen. Nikakvim dogmama, sustavom, institucijom. Ni ti me nećeš spriječiti – dodao je.

– Ali ja te volim – rekla sam jecajući.

– Ljubav nema ništa s tim.

Nisam to mogla razumjeti. Ljubav je bilo sve što sam imala ponuditi. A on je samo tako odbacuje. Kako? Zašto? I još kaže da me voli, a želi otići. Užasan je osjećaj držati se grčevito nečega što nam polako klizi kroz prste, kao pijesak. Moj brak je već tada bio gotov. Bilo je samo pitanje vremena kada će se to doista dogoditi. I sada ležim tu u krevetu, u kutiji. Jesam li se sama dovela do toga? Toliko se podredila drugome da sam sebe zatočila u kutiju bolesti koja me posve paralizirala? Je li moguće da sam toliko pregazila sebe, zanemarila se i namjerno sabotirala? Simbolično, mijastenija je bila moja samosabotaža. Potpuno klonuće, nemoć, gubitak snage. Okrećem se na lijevu stranu i gledam u zid. Da, došla sam do zida zatvarajući oči pred onim neminovnim. Morat ću prihvatiti kraj, morat ću se ponovno izgraditi i krenuti ispočetka. Ali nisam još spremna… I hoću li ikada biti? Koliko smo određeni drugima? I da li nas drugi određuju? Znala sam odgovor.

Nesigurnim korakom išla sam do sanitetskog vozila. Idem na zračenje. Ne znam koji je dan, svi su mi isti. Ujutro se probudim, popijem svoje tablete, a onda se majka i ja spremimo i ja zovem  sanitet. Teškom mukom ulazim u njega, jedva mogu sjediti, ali stoički podnosim jer vjerujem da će mi biti bolje. Uvijek se nađe još netko u vozilu, pa slušam priče ljudi koji idu na pretrage, kemoterapiju, infuziju, dijalizu…. Vani, kraj nas, prolaze ljudi i čini mi se kako nemaju nikakvih problema. Život se nastavlja i kotrlja dalje iako si ti zaustavljen i nemoćan. Ne pita za tebe. U ambulanti za zračenje upoznajem se s drugim pacijentima. Svaki od nas drži ručnik u rukama i čeka svoj red. Idemo na sunčanje – šalim se. No kada uđeš u prostoriju za zračenje i položiš taj ručnik na hladni stroj, uozbiljiš se, malo i prestrašiš. Iznad tebe se nadvije oko stroja kao iz nekog futurističkog filma s nemanima iz dubokog svemira i skenira te, cilja nečujno nekoliko sekundi u mjesto gdje je nekada bio tumor. Onda se to oko premjesti, ti ga ne vidiš, ispod tebe je i opet te cilja. To traje nekoliko sekundi. Kada je gotovo, oko nestaje i pojavljuje se tehničar koji ti pomaže da ustaneš, ti uzimaš svoj ručnik i pozdravljaš se do idućeg puta.

Iza tebe ulazi žena čiji je vrat iscrtan, pa čovjek čija je ruka iscrtana, pa žena u kolicima kojoj je iscrtana gotovo cijela desna polovica prsnog koša… Označeni smo… Crte će se s vremenom izbrisati, ali označeni smo do kraja života. Jer prešli smo liniju koja dijeli ljude na one koji nikada nisu imala tumor i one koji ga imaju i bore se s njim. On je tu, i vreba i nikada ne znaš jesi li ga se konačno riješio.  

O autoru

Nataša Petek živi u Zagrebu i radi kao lektorica u Jutarnjem listu.  Diplomirala je na Filozofskom fakultetu hrvatski jezik i književnost.

Imala sam sreće…

Martina je sa svega 15 godina prošla šest kemoterapija, 23 godine bila je zdrava, a onda joj je ponovno dijagnosticirana maligna bolest.

Read More

Fak rak

Ivanina prijateljica piše o tome kakav je osjećaj kad ti u kratko vrijeme od raka obole tri vrlo bliske osobe.

Read More

Moja se bolest vraćala već nekoliko puta, no neće me slomiti. Snagu skupljam u zagrljajima!

Žaklini je u siječnju bilo šest godina borbe s rakom. U tom je periodu promijenila četiri kemoterapije, a nakon siječnja još dvije…

Read More

Bolujem od rijetke vrste tumora. Moja borba za život još uvijek traje, no ja znam da ću izići kao pobjednica!

Sve je počeo 2013., 2014. kada je Marijanu obuzeo naizgled benigni kašalj. Liječnik je zaključio da ima virozu i poslao je kući…

Read More

Dva puta sam pobijedila rak i rodila zdravu curicu. Spremna sam na sve!

Borislava je Imala 34 godine i tumor dojke za koji je liječnik hitno odredio operaciju, odstranjenje dojke, a onda je saznala da je trudna…

Read More

U lijevoj dojci imala sam tri čvorića, bez puno razmišljanja odmah sam odstranila – obje dojke

Znate onaj osjećaj kad se svi oko vas boje i izbjegavaju vas kao da imate zaraznu bolest? Grozan osjećaj…

Read More

Osmomjesečni sinčić najveća mi je snaga u liječenju

U dobi od 25 godina, u šestome mjesecu trudnoće, Petri je otkriven Hodgkinov limfom, a liječnici nisu znali što bi s njom…

Read More

Moja mama ima rak. Točka.

U rizičnoj sam skupini i svake se godine kontroliram, minuta mi tada traje kao godina, ali spoznaja da je sve u redu… vrijedi milijun dolara!

Read More

Kužite, mi nismo same, mi smo posebne!

Dirljiva priča o prijateljstvu između dvije žene koje se nikada nisu vidjele. Sve je počelo sa zabunom poslanom porukom i Nismo same.

Read More

Gdje su naše autorice danas? (4)

Povodom prvog rođendana Nismo same, o tome kako danas gledaju na bolest pričali smo s Andreom Krivačić, Ivankom Nikolić i Mirjanom Vlahović.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama