Bolujem od rijetke vrste tumora. Moja borba za život još uvijek traje, no ja znam da ću izići kao pobjednica!

Marijana Bebić (46)

3.

LIPNJA, 2018.

Moja priča počinje 2013., 2014. godine. Počela sam kašljati pa sam otišla svom liječniku. Rekao je da imam virozu i da mi ne treba ništa. Kada sam uvidjela da je kašalj sve više uzeo maha, kupila sam sirup. Kašalj se malo smirio, no vrlo brzo počela sam još jače kašljati. Tada kupujem svašta. Kada sam shvatila da to nema smisla, otišla sam ponovno svom liječniku i tražila ga da me pošalje snimiti pluća. Nerado mi je dao uputnicu. Rekao je da nije potrebno. Dobila sam termin i snimila pluća. Nalaz je bio užasan.

Došla sam s nalazom kod liječnika, pocrvenio je k’o paprika. U mojim su plućima nađeni limfni čvorovi. Odmah me poslao internisti. Kod interniste sam bila isti dan. Kada je vidio nalaz, poslao me  u Osijek kod pulmologa. Sljedeći dan otišla sam u Osijek. Liječnica je pregledala nalaze, obradila me i uputila na CT koji sam preko veze napravila u Zagrebu. Kada je stigao nalaz pulmologinja me uputila hematologu, no rekli su mi da prvi slobodan termin kod hematologa mogu dobiti tek kroz šest do sedam mjeseci. Bila sam očajna. Kumovi su mi pomagali da dobijem termin u Zagrebu, u KBC-u Sestre milosrdnice. Nakon pet, šest tjedana dobila sam poziv da dođem u bolnicu. Uslijedio je šok. Prva me vizita ubila psihički. Rekli su da sumnjaju na tri karcinoma i metastaze na plućima. Od šoka nisam čula što su mi još rekli. Otišla sam do prozora. Gledala sam van i plakala. Prišle su mi glavna sestra odjela Nataša i sestra Gordana, koja je sada u mirovini, i tješile me.

“Predala sam se Bogu i rekla: – Ako ti Bože misliš da ja to mogu, samo te molim daj mi snage da nosim svoj križ. Tako je i bilo, a moja borba još traje. Ja znam da ću pobijediti bolest.”

Marijana Bebić / Foto privatna arhiva

Počele su pretrage, teške, bolne…  Prognoze su bile sve gore i gore. Utvrđeno je da sam puna tumora kao šipak. Nakon tri tjedna u moju je sobu ušao dr. Ivan Kruljac, tada specijalizant endokrinologije, i rekao mi da moram na operaciju nadbubrežne žlijezde te da ću biti njegov pacijent. Pojasnio mi je što je endokrinologija i što me čeka.

Prva operacija bila je 27. lipnja 2014. Prošla je uspješno. Kad sam se oporavila krenule su dodatne pretrage: scintigrafija, ultrazvuk štitnjače, punkcija… Moj liječnik, dr. Kruljac, odlazi na godišnji i sve rješava telefonom. Kad su stigli nalazi javlja mi da moram na drugu operaciju. Nalaz je pokazao da imam  primarni tumor na repu gušterače. Drugi put sam operirana 25. kolovoza. Bilo je još teže nego prvi put. Ipak je to gušterača. Oporavila sam se i od te operacije i idemo dalje.

Dobivala sam terapiju: injekcije koju primam svakih 28 dana uz česte kontrole. Sve se nekako činilo da je u pitanju bolest koja će proći. Tada još nisam bila svjesna svog stanja. Redovito sam odlazila u Zagreb na kontrole. Godine 2015. dr. Kruljac mi govori kako me želi poslati na liječenje u inozemstvo, na radionuklearnu terapiju koje nema u Hrvatskoj. On sve odrađuje i šalje e-mail u Italiju, tamošnjim liječnicima. U HZZO-u su mi prvo dali odbijenicu. Iz drugog pokušaja odobrili su mi liječenje i otišla sam u Italiju. Dobila sam četiri ciklusa radioaktivne terapije visoke jačine, u razmaku od šest do sedam tjedana.

Završila sam i s tim teškim terapijama, od kojih je sve u meni pucalo od pritiska, ali pokazalo se da ni one nisu bile baš uspješne. Od silnih terapija, CT-a, MR-a i svega ostaloga, moje je tijelo bilo puno otrova pa sam dobila analnu fisuru na debelom crijevu. Liječili su je dilatacijom, a ja sam trpjela neizdržive bolove. Taj period liječenja i bolovi u debelom crijevu uza sve moje dijagnoze srušili su me do iznemoglosti. Moj dragi dr. Kruljac poduzeo je sve kako bi mi pomogao.

Moja patnja, bolovi i pretrage nastavljaju se. Šalju me na scintigrafiju i diletaciju debelog crijeva. Kada me vidio jadnu svu u bolovima, žutu kao limun, liječnik me poslao na ultrazvuk kako bi bio siguran da nije ništa strašno. Ultrazvuk je pokazao nove tumore na gušterači kojih nije bilo na kontroli prije šest tjedana. Nastupilo je užasno stanje. Počela je borba za moj život.  

Još uvijek nisam bila svjesna toga što se događa i da smo došli do zida, no dr. Kruljac ništa nije prepuštao slučaju. Dogovaramo novu tešku operaciju, vađenje gušterače, maternice i jajnika. Počinju pretrage, a nalaz bronhoskopije pokazuje da ne mogu preživjeti operaciju. Što sad? Moj liječnik, divan čovjek, šalje me na ugradnju stentova. Morali smo, rekao je, naći način da prohodam. I tako neplanski ostajem u bolnici mjesec dana. Sa 63 pala sam na 41 kilogram. Hranili su me samo intravenozno. Stentovi rade. Žuč je dobila svoju funkciju, bolovi su se smanjili, čak i nestali… No, postavlja se pitanje što je s gušteračom, što će biti s tim silnim tumorima, jer od šest, sedam, koliko ih imam, samo su dva bila operabilna… Otkriveni su i novi tumori. Sad su posvuda: na hipofizi, na štitnjači, dva kod srca, na gušterači i ne znam koliko u abdomenu. Na jajniku metastaze iskaču na sve strane. Imam ih i na ramenu, na lijevoj strani leđa, kod uha. Čisti užas.

Liječnik mi govori da moramo krenuti s kemoterapijom odnosno pametnim lijekovima koji se piju 14 dana. U pitanju je kombinacija dvije vrste lijeka,  a prima se punih devet ciklusa. Ta me terapija jako ruši. Osjećam mučnine, povraćam i svaka tri tjedna idem u bolnicu primiti krv i sve moguće leukocite i trombocite kako bih mogla nastaviti primati kemoterapiju, da se ciklusi ne prekidaju.  

Trenutačno sam na pauzi od kemoterapije, da se tijelo i moj organizam oporave. U srpnju idem na PET/CT pa ćemo vidjeti što dalje i koliko još ciklusa kemoterapije moram primiti. Uza sve što sam prošla, 2015. godine udala sam kćer. Pripreme oko vjenčanja odradila sam kao da mi nije ništa, nisam dala da bolest mnome upravlja. Ja sam ta koja je upravljala bolešću. Najteže mi bilo kada me sin, tada star 11,12 godina, pitao: – Mama hoćeš li ti meni umrijeti?  Naših troje djece nikada nisu znali pravu istinu. Jako mi je teško u mojoj borbi. Nikada nisam tražila pomoć drugih ljudi. Svi misle da su nedodirljivi i zaštićeni od bolesti. U proteklih četiri do pet godina borbe, a to uključuje i česte dolaske u Zagreb (samo prošle godine u Zagreb sam putovala 15, 16 puta), pomoglo mi je svega nekoliko ljudi. Nikad nisam htjela da me sažalijevaju i radila sam kad sam mogla i koliko sam mogla. Volim sebe i uvijek sam se voljela urediti i kad negdje idem nitko ne bi rekao da sam bolesna. Kad nisam mogla ništa, pomagali su mi suprug, moja djeca i moji prijatelji koji su sve radili za mene, od vrta, pospremanja kuće, kuhanja i pranja. Sve su radili. Svojom pričom želim svima poručiti da se ne predaju ako se nađu u sličnoj situaciji. Ja sam padala, plakala kada me nitko od mojih nije vidio, ali sam svaki put brzo ustala, rekla sam sebi idemo dalje, ja to mogu.

Predala sam se Bogu i rekla: – Ako ti Bože misliš da ja to mogu, samo te molim daj mi snage da nosim svoj križ.

Tako je i bilo, a moja borba još traje. Ja znam da ću pobijediti bolest. Moja je bolest rijetka i dugo sam bila jedina u Hrvatskoj s dijagnozom koja se zove MEN 1 (Multipla endokrina neoplazija tip 1 je nasljedni sindrom obilježen tumorima paratireoidnih žlijezda, otočića gušterače i hipofize, op. urednika). U svijetu sam bila jedna od četvero, petero ljudi, a sada čujem da u Hrvatskoj ima još poneki pacijent s istom dijagnozom. O našoj se bolesti malo zna.

Želim zahvaliti dr. Kruljcu, kojega mi je poslao sam Bog, i cijeloj endokrinologiji i hematologiji. Čovjek ne može vjerovati da postoji tako kvalitetno osoblje kao što je u Vinogradskoj bolnici na odjelima hematologije i endokrinologije, koji su moj drugi dom.

Vjera u Boga i mog liječnika bila je jača od svega. Dr. Kruljac ne poznaje granice i samo zahvaljujući njemu ja sam danas živa. Spasili su me on, Bog i moja upornost te želja za životom. Ako dođem do cilja i moji tumori nestanu, znat će cijeli svijet.  I Vi ćete znati, a to mi je cilj. Vratiti se u normalan život. Ovim putem zahvaljujem svima koji su bili uz mene i pomagali mojoj obitelji, mojim prijateljima, kumovima, obitelji mog supruga, mom ujaku, a posebno mom dragom dr. Ivanu Kruljcu, svim sestrama i liječnicima čiji sam pacijent već godinama, a naš je odnos već prerastao u prijateljstvo. Nikada mi nisu dali da se osjećam loše. Uvijek su bili uz mene i hvala im na tome. Da nije tako ne bi mi bilo lako svaki mjesec provesti u bolnici tri, nekad i sedam dana, a nerijetko čak i cijeli mjesec. Još jednom hvala svima. Lijepo je znati da i kod nas ima kvalitetnih doktora, sestara i cijelog tima.

Kroz godine liječenja upoznala sam divne osobe oboljele od teški bolesti, a neke sam, nažalost, izgubila.

Ovo je samo u kratkim crtama put moje bolesti.

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Goranka Perc: Sve sam bliže cilju, ostalo mi je još manje od 100 kilometara!

Hrabra Goranka Perc hoda već punih 24 dana, a do cilja, grada Santiago de Compostele, ostalo joj je manje od 100 kilometara.

Read More

Goranka Perc: Hodam za sve žene oboljele od raka i ostvarujem svoj san!

Nakon što je odhodala polovicu puta hrabra Goranka Perc osjećala se kao da je osvojila Oscara. Što će tek biti kada stigne na cilj?

Read More

Goranka Perc: U prvih tjedan dana Camina propješačila sam 221,67 kilometara za svaku od vas!

Goranka će preći 800 kilometara dug Put svetog Jakova za sve žene oboljele od raka. Detalje Gorankinog puta pratite na našoj FB stranici.

Read More

Ruže rastu iz trnja (kako pričati s ljudima koji imaju dijagnozu)

Ponekad nam i pristup pretjerane obzirnosti ide beskrajno na živce.

Read More

Bolesna pohodi – telefonom

Jagoda Prebeg na duhovit način opisuje kako najčešće izgleda briga obitelji i prijatelja za oboljele.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama