Bolest nije kraj

Enisa Zulović (38)

13.

STUDENOGA, 2017

Uz dozvolu autorice prenosimo odlomak iz autobiografske knjige Enise Zulović “Bolest nije kraj”.

KT protokol završava krajem listopada, nakon skoro četiri mjeseca. Kemoterapijsko liječenje najteže je što se može dogoditi jednom bolesniku. I nikome na dunjaluku [svijetu, op. ur.] ni u podsvijesti ne bih mogla poželjeti.

Javljam se na Konzilijarnu komisiju Onkološke kirurgije, gdje dobivam termin za operativni zahvat 28. 11. 2013. godine. Dr. Balta me šalje na novi MR, jer postoje dvije opcije oko operacije, radikalna mastektomija ili rekonstrukcija. Cijeli postupak prate dr. Bajrović, dr. Krakonja i dr. Vanesa. Puni su pozitivne podrške. Na dobivenim MR sekvencama rezultati više nego očekivani. Lijevo evidentni znaci REGRESIJE, u aksilama, nisu uočeni znakovi limfadenomegalija. Laički rečeno, magnet je prepoznao mjesto regresije, točnije gdje je bio tumor, ostalo je bilo sve čisto. Vidno iscrpljenja, s obzirom na moju fobiju od zatvorenog prostora u holu me dočekuju doktorice. Čestitaju na super nalazu, malo iznenađene mojom informacijom da još nisam bila na operaciji.

Konačno i moji mogu odahnuti na kompletan odgovor neoadjuvantne kemoterapije. Ne postoje riječi kojima bi se moglo opisati kako je divno nadati se da ćeš se izvući. Zahvalnost pripada samo Njemu, Silnom i Mudrom, divnom mom Gospodaru.

“Svjesna sam da moj život piše jednu novu stranicu, hoću li se izboriti ne znam, nije ni bitno, jer živim svaki dan kao da mi je posljednji.”

Konačno slijedi operacija, odlučila sam se za radikalnu mastektomiju iz više razloga. Nisam htjela riskirati, a niti sam smjela razmišljati o drugim opcijama. Nema straha, jer prošla sam ono najgore, dotakla dno, ugledala svjetlost, spoznala milost Božju u momentu tuge, bijesa i suza. Svjesna sam da moj život piše jednu novu stranicu, hoću li se izboriti ne znam, nije ni bitno, jer živim svaki dan kao da mi je posljednji. Prijateljice dolaze s hedijama [dobrim željama], one su uvijek tu, moja moralna podrška, da ih Allah nagradi.

Četvrtak je, jutro mirno, tišina, čujem otkucaje svog srca. Gledam u lica svoje dječice, mirno spavaju, divna moja djeca. Ljubim ih, mirišem njihovu kosu, pokušavam sakriti suze, ali ne uspijevam. Amatullah se budi, grli me svojim ručicama čvrsto, ne ispušta me, ne govori ništa. Dovoljan je njen tužni zamagljeni pogled. Sklanjam pramen kose s njenog lica i govorim nježno: “Brini o bratu, seki i babu dušice!“, vješto krijući suze.

Na klinici me čekala moja Mirzeta, ona je već operirana, nasmijana ruža moja. Nisam puno spavala, noć je bila predviđena za mene i Gospodara. Bila sam prva na programu za operaciju, tražim halala [oprost] od supruga, ne zna insan [čovjek] što mu je Allah spremio. U sali me čeka moja doktorica, mirna i ozbiljna. Nježno me drži za ruku, učim šehadet [svjedočenje vjere] i polako tonem u san. Budim se, kroz maglu vidim lice svog muža, osjećam kako me drži za ruku. Dr. Pušina je dežurni i samim dolaskom u sobu uključuje mi analgetik protiv bolova. Dolaze seka, Suljo i babo da me vide, umorna sam, muka mi je, već sam povratila jedan dio narkoze. Babo moj, njegov pogled sve govori.

Operacija je protekla dobro, doktorica je jako optimistična. Mirzeta mi čita pristigle poruke na mobitelu, svi su tu, kako mislima tako i dovama [molitvama]. Moja Amatullah šalje divan osmijeh iz Remzine kuhinje, s prijateljicom peče palačinke. Drugi dan nakon operacije odlazim na previjanje, vidim stanje nakon mastektomije. Svjesna sam da puno izbora nisam imala, ali badava, žena sam, valjda je i normalno da boli i sama spoznaja. Doktorica me grli i govori: – Enisa, ti i pored svega, divna si i nikada to nemoj zaboraviti!

Vraćam se u sobu, sakupljam komadiće samopouzdanja, spremam se, jer mi djeca dolaze u posjet. Umivam se, ne želim da mama vidi tragove mojih suza.

 

Drugi ciklus kemoterapije ordiniran je 20. dana mjeseca ramazana. Sada sam ćela, kako kaže moja Minatallah, hvala Allahu, djeca su me tako lijepo prihvatila, bez puno ispitivačkih pogleda. Svjesna sam da djeca, također, trebaju vremena da se naviknu na novonastalu situaciju, da izraze svoje osjećaje i strahove i da postave neka pitanja, a Amatullah se posebno isticala. Pred samu kemoterapiju rekla je nani: “Sada kada moja mama ima rak, sve se promijenilo.” Duša moja, pratila je svaki moj pokret, nije puno govorila, ali njene oči su bile tužne, često zamagljene. Voljela bih da je ostala ona mala djevojčica, koja u biti ništa ne razumije, bilo bi joj lakše, no okolnosti su bile drugačije.

Treći dan nakon kemoterapije javljam se na Institut za onkologiju zbog jakih bolova u gornjem abdomenu. Užasni bolovi, grčenje crijeva, imaš osjećaj da na trenutke prestaješ disati i pretvaraš se u malog zombija. Na pregledu, abdomen mekan, jetra i slezena ne palpiraju, upala želuca i crijeva, uključena infuzija Controloca. „Terapija lijekova počela je djelovati na karcinom, tumefakcija je znatno manja, dojka mekša“, bile su riječi dr. Cerića pred drugu kemoterapiju. I on je bio pozitivno iznenađen, ovakvu situaciju je očekivao znatno kasnije. Milost je Allahova blagodat koju On daje Svojim stvorenjima da bi ih učinio spokojnim i poboljšao njihovo stanje. Elhamdulillah, tako sam osjećala Njegovu blizinu, posebno u onim trenucima kada mi je bilo najteže. Sedmi dan mi opadaju leukociti, osjećam malaksalost, mučnine, no ne dam se, odlazim sa sekom Adisom, Anidom i djecom na Igman na svjež zrak.

“Stanice raka ne mogu napredovati u okolišu koji je ispunjen kisikom“, bile su riječi mog supruga, koji je svakodnevno istraživao o mojoj bolesti. Bože, kako je puno lakše podnositi iskušenja kada znate da imate u svojoj blizini insane [ljude] kojima je stalo do vas, a nisu vam ni obitelj, ni rodbina. “Trebam li te podsjetiti da si u odabranim trenucima, meni stalno u dovi [molitvi]! “ bile su riječi moje Emine, majke blizanaca, koja mi je svaku noć pred iftar [obilnija večera kojom se prekida post nakon zalaska sunca] slala ohrabrujuće sms poruke. Da je Allah nagradi, kao i sve one koji su dovili [molili] za mene u mjesecu Allahove milosti, u mjesecu gdje je sve bilo drugačije, lakše, pa čak i ovaj bol.

Noć je bila idealna da svoje misli podijelim s Gospodarom, da se sjetim svih onih kojima je potrebna Njegova milost, a  takvih je mnogo. Moja prijateljica, Emina Haurdić kaže: “ Enisa, dovi [moli] ti za nas, tvoja dova se ne odbija!“ Iskrena vjera u Allaha je najbolji lijek našeg vremena, jer bez vjere insan [čovjek] teško podnosi iskušenja. Nisam klonula, naprotiv, obavljam sve svoje obaveze, jer stanje u kojem sam se našla nije kraj svijeta. Svjesna sam da postoje teže situacije, teža iskušenja, teže priče. Ne dozvoljavam nikome da mom postaču napravi iftar i sehur [obroci kojima počinje odnosno završava post] jer tako zaboravim na svoje stanje, koje polako prihvaćam kao dio mene. Odlazi nam najdraži gost, zajedno s curama pripremam bajramske kolače. Amatullah je za ružice, a Minatallah je za čokoladne kolače. Život ide dalje, pokušavam ne misliti na sve ono što me nije moglo zaobići, kader Božji [Božja volja].

Dvadeset dana proleti dok trepneš okom, dolaze nova iskušenja, novi izazovi, novi nalazi krvi. Bolesnici koji se pravilno hrane, bolje se nose s nuspojavama kemoterapije i otporniji su na infekcije. Krvna slika najizrazitije slabi između drugog i trećeg tjedna nakon kemoterapije, tj. smanjuje se stvaranje eritrocita u koštanoj srži, kao i leukocita, pa se povećava sklonost infekcijama.

Moja ishrana sastojala se od svježeg povrća, jezgra, žitarica, klica i voća, crveno meso zamijenila sam malim količinama pilećih prsa i ribe. Dan nakon kemoterapije počinjala sam s medom (obogaćen propolisom) u kombinaciji s košticama marelica, crnog grožđa, bademom i goji bobicama. Pila sam čaj od cimeta, metvice, lista limuna, lista nevena za prirodnu regeneraciju organizma.

Gubitak apetita može uzrokovati potištenost i umor, no nema odustajanja, bez obzira što vam se ne jede. Brokule i špinata bili su redovno na mom jelovniku, jer je opće poznato da sadrže betakaroten, vlakna, vitamin C, a svi su borci protiv raka. Više jedem cvjetaču / karfiol koji sadrži sumporne tvari koje  provode detoksikaciju našeg tijela i tako sprječavaju ono najgore. Kada sve uzmete u obzir, shvatite u nekim trenucima da grašak i mango i nisu tako loši. Naučila sam piti sokove pripremljene od voća i povrća. – Cikla, mrkva, jabuka i limeta – cikla crveni kupus, jabuka i kurkuma – kupine, limun, đumbir i marelica – maline, brokula, jabuka i cimet – naranča, zrela banana i mango. Sada koristim i ulje od konoplje, a uz to konzumiram i mljeveni lan s jogurtom. Priznajem, to ranije nisam radila. Ako vam neka hrana ne prija, izbjegavajte je neovisno o njezinim atributima, ponekada insan [čovjek] može sebi i to dozvoliti.

Dr. Cerić mi je na samom početku liječenja rekao: – Imate li karcinom, alkalizirajte tijelo što je više moguće, a to možete postići uz pomoć prehrane, vježbe, izbjegavanja stresa i dodatnog unosa klorofila.

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Goranka Perc: Sve sam bliže cilju, ostalo mi je još manje od 100 kilometara!

Hrabra Goranka Perc hoda već punih 24 dana, a do cilja, grada Santiago de Compostele, ostalo joj je manje od 100 kilometara.

Read More

Goranka Perc: Hodam za sve žene oboljele od raka i ostvarujem svoj san!

Nakon što je odhodala polovicu puta hrabra Goranka Perc osjećala se kao da je osvojila Oscara. Što će tek biti kada stigne na cilj?

Read More

Goranka Perc: U prvih tjedan dana Camina propješačila sam 221,67 kilometara za svaku od vas!

Goranka će preći 800 kilometara dug Put svetog Jakova za sve žene oboljele od raka. Detalje Gorankinog puta pratite na našoj FB stranici.

Read More

Ruže rastu iz trnja (kako pričati s ljudima koji imaju dijagnozu)

Ponekad nam i pristup pretjerane obzirnosti ide beskrajno na živce.

Read More

Bolesna pohodi – telefonom

Jagoda Prebeg na duhovit način opisuje kako najčešće izgleda briga obitelji i prijatelja za oboljele.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama