Bolovanje (6. dio)

Renata (38)

9.

OŽUJKA, 2017

Autorici ove priče iz obiteljskih razloga nećemo navesti pravo ime. Priča je autentična. Napisala ju je mlada 38-godišnja žena, a s obzirom na to da je, kako sama kaže, imala sreću u nesreći da ju je bolest zatekla u Nizozemskoj, njezino je iskustvo iznimno važno budući da iz njega svi mogu ponešto naučiti. Od pacijenata, medicinskih sestara, liječnika, ravnatelja bolnica do ministra.

Na posljednjoj sam kemoterapiji bila 30. prosinca i samo sam razmišljala o tome kako je konačno gotovo i kako ću u novu 2016. ući zdrava i kako će to biti moj novi početak. U posjet mi je došla još jedna prijateljica, moja Nives, s kojom sam spletom sretnih okolnosti polagala pravosudni ispit i koja je svojim sarkastičnim i ironičnim forama dala novu dimenziju mojoj ‘kemo avanturi’. Nakon Nove godine iz Zagreba je stigla i mama. Nisam joj dozvolila da dođe ranije. Jednostavno, nisam htjela da vidi kako izgledam i kako se osjećam. Objasnila sam joj da suprug i ja sami moramo proći kroz to te kako će mi biti drago bude li ona došla kada sve bude gotovo i kada ću se bolje osjećati, pa možemo skupa u šetnje i šoping. Tada sam imala dva do tri tjedna pauze do zračenja. Mama je išla sa mnom u Centar za tumore u kojem sam imala sastanak s liječnikom i sestrom koja mi je doslovno održala powerpoint prezentaciju o tome kako će izgledati cijeli postupak. Mama nije mogla vjerovati da su tako organizirani. Objasnili su mi da će zračenje biti svaki dan i da će trajati nekoliko minuta, zatim kako ću dobiti tetovažu i oznake na prsima te kako će mi drugi dio zračenja biti stavljen silikonski odljev mojih grudi, kako bi se zračio i površinski sloj derme između implantanta i epitela. Rekli su i da će mi koža na dojci s vremenom biti zategnutija, tvrđa, a možda čak i tamnija. Sva sreća da sam neprestano masirala dojku gelom Aloe vere, pa moja koža nije značajno promijenila boju, niti je postala ljuskasta već samo malo tvrđa. Bolnica u Hoofdorpu, u koju sam išla na zračenje, više je bila nalik wellness ili spa centru nego bolnici. Na ulazu je bio stroj na koji sam prislonila karticu s kodom i moj se dolazak odmah registrirao. Jedva bih skinula kaput i eventualno natočila čaj, a već bi sestra došla po mene i pripremala me za zračenje. I tako svih 20 puta, sve do sredine veljače 2016. kada je sve konačno završilo i počela je nova avantura –  hormonska terapija. Ta avantura još uvijek traje i trajat će 10 godina, ako je suditi po novim studijama. Ali, to je za drugu priču.

“Tijekom svih mjeseci koliko sam se liječila, kolege iz ureda svaki bi me tjedan nazvali da vide kako sam i da mi zažele što brzi oporavak. Skoro svaki mjesec na kućnu bih adresu dobila i buket cvijeća s njihovim željama za brzo ozdravljenje.”

Prije no što završim  priču o liječenju u Nizozemskoj želim podijeliti još jednu informaciju vezanu uz ponašanje poslodavca prema radnicima i funkcioniranje socijalnog sustava i naknada za bolovanje po osnovi bolovanja. Naime, suprug i ja smo se dogovorili kako bi bilo najbolje da dam otkaz na poslu budući da se želimo u potpunosti posvetiti mom liječenju. Moj ugovor o radu u to je vrijeme bio na šest mjeseci probno i isticao je krajem kolovoza 2015., ali mi je šefica najavila kako ga želi produljiti jer su bili zadovoljni mojim radom. Kada sam joj par dana nakon dijagnoze rekla da želim dati otkaz, te da ne želim biti na teret njoj i njenom uredu, uopće nije htjela razgovarati o toj opciji. Rekla je: Ne, ne želim da daš otkaz jer onda nećeš imati nikakvih prava na primanja po osnovi bolovanja. S obzirom na to da je razumjela da se želim posvetiti liječenju, dogovorile smo se da odem na bolovanje do isteka ugovora, a oni će pokrenuti proceduru oko primanja naknade socijalnog osiguranja, odnosno nizozemskog Zavoda za nezaposlene. Tijekom svih mjeseci koliko sam se liječila, kolege iz ureda svaki bi me tjedan nazvali da vide kako sam i da mi zažele što brzi oporavak. Skoro svaki mjesec na kućnu bih adresu dobila i buket cvijeća s njihovim željama za brzo ozdravljenje. Nakon što mi je istekao ugovor o radu, preuzela me agencija UVW (kombinacija Zavoda za zapošljavanje i Zavoda za zdravstveno osiguranje) od koje sam, zahvaljujući susretljivosti poslodavca kod kojega sam radila manje od šest mjeseci, sljedećih 12 mjeseci primala 80 posto iznosa plaće. Nikakvih provjera i odlaska na komisiju nije bilo. Moj dosje je UVW-u cijelo vrijeme bio dostupan online. Godinu dana nakon dijagnoze, u srpnju 2016., pozvana sam u Amsterdam na evaluaciju povratka na rad. Kako smo suprug i ja tada već odselili u Norvešku platiti su mi troškove puta, avionske karte, troškove hotela i transporta do njihova ureda i to bez ikakvih prethodnih provjera ili najava. Jednostavno sam ispostavila račun za avionsku kartu, dok je sve ostalo bilo plaćeno naknadno. To je bio vrhunac mojeg oduševljenja kako funkcionira državni aparat.

I na kraju, samo bih dodala kako su podrška partnera, obitelji i prijatelja te zdrav humor najbolji lijek za oporavak. No, jednako su važan faktor i medicinska skrb te  zdravstveni sustav u kojem se pacijent tretira kao čovjek i u kojem se medicinsko osoblje ponaša u skladu s etičkim i moralnim pravilima ponašanja, u kojem liječnici nisu bezobrazni i nervozni jer su potplaćeni i ne režu oblake nosevima samo zato što nose bijele kute i imalu titule prof. dr. sc., sustav koji je u cijelosti usmjeren ka pomoći pacijentima i u kojem se ljude tretira prvenstveno kao ljude, a ne kao bolesnike. Sve to utječe na oporavak i na ozdravljenje. I zato sam beskrajno zahvalna Bogu na tome što sam imala sreću u nesreći da za moje liječenje bude nadležan zdravstveni sustav kakav svaki pacijent zaslužuje u trenucima kada je njegovo zdravstveno stanje ugroženo.
Sada, točno godinu dana od posljednjeg zračenja, s veseljem mogu reći da se osjećam zdravije nego prije, da mi se život promijenio na bolje, da sam naučila mnogo o sebi,  bližnjima i prijateljima, da sam jača no što sam mislila da jesam i da me bolest, ma koliko god to glupo zvuči, promijenila na bolje. Puno više uživam u malim stvarima, sretna sam što sam živa, smijem se i plačem više no ikad prije, bavim se sportom više nego ikada, vježbam jogu, jedem zdravo, spavam dulje i jednostavno živim, volim, postojim!