Bolesna pohodi – telefonom

Jagoda Prebeg (56)

28.

KOLOVOZA, 2018.

Po nauku katoličke crkve postoje tjelesna i duhovna djela milosrđa. Zadržat ću se na jednom od tjelesnih djela, petom, koje glasi: „Bolesna i utamničenika pohodi“. Nisam utamničenik, ali jesam bolesnik, pa ćemo se zadržati samo na polovici tog djela – bolesna pohodi.

U našoj zemlji više od osamdeset posto stanovnika izjašnjava se katolicima, pa se pretpostavlja da je većina njih učila o tome. Ako nisu učili, ili su učili i zaboravili, znaju da je posjet bližnjem u nevolji dio naše kulture. Svaka knjiga o bontonu spominje i ponašanje pri posjetu bolesniku.

Ali danas živimo brzo i moderno, pa se milosrdno djelo „bolesna pohodi“ u većini slučajeva svelo na „bolesna nazovi telefonom“. Razlika je u tome što oni koji osobno dođu u posjet donesu kavu, voće i slatkiše. Oni koji samo nazovu, razgovor počnu isprikom zbog toga što me nisu osobno posjetili, jer nemaju vremena ili me ne žele zamarati.

“Živimo brzo i moderno, pa se milosrdno djelo ‘bolesna pohodi’ u većini slučajeva svelo na ‘bolesna nazovi telefonom’.”

Inače, razgovori su manje-više isti. Nakon sat vremena ukoči mi se ruka i pocrveni uho od držanja slušalice, i zaista mi nije jasno kako to da pozivatelj nema vremena za posjet, a može toliko odvojiti za telefoniranje. I zašto misli da me to zamara manje od razgovora oči u oči?

Ali, ne želim biti nepristojna i naprasno prekinuti razgovor. Ipak je lijepo da me se osoba sjetila u mojoj bolesti i da je na mene odvojila dio svog dragocjenog vremena.

Kao što sam već navela, razgovori su slični i po sadržaju i po dužini trajanja, bez obzira na to pričam li s činiteljem milosrđa oči u oči ili na telefon. Nakon uvodnog pitanja kako sam, pozivatelju u pet minuta ispričam koje tegobe imam, a koje nemam, koliko sam obavila zračenja, a koliko kemoterapija, a nakon toga razgovor može krenuti u dva smjera.

Prvi smjer je taj da sugovornik počne pričati o svojim zdravstvenim tegobama, ili nekog svog rođaka ili znanca, uz obaveznu opasku „znam kako ti je“.

„Nemaš ti pojma“ – mislim u sebi, ali sam fina pa ne kažem glasno.

„Eto, ja idem na fizikalnu terapiju i znam kako je to kad moraš svaki dan odlaziti u bolnicu. Strašno.“

„Šogor mog susjeda već je dva tjedna u bolnici, a doktori ne znaju što mu je. Ma strašno!“

„Kažeš umorna si od zračenja? A i meni nešto glava čami cijelo jutro. Valjda je to od ovog vremena. Strašno je to kad je čovjek meteoropat.“

Još uvijek mi nije jasno što mi taj dio sugovornika želi reći svojim pričama o svojim ili tuđim bolestima. Misle li da me time tješe ili mi žele reći: „Pa nije  tako strašno to što si bolesna, eto i drugi ljudi su bolesni, i njima je teško.“

Možda misle da je meni nakon toga lakše?

Ili su, možda, egocentrični i narcisoidni, pa stvarno misle da je baš njihov problem najveći na zemaljskoj kugli?

Ili zapravo žele reći: „Meni je teže nego tebi jer me muče reuma i alergija na kućnu prašinu. Uz to, i kolegica na poslu je bolesna, pa moram raditi i za sebe i za nju.“

Ja sam pristojna pa ih ne pitam za poantu njihovih priča. Samo suosjećajno kimam glavom i povremeno kažem: „Hm, da. A što možemo…“

Drugi dio sugovornika nastoji me utješiti na drugačiji način. Kažu da je danas medicina jako napredovala i da je rak izlječiv ako se rano otkrije. Eto, njihov rođak, prijatelj, znanac, ili prijateljičine svekrve prijateljica, imali su rak i izliječili su se.

Pili su sok od svježe cikle, agave, sode bikarbone s limunom, ili medom i cimetom, čaj od koprive, zeleni čaj, taheebo čaj, crni čaj, žuti čaj…

Jedni su jeli makrobiotiku, a drugi domaću slaninu i svinjsku mast, ali svi su redom ozdravili, a doktori su se tome čudili i nisu vjerovali svojim očima. Unatoč medicini koja je išla naprijed velikim koracima, donijeli su mi brojeve telefona svih bioenergičara koji ordiniraju diljem ‘Lijepe naše’ te knjige svih čuvenih travara od Vardara do Triglava.

Svi oni napominju da je kod alternativne medicine važno vjerovati da će ti baš to pomoći. Ja ne vjerujem da hoće, pa onda vjerojatno i neće.

Ali, ja cijenim trud i dobre namjere sugovornika, pa uglavnom kimam glavom i kažem: „Hm, da. Vidjet ću… probat ću…“

A u sebi mislim: „Kad bih jela i pila sve što sam čula da je zdravo, dvanaest sati dnevno samo bih jela i pila.“

Ako netko od sugovornika ulazi u deset posto praktičnih vjernika katolika, od osamdeset i nešto posto ljudi koji se izjašnjavaju kao katolici, na rastanku će mi obavezno obećati da će se moliti za mene. Cijenim to i uljudno se zahvalim.

Zazvonio mi je telefon. Već sam pomislila da će opet netko činiti djelo milosrđa telefonom, ali nije bilo tako. Prijateljica mi javlja da naš zajednički prijatelj ima rak gušterače i da je posljednjih mjeseci jako smršavio. Razgovor je kratko trajao. A sad bih ja trebala biti ta koja će učiniti djelo milosrđa. Prijatelj živi u gradu koji je udaljen 200-injak kilometara, pa će to djelo biti učinjeno telefonom.

Što mu pametno reći? Ne znam.

Unatoč mojem višegodišnjem iskustvu, i kao zdravstvenog radnika i kao bolesnika, u ovoj situaciji ne znam što bih rekla. A moram ga nazvati. I on se meni javljao sve do nedavno, dok se i sam nije razbolio.  

Što reći? A ništa pametno.

Pitat ću ga kako je, kako se osjeća i kakvi su mu nalazi. A onda ću pričati kako sam, eto, i ja bolesna, ali medicina je zadnjih godina jako napredovala…

A on će s druge strane žice kimati glavom i govoriti: „Hm, da… a što možeš… a vidjet ćemo…“

 

O autoru

Jagoda Prebeg po zanimanju je medicinska sestra. Od Ne-Hodgkinovog limfoma prvi put se liječila 1998. i 1999. godine. Godine 2016. bolest se vratila. Pisanje joj je hobi, jedno vrijeme bila je i glavna urednica časopisa “Glasnik liječenih od limfoma i leukemije”. Prošle godine izdala je zbirku kratkih priča pod nazivom “Pomozi mojoj nevjeri”.

Goranka Perc: Hodam za sve žene oboljele od raka i ostvarujem svoj san!

Nakon što je odhodala polovicu puta hrabra Goranka Perc osjećala se kao da je osvojila Oscara. Što će tek biti kada stigne na cilj?

Read More

Goranka Perc: U prvih tjedan dana Camina propješačila sam 221,67 kilometara za svaku od vas!

Goranka će preći 800 kilometara dug Put svetog Jakova za sve žene oboljele od raka. Detalje Gorankinog puta pratite na našoj FB stranici.

Read More

Ruže rastu iz trnja (kako pričati s ljudima koji imaju dijagnozu)

Ponekad nam i pristup pretjerane obzirnosti ide beskrajno na živce.

Read More

Bolesna pohodi – telefonom

Jagoda Prebeg na duhovit način opisuje kako najčešće izgleda briga obitelji i prijatelja za oboljele.

Read More

Buen camino, Goranka!

Za sve nas Goranka Perc kreće na Camino de Santiago – put dug 800 kilometara propješačit će u majici Nismo same.

Read More

Život je vječito vraćanje na početak…

Naša autorica Nataša Petek nedavno je ponovno završila u bolnici, na odjelu na kojem je ležala i 2013. kada su je pripremali za operaciju.

Read More

Tužna sam jer nisam uspjela nagovoriti brata da i on posjeti liječnika

Milena Tomljanović o iskustvu prvog pregleda nakon liječenja od raka debelog crijeva koji joj je dijagnosticiran u dobi od svega 44 godine.

Read More

Ti ne plačeš, ti to možeš!

Sa svojih 29 godina, i najviše radi svoje dvoje djece od šest i devet godina, Sanja je odlučna izdržati sve da izliječi rak vrata maternice

Read More

Ponekad mislim da je Marija umrla od tuge za kosom

Kada je prvi puta oboljela od Ne-Hodgkinovog limfoma Jagoda je imala 37 godina i teško je podnijela gubitak kose.

Read More

Imala sam sreće…

Martina je sa svega 15 godina prošla šest kemoterapija, 23 godine bila je zdrava, a onda joj je ponovno dijagnosticirana maligna bolest.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama