Dobro me uspavajte (3)

Nataša Petek (47)

19.

TRAVNJA, 2017.

Pokušala sam nekako personalizirati taj svoj tumor. Rekli su mi da je velik osam puta pet centimetara. Htjela sam mu dati ime kako bih mu se mogla obratiti i reći mu da on nije tumor i da nema što raditi u meni. Nazvala sam ga Francek. Curke s posla su se čudile kad sam im rekla da me neće Francek poraziti. – Tko je pak sad taj Francek – pitale su. – Pa, moj prijatelj, tumor.

Možda zvuči čudno, ali meni je na tom neurološkom odjelu bilo lijepo. To je bio neki paralelni svijet sa svojim zakonitostima i rutinom i odgovarao mi je jer sam se odmaknula od svojih problema “tamo vani”. Muž me posjećivao svaki dan. Bio je pažljiv i brižan i moram priznati da sam prvi put u 15 godina braka bila opuštena i sretna. Kako ironično.  

Stigli su nalazi krvi. Potvrđeno je da imam mijasteniju. Približavalo se i moje preseljenje na Jordanovac. Noć prije nisam oka sklopila. Prijateljica mi je rekla: – Jao, Jordanovac, to ti je duboka, crna rupa, taj Jordanovac… Tko tamo dođe, ne rješava ga se tako lako. Stislo me u prsima, a u želucu sam osjetila jaku bol. Prvi put me doista bilo strah.

Smjestili su me na treći, kirurški odjel. Moj entuzijazam tu je brzo splasnuo. Osjećala se teška atmosfera, gusta i ljepljiva poput krvi. Podsjetila me na apokaliptičnu psihodeliju Marinkovićeva “Kiklopa”. Nešto prijeteći isijavalo je iz zidova… Kasnije sam shvatila… Tu leže pacijenti s teškim dijagnozama, a ljudi umiru svakodnevno. Tek sada sam postala svjesna i težine svoje situacije. Francek mi je iskočio pred lice i cerio se… Više se nisam mogla šaliti. On je bio tu i ne znam što me čeka. Doktori su mi rekli da ne znaju je li tumor benigni ili maligni i koliko je zapravo zahvatio okolne organe sve dok me kirurg ne otvori. Srce mi se stisnulo ko suha šljiva. Pa ja ću morati na operaciju…

“Cijela scena me u jednom trenutku podsjetila na Krležinu Baraku pet b…. onako ranjene su nas postrojili da sjedimo na krevetu, a od bolova nismo mogli disati.”

Dan prije operacije ulovila me panika. Tresla sam se i plakala, a muž me držao u naručju. – Ne mogu ja to – rekla sam. Nemam više snage. On me tješio. I tako sam dugo jecala i tresla se… Nakon toga strah je nestao kao da ga nikada nije ni bilo, opet sam bila vedra i raspoložena za šalu. Uključio se moj obrambeni mehanizam. Noć prije operacije popila sam tabletu za smirenje, a rano ujutro probudio me medicinski tehničar da mi da injekciju u trbuh protiv zgrušnjavanja krvi i navukao mi je čarape za cirkulaciju. Dali su mi još jednu tabletu za smirenje koja me trebala uspavati, no kod mene se dogodilo baš suprotno. Ja sam se razbudila i onako omamljena šalila dok su me na kolicima vozili u operacijsku dvoranu. Vikala sam: – Evo, tu na mojoj torbici piše Petek, znate, ja sam Petek – i cerekala sam se kao luda. Inače, sa sobom na operaciju treba ponijeti toaletnu torbicu s najnužnijim higijenskim stvarima, to je sve što možete imati  u šok-sobi.

Premjestili su me na stol za operaciju, a ja sam se upoznavala sa svima oko sebe: – Ja sam Petek – vikala sam i smijala se (dobre su bile one tablete). Nada mnom se nadvila ženska silueta i rekla mi: – Ja sam vaša anesteziologica. – Jao, kako ste mi simpatični – frfljala sam nadrogirano. – Jako, jako ste mi simpatični – ponavljala sam. Ona se od srca nasmijala.

– Molim vas samo jedno, dobro me uspavajte, dobro, dobro me uspavajte. Znate, kad sam bila mala i kad su mi vadili mandule, nisu me dobro uspavali, probudila sam se usred operacije. Zato, dajte mi najjaču dozu, samo naprijed, spremna sam. I tako sam ja brbljala kao navijena, a oni su se sjatili oko mene. Slikali su mi pluća, uvodili igle, namještali svjetla… Doktorica je rekla da će kirug doći kasnije (šteta, a htjela sam i s njim popričati). Još je nešto govorila, ali ja sam već polako tonula u mrak…

– Gospođo Petek… Gospođo Petek… čula sam kako me iz daljine doziva muški glas. Polako sam otvorila oči. Ispred mene je stajao mlad i zgodan dečko. – Gospođo Petek – ponovio je – Čujete li me. Otvorite oči, ostanite budni. Meni su se oči sklapale. No on je bio uporan. – Probudite se. Otvorite oči…

– Boli – bilo je sve što sam izustila. – Jako me boli. Dajte mi tablete. On je pozvao doktoricu, anesteziologicu. Objasnila mi je da već dobivam intravenozno jake analgetike. – Ali mene jako boli – tiho sam izustila. – OK – okrenula se ona onom dečku – povećajte dozu.

Još mi nije bilo jasno gdje sam i što mi se dogodilo. Malo sam podigla glavu i vidjela sam da su mi prsa prekrivena nekom vrstom gaze, a s desne strane je virila cijev koja je izlazila ispod rebra. – Što je to, Bože moje – pomislila sam. Kakve to cijevi izlaze iz mene? No ta cijev me jako boljela, više nego razrezani prsni koš. Bio je to dren, sukrvica se niz tu cijev slijevala u vrećicu koja je visjela na kraju. Jaukala sam, jaukala i jaukala. – Dajte mi još, dajte mi morfij – vikala sam koliko sam mogla, a zapravo sam šaputala. – Gospođo, već vam dajemo analgetike jake kao morfij – dodala je doktorica. Mislila sam da to neću preživjeti. Doslovno. Bila sam sigurna da ću skončati od bolova u toj šok-sobi. Pogledala sam oko sebe, iako sam mogla samo malo podignuti glavu. U sobi se nalazilo nekoliko kreveta s operiranim pacijentima. Bili smo posloženi jedni do drugih kao sardine. Ispred nas se nalazio stakleni zid iza kojeg su doktori pratili stanje svakog od nas. Koliko moram ostati u ovom paklu, pitala sam se. Osjetila sam snažan poriv za mokrenjem. Bilo me sram. Kako ću to reći? – Sestro, sestro – zazvala sam. Moram na WC. Medicinska sestra mi se ljubazno nasmiješila i rekla mi da je to dobar znak, to znači da se tijelo čisti od anestezije koju sam dobivala tijekom operacije. Ali to se ponavljalo svakih 20 minuta. I svakih 20 minuta su mi nosili posudicu. U uglu prostorije ugledala sam Isusa na križu. Nekako sam osjetila olakšanje. On zna što su muke i patnja.

Sestra mi je nosila telefon. Zvao me kolega s posla da pita kako sam. Nisam se mogla javiti. Nisam imala snage držati slušalicu. – Recite im svima da sam dobro. Ne mogu se nikome javiti.

A onda mi se iznad glave stvorio muž. On je onako smušen uletio u šok-sobu a da se nije javio sestrama i napravio cijelu pomutnju jer jer ušao bez zaštitne odjeće. Vedro se smješkao iznad mene, a ja sam dobila poriv da ga nečim žvajznem. – Ne mogu, ne mogu pričati… Molim te, dragi, idi.. Boli me… Bit će sve OK, samo idi. Bio je razočaran jer je mislio da ću ja sad s njim malo ćavrljati u šok-sobi nakon teške operacije koja je trajala nekoliko sati. Bilo mi ga je žao… Ali stvarno nisam imala snage pričati. Noć nikako da prođe. Svako malo nose mi posudicu. Samo da dočekam jutro, ponavljala sam u sebi. To sutra postao mi je najviši filozofski pojam, nedostižna utopija koja postoji u glavi nekog ludog optimista.

Ali jutro je bilo gore od noći. Cijela scena me u jednom trenutku podsjetila na Krležinu Baraku pet b…. onako ranjene su nas postrojili da sjedimo na krevetu, a od bolova nismo mogli disati. Vidjela sam čovjeka ispred sebe kako se opasno ljulja, a i onaj iza mene se nakrivio. Sestre su ih podizale, a oni su padali… Strašno. Pa kako one misle da mi sjedimo dan nakon operacije!? Ali to je bilo nužno, zbog cirkulacije, da se ne naprave ugrušci. Do mene je došla sestra i rekla mi da operem zube. Pogledala sam je izbezumljeno, pa to nisam mogla ni prije operacije! Zbog mijastenije nisam mogla držati četkicu u ruci. – A imali smo mi pacijente s mijastenijom pa su si mogli oprati zube – rekla mi je. No kada je vidjela moj pogled serijskog ubojice, uzela je četkicu u ruke.

Još sam nekoliko sati provela u tom paklu šok-sobe, a onda su me prebacili u moju. I dalje me sve užasno boljelo, ali užas Barake pet b bio je iza mene. Što me dalje čeka? Je li mukama napokon došao kraj? Po glavi mi se vrtjelo – samo da ne moram preživjeti i Balade Petrice Kerempuha. To bi bilo ipak previše. No Balade su bile turska sapunica s obzirom na ono što me je tek čekalo.

 

O autoru

Nataša Petek živi u Zagrebu i radi kao lektorica u Jutarnjem listu.  Diplomirala je na Filozofskom fakultetu hrvatski jezik i književnost.

Imala sam sreće…

Martina je sa svega 15 godina prošla šest kemoterapija, 23 godine bila je zdrava, a onda joj je ponovno dijagnosticirana maligna bolest.

Read More

Fak rak

Ivanina prijateljica piše o tome kakav je osjećaj kad ti u kratko vrijeme od raka obole tri vrlo bliske osobe.

Read More

Moja se bolest vraćala već nekoliko puta, no neće me slomiti. Snagu skupljam u zagrljajima!

Žaklini je u siječnju bilo šest godina borbe s rakom. U tom je periodu promijenila četiri kemoterapije, a nakon siječnja još dvije…

Read More

Bolujem od rijetke vrste tumora. Moja borba za život još uvijek traje, no ja znam da ću izići kao pobjednica!

Sve je počeo 2013., 2014. kada je Marijanu obuzeo naizgled benigni kašalj. Liječnik je zaključio da ima virozu i poslao je kući…

Read More

Dva puta sam pobijedila rak i rodila zdravu curicu. Spremna sam na sve!

Borislava je Imala 34 godine i tumor dojke za koji je liječnik hitno odredio operaciju, odstranjenje dojke, a onda je saznala da je trudna…

Read More

U lijevoj dojci imala sam tri čvorića, bez puno razmišljanja odmah sam odstranila – obje dojke

Znate onaj osjećaj kad se svi oko vas boje i izbjegavaju vas kao da imate zaraznu bolest? Grozan osjećaj…

Read More

Osmomjesečni sinčić najveća mi je snaga u liječenju

U dobi od 25 godina, u šestome mjesecu trudnoće, Petri je otkriven Hodgkinov limfom, a liječnici nisu znali što bi s njom…

Read More

Moja mama ima rak. Točka.

U rizičnoj sam skupini i svake se godine kontroliram, minuta mi tada traje kao godina, ali spoznaja da je sve u redu… vrijedi milijun dolara!

Read More

Kužite, mi nismo same, mi smo posebne!

Dirljiva priča o prijateljstvu između dvije žene koje se nikada nisu vidjele. Sve je počelo sa zabunom poslanom porukom i Nismo same.

Read More

Gdje su naše autorice danas? (4)

Povodom prvog rođendana Nismo same, o tome kako danas gledaju na bolest pričali smo s Andreom Krivačić, Ivankom Nikolić i Mirjanom Vlahović.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama