Dani kao iz pakla (3)

Verica Korica (60)

10.

LIPNJA, 2017

Verica Korica oboljela je 2013. od raka dojke. Od dana kada je saznala dijagnozu vodila je dnevnik bolesti, a nama je ustupila neke dijelove.

Tri su sata ujutro. Samo ja i tišina. Zlo mi je, povraćam. Nadam se da nikoga neću probuditi. Kako su sretni oni koji umru odjednom, u snu, pomislim. Ovo je pakao. Prolaze sati…u agoniji sam. Na pamet mi dolaze stihovi pjesme koju sam davno pročitala.  Ne mogu vjerovati da ih se nakon toliko godina još sjećam. Imam snage pogledati se u ogledalo. O, dobro jutro ljepotice, kažem sama sebi. Smijem se i plačem u isto vrijeme. Ćelava glava, velike uši (nisam znala da imam tako velike uši), veliki podočnjaci.

Užas! Nemam ni obrva, trepavica je još gdje koja. Blijeda sam, neispavana, iz usta mi visi gusta slina. Toliko je gusta da bi je mogao rezati škarama. Užas! Užas!

A ne, ne dam se.

Uzela sam šminku. Nacrtala sam si obrve, naglasila olovkom oči, stavila na glavu periku, napudrala lice, stavila rumenilo, namazala usnice. Da, to sam opet ja, i opet ću biti, ovo je samo prolazna faza.  Umirila sam se. Skinula sam svu šminku, spremna sam pokušati malo odspavati. Gledam svoju mačku. Cijelu noć leži kraj mene i žalosno me gleda. Trudim se pomaziti ju svako malo i reći joj kako to nije to ništa, ali ona je i dalje zabrinuta. Idem u krevet, a ona opet legne kraj mene i počne presti. Svaki puta kada pređem rukom po njoj ona drugačije prede. To me opušta, čak i zabavlja, kao da mijenjam glazbu.

Dani koji slijede dani su kao iz pakla. Mučnine su grozne, iscrpljena sam, sve više ležim. Usta su mi opet suha, bole me desni i svi zubi. Peče me jezik, otežano gutam, ruke su mi jako suhe i zanoktice su mi na svim prstima. Ne znam kuda bih sa sobom, osjećam se grozno. U ustima mi je stalno okus metala, a sada mi to sve više prelazi u okus sapuna. Grozno! I psiha mi je uzdrmana, a tome pridonosi i turobno vrijeme. Nakon deset dana pakla, sve se smirilo, polako sve ide natrag u normalu. Naručena sam na pregled za zračenje. Moram to obaviti dok mi je dobro. Nemam što obući, sve mi je preširoko. Podignem potkošulju i pogledam se u ogledalo. Vide mi se rebra.

Danas krećem na četvrtu kemoterapiju. Odlučila sam obući kričavo crvenu majicu koja baš i nije prikladna za mjesto na koje idem, ali njome želim razbiti sivilo oko sebe i unijeti malo topline.”

Tko bi rekao da će mi se u 57. godini vidjeti rebra. Moram više jesti jer neće biti dobro ako jako oslabim. Čekajući pregled promatram pacijentice. Puna je čekaonica ljudi, svi su obučeni u crninu, lica su im ozbiljna, zamišljeni su. A onda sam ugledala nju, bakicu s roza kapicom na glavi. Pomislila sam da sanjam, a kada sam protrljala oči, ona je opet bila tu, ozbiljna lica, čak pomalo i namrgođena, baka mrgud s roza kapicom na glavi. Stisla sam se na stolicu, stavila ruku na usta i tiho se smijuljila. Ne, nisam joj se rugala, samo je sve to tako djelovalo pomalo smiješno, a istovremeno i tužno u ovoj teškoj atmosferi. Bakica mi je u stvari vratila osmijeh na lice i popravila raspoloženje. Promatrala sam tu roza kapicu kako šeta među ljudima, među tom crninom, tugom i sjetom kao neka svjetlost, neka nada.

Hvala bakici na roza kapici, još sam danima mislila na nju s osmijehom na licu.

Obavila sam pregled, doktorica nije bila sigurna treba li mi zračenje, pa će o tome odlučiti konzilij. Kroz nekoliko dana dobila sam pismenu obavijest kako ipak idem na zračenje. O, jadna ja, dotući će me te terapije.

Danas krećem na četvrtu kemoterapiju. Odlučila sam obući kričavo crvenu majicu koja baš i nije prikladna za mjesto na koje idem, ali njome želim razbiti sivilo oko sebe i unijeti malo topline. Možda i moja majica izmami nekome osmijeh na lice kao što je meni izmamila bakica s roza kapicom.  Imam još puno posla. Moram si nacrtati obrve, pojačati olovkom oči. Postala sam pravi majstor u tome, uopće se ne vidi da je sve nacrtano. Stavljam kišobran u torbu. Ne bi bilo lijepo da mi kiša umije šminku. Jedino me frizura ne brine. S njom nemam posla. Ona čeka spremna.

Unučica mi je rekla da sam šašava baka.

Pa neka sam. Moja crvena majica izazvala je reakciju u pogledima pacijenata. Sigurno su mislili: ili je hrabra pa se dobro nosi s bolešću ili joj nisu sve „daske“ na broju.

Ali baš me briga, ja se osjećam dobro.