Deset godina nisam ni kihnula, a onda sam dobila rak (2)

Slađana Marušić (45)

20.

KOLOVOZA, 2017.

Nakon šest dana punih stresa i muke i šest neprospavanih noći stigao je i nalaz. Nije dobar. Došao je suprug, idemo u Split. Za dva dana naručena sam kod kirurga. Kažem suprugu da djeci prije operacije ne želim reći da sam bolesna.

Svibanj je, naša je najstarija kći Kristina u Zagrebu na akademiji, srednja, Vanesa, ima 18 godina i upravo priprema državnu maturu. Ne mogu ih sada još ja opterećivati sa svojom bolešću. Naše najmlađe dijete, Josip, još je predškolac. Mali je i nije postavljao pitanja. No, zato me Vanesa jednom kada je došla iz škole pitala: – Što ti je mama?

Rekla sam joj da sam malo prehlađena.

Oči ti izgledaju kao da si plakala, nije se dala.

Ma samo sam umorna, rekla sam joj i otišla u sobu.

Zabila sam glavu u jastuk i prigušeno plakala da me ne čuje.

Došao je i 20. lipanj. Ambulanta za torakalnu kirurgiju u bolnici na Firulama prepuna je pacijenata. Užasna je gužva. Bože moj, ima li tko zdrav, pomislim. Čekala sam oko dva sata da me sestra prozove. Liječnik mi se osmjehnuo i rekao da se ne bojim. Jagodicama prstiju prešao je preko dojke.

Moram to operirati, nije dobro, ali ne bojte se. Niste ni prva ni zadnja, nažalost toga ima sve više, kazao je.

Zakazali smo i datum operacije. Za devet dana moram doći u bolnicu.

“Svaku noć zaspim u suzama, iskradem se iz kreveta do dječje sobe, mazim i ljubim sina. Plačem. Želim te vidjeti kako rasteš, kažem mu. Onda odem do kćeri. Ležim kraj nje dok spava i gledam ju.”

Došao je i 29. lipanj. Sutra je operacija. Što da vam kažem. Tih 10 dana prije operacije kao da nisam bila živa. Vadili su mi krv, snimali kosti… (Želim zahvaliti na ljubaznosti svima na Odjelu nuklearne medicine u bolnici na Firulama. Posebice želim zahvaliti jednom mladom liječniku koji mi je rekao, kada me vidio onako uplakanu, da pričekam nakon snimanja te mi je nakon 10 minuta došao reći da na kostima nema metastaza.)

Sada sam, kada ovo pišem, sretna zbog toga, ali tada, u tom trenutku, bila sam toliko zbunjena da ništa nisam mogla shvatiti. Putem kući na radiju je zasvirala Thompsonova pjesma ,,,Taj dan kada odem ti ja“. Opet sam briznula u plač. Suprug brzo mijenja stanicu. O Bože! Koliko imam suza, one lete, padaju, već danima plačem… Sad ono sto mi je bilo najteže. Kako reći djeci. Strašno sam se toga bojala. Na kraju je ovako ispalo: Negdje oko dva sata iza ponoći išla sam spavati, a prije toga uključiti perilicu. Stavljam u bubanj traperice, a prije toga iz džepa vadim nalaz punkcije. Stavljam ga na perilicu i idem spavati. Vanesa ujutro ide u školu.

Bilo je rano, 6.15 sati, kada je ušla u sobu i uplakanih me očiju pitala: – Imaš li ti mama rak?

Počela sam plakati, a ona me je grlila…Nisam mogla biti hrabra ni pred svojim djetetom.  

– Odakle znaš, pitala sam. Rekla je da je našla nalaz, a onda potražila odgovor na Googleu.

Mama znala sam da se nešto događa jer ste često išli u Split, rekla je, a onda me zagrlila i kazala: – Mama volim te!

To me je još više rasplakalo.

I tako, dani su prolazili. Obavila sam sve pretrage, uredila ormare, za slučaj da se ne vratim kući, spakirala kofer. Sve je bilo spremno. Nazvala sam moju dragu prijateljicu Gogu.

– Dolazi brzo, rekla sam joj.

– Što je hitno, pitala je. Zamolila sam ju da me primi za ruku, a onda sam se rasplakala.

– Imam rak, rekla sam joj.

Plakala je sa mnom, grlila me i tješila. Zamolila sam ju da ne govori nikome u mjestu. Moram prvo reći djeci. Pitam ju bi li radila u mojoj trgovini dok sam na bolovanju.

Sve za tebe, rekla je.

Hvala Bogu na pravim prijateljima i mojim bližnjima, pogotovo mojoj Vesni koja je dolazila svaku večer nakon posla i vodila mog malog sina na kupanje. Uf, kako je teško kad se toga sjetim.

Razmišljam kome sve još trebam reći da sam bolesna. Kažem suprugu idem još nazvati moju dragu prijateljicu Dubu. Još ću njoj reći, a ostali će već saznati. Nemam sad snage pričati sa svima. Nazvala sam Dubu i rekla kako joj moram reći nešto važno, ali na samo. Navečer smo otišle u njezin mali dućan.

Odmah sam se rasplakala, ne mogu joj ništa reći. Plače i ona sa mnom.

– Imam rak, kažem joj.

Jedva sam to izgovorila.

– Bit ćeš dobro, vidjet ćeš. Molit ću za tebe, postit ću, rekla mi je kroz suze.

Bilo mi je lakše nakon našeg razgovora.

Sedam je sati ujutro, krećemo u bolnicu. Grlim sina. Kažem mu: – Tako sam sretna što te imam, i tvoje sestre. Pazite na sebe i ako se ne vratim znajte da vas volim. Najviše! Zapamtite to zauvijek!.

U bolnici u Splitu predajem papire. S još pet žena čekam u hodniku da nas uvedu u sobe. Ljubim muža, on me grli. – Čujemo se, kaže.

Bog ljubavi, kažem mu suznih očiju i ulazim na odjel.

Drugi dan ujutro u 7 i 30 u sobu ulazi sestra. Idemo, kaže, pređite na ovaj pokretni krevet, popijte tableticu… Srce mi ubrzano kuca, plačem, cure iz sobe viču „Sretno, čekamo te!“. Mašem im, sva sam uplakana. ulazimo u operacijsku salu, sve je zeleno, svira muzika. Dolazi anesteziologinja, traži venu…. Drži me za ruku, mazi me po glavi, vidi da plačem i tiho mi kaže: – Ne bojte se.

Pita me kako se zovem.

Slađana, kažem.

I ja imam sestru Slađanu. Ništa se ne boj, uz tebe sam, kaže mi.

Odmah sam osjetila olakšanje, povjerenje i sigurnost. Pita me osjećam li što. Kažem joj da mi se malo vrti, a ona se nasmije. Kroz maglu čujem njezin  glas: – Laku noć Slađana.

Prekid programa.

Budim se u sobi nakon dva i pol sata. Zeza me ruka, ispod pazuha mi viri cjevčica, ne mogu se pomaknuti. Još u bunilu lijevom rukom dodirujem desnu dojku. Napipala sam debeli zavoj. Podižem se. Vidim dojka je tu, šav je na gornjem djelu. O hvala ti Bože, mislim. Bila je to poštedna operacija.

I oporavak je prošao dobro. Dobila sam papir s vježbama koje smo sve u sobi izvodile, svaki dan nekoliko puta. Mobitel mi stalno zvoni, dolaze poruke, svi me zovu, moji bližnji i daljnji, prijatelji. Žele mi brzo ozdravljenje. Moja je Kika tražila dva dana slobodno pa me je i ona došla posjetiti.

Nakon dva tjedna izlazim iz bolnice. Kad nalaz bude gotov idem na kontrolu. Svaku noć zaspim u suzama, iskradem se iz kreveta do dječje sobe, mazim i ljubim sina. I plačem. – Želim te vidjeti kako rasteš, kažem mu. Onda odem do moje kćeri Venese. Ležim kraj nje dok spava i gledam ju. Takve su bile moje noći dok nije stigao nalaz.

„CA MAMMAE DEX….EST.RECEPTORI 90%, PROGEST. 60%. HORMONSKI TIP. her2  neg.“, pisalo je.

Dodijelili su mi divnu, osjećajnu onkologinju, Mariju Ban. Suprugu i meni sve je objasnila. Polako, rekla mi je, slobodno plačite, imate pravo na to. Suprug ju je pitao što misli kakve su mi šanse. Odgovorila je da imam ludu sreću. Hormonski je tip i prognoze su dobre. Limfni čvorovi nisu zaraženi. Moram doći u utorak oko 10. Reći će mi što je odlučio konzilij. Odluka je glasila: Idem na zračenje, nije mi potrebna kemoterapija. Opet sam se rasplakala.

Zašto plačete? Morate biti sretni, ima i gorih dijagnoza, rekla mi je liječnica.

Ne vidim zašto bih bila sretna. Moj se život okrenuo za 180 posto. Tek nakon nekoliko mjeseci shvatila sam što je mislila kad mi je rekla da sam dobro prošla. Dobila sam hormonske tablete, a konzilij je preporučio kako bi bilo najbolje i najsigurnije da odstranim i jajnike. Ali ne moram žuriti. Kad se oporavim. Dobila sam još 16 zračenja, na kraju sam ih primila 20. Iscrtali su me markerima, trebala sam ih čuvati više od mjesec dana. No, preživjela sam i to. Svaki smo dan moj Zoki i ja putovali 100 kilometara do Splita. Napravili smo si tako da nam to bude kao mali izlet, svratili bismo na piće… I tako 20 dana. Dobivala sam i injekcije koje sprečavaju rad jajnika. Nakon druge injekcije osjećala sam se grozno. Liječnica mi je rekla da je to normalno jer sam naglo bačena u menopauzu. Valunzi, nepodnošljivi napadi vrućine… Ovo je strašno, rekla sam suprugu, ne mogu spavati, ne mogu, sad mi se još više plače. Kako ću ovo izdržati?  

Ako operiram jajnike hoće li nuspojave biti manje, pitala sam liječnicu.

Rekla je da hoće. da će nuspojave biti blaže, ali da ću još uvijek osjećati promjene. Odjednom sam se ohrabrila. Čim završim sa zračenjem idem na operaciju, odlučila sam. Suprug me počeo  zafrkavati. Što se dogodilo da sam se tako ohrabrila? Iznenadila sam ih sve. Ali, ne mogu vam opisati taj jad i nemoć koju sam osjećala. Sad sam sigurna da je to bio dobar potez. Operirana sam 16. rujna. Operacija je prošla dobro. Ne znam koliko je trajala, samo znam da sam se nakon pet sati probudila na intenzivnoj. Ovim putem želim zahvaliti divnim sestrama na intenzivnoj i divnoj doktorici Martini Šunj koja je pazila na mene. I eto, prošla sam dvije operacije u tri mjeseca. Osjećam se dobro. Još me ponekad zna zaboljeti ruka kada nešto teže radim. No, treba vremena, doći će sve na svoje. Hrabro naprijed, živimo život!  

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama