Dok pišem svoju priču samoj sebi se čudim kako sam jaka

Leonarda Stipčević (48)

21.

LIPNJA, 2017.

Sve  je počelo 2015. godine nakon što sam osjetila da nešto nije u redu. Mamograf  to ljeto dva mjeseca nije radio. Na ultrazvuk me nisu htjeli poslati.  Mamografiju sam na kraju napravila tek na jesen. Ujutro sam bila na pregledu, a isti su me dan oko 14 sati zvali iz bolnice. Očekivala sam poziv. Budući da sam se i ranije liječila od sistemskog lupusa i imala sam karcinom maternice, nisam to doživjela toliko teško kao netko tko je do dijagnoze bio zdrav. Kroz glavu mi je ipak prolazilo tisuću misli. Pa ja imam kći Petru, ona ne može bez mene,  još me treba.

Iza sebe sam već imala jedno neugodno iskustvo s torakalnim kirurgom u Zadru. Operirao mi je fibroadenom dojke 2006. godine. Na kontrolnom ultrazvuku dojke koji sam obavila kod ginekologa sve je bilo u redu. Nakon sljedeće mamografije zvali su me iz bolnice. Fibroadenom uopće nije bio izvađen! Izvađeno je bilo samo okolno tkivo. Bila sam šoku. Otišla sam kod liječnika koji me je operirao na razgovor, no on je negira svoj propust. Ali, kako kažu ‘nije svako zlo za zlo’.

Nalaz mamografije upućivao je na mogući karcinom. Tražila sam mogućnost da odem na pregled nekom drugom liječniku. Spletom sretnih okolnosti i zahvaljujući dobrim ljudima došla sam u Zagreb, u KB Dubravu, kod  prof. dr. Zdenka Staneca koji me je operirao i izvadio tumor. Bio je benigan, ali na putu da preraste u karcinom. Eto, to je stara priča. Sada nakon što ponovno imam nalaz koji ukazuje na karcinom zovem prof. Staneca, koji me je prvi put operirao, no nisam ga uspjela dobiti pa bez najave odlazim direktno u bolnicu. Prati me prijatelj koji je išao na kontrolu kod  prof. dr. Rade Žica.

Čekam od 9 sati ujutro, uputnicu nisam predala pa nisam ni upisana. Pitam se „Što ja radim ovdje’“, ali neki mi unutarnji glas govori „Ostani tu i čekaj“. U tri sata poslijepodne gotovo da upadam u ambulantu. Ugledala sam jednog krupnog  liječnika. Pitam ga: – Hoćete li me primiti? Bez da je pogledao moje papire i dijagnozu odgovorio  je: – Nisam nikoga odbio pa neću ni vas.

“Nakon 11 dana vraćam se kući. U međuvremenu i moj se suprug probudio iz kome. Mislim kako je sada sve gotovo. Krivo. Pakao tek počinje. Na kontrolu u Zagreb idem sama. Nemam novaca kako bih barem u jednom smjeru do bolnice išla taksijem, a u drugom tramvajem.”

Bio je utorak 22. rujna 2015., a u već u petak, 25. rujna, bila sam naručena za prijem u bolnicu.  Noć prije mog odlaska u Zagreb suprug mi je skoro umro na rukama. Bila su  dva sata ujutro kad mu je pozlilo, počeo se gušiti. Zvali smo hitnu. Završio je u umjetnoj komi na respiratoru. Glavom mi je prošlo tisuću pitanja „Zašto? Kako? Šalje li mi Bog poruku da moram ostati kod kuće?“.  

Prva mi je pomisao bila kako moram odustati, ne želim u Zagreb. No, svjesna sam da Zadar nema ekipu i stručnost kakvu ima Zagreb. Anesteziolog me uvjerava da je sa suprugom sve u redu, respirator diše umjesto njega. Rekao mi je kako ja moram u Zagreb zbog moje dijagnoze, a oni će brinuti za mog supruga. Sama i tužna putujem za Zagreb. Petri na brigu ostavljam oca koji je u komi, a ja odlazim na operaciju. Užasan osjećaj, ni psu ne bih to poželjela.

Glavna sestra u KB Dubrava puna je razumijevanja za moju situaciju, a prof. Žic preuzima ulogu psihologa. I oni me uvjeravaju kako moram što prije na operaciju te da će suprug biti dobro  jer je u pravim rukama.

Operirana sam 28. rujna. Napravljena mi je kvadrektomija lijeve dojke. Nakon operacije nešto se zakompliciralo s drenažom, morali su me kompresirati kao da sam napravila mastektomiju. Moj PHD nalaz glasio je „invanz.karcinom her2 +++ er100%pr100% Ki 67 30%“. Odstranjene su mi samo dvije limfe. Obje negativne. Dobro sam prošla.

Nakon 11 dana vraćam se kući. U međuvremenu i moj se suprug probudio iz kome. Mislim kako je sada sve gotovo. Krivo. Pakao tek počinje. Na kontrolu u Zagreb idem sama. Nemam novaca kako bih barem u jednom smjeru do bolnice išla taksijem, a u drugom tramvajem. U Zadru sam obavila pretrage i već u listopadu primila prvu kemoterapiju. Suprugu je dijagnosticiran KOPB (kronična opstrukcijska plućna bolest), ali i on nekako gura.

Na svaku kemoterapiju putovala sam sama. Kad bih se vratila kući kuhala sam i radila kao da nisam bolesna. Ne zna se tko je bio u gorem stanju: suprug ili ja. Bože kad se sjetim. I tako izguramo zimu. Mene su uza sve još boljeli zglobovi od lupusa. Novca ni od kud. Ja u invalidskoj mirovini, suprug je radio na crno, kći je bila na zamjeni. Očaj. Bilo je dana kada sam imala samo za kartu do Zagreba, tramvajsku kartu, pecivo i kavu. Ne dao Bog da sam morala ostati u Zagrebu.

Ali, eto, sve je to život. Nakon 16 kemoterapija koliko sam ih prošla, a teško sam ih podnosila, poslali su me na konzilij u Split budući da Zadar ni to nema. Konzilij donosi odluku da zbog malog tumorskog ruba moram primiti  jače zračenje. No ja ga ne smijem primiti zbog lupusa. Odbila sam zračenje. Uslijedila je konačna je odluka  konzilija – mastektomija. Bolest me opet vraća u Zagreb. Liječnik me vrlo brzo naručuje na novu operaciju i u travnju 2016. me ponovno operiraju. Obostrana mastektomija s umetcima.  

Opet se javlja problem. Dojke mi nisu usklađene, desna je viša od lijeve, nitko me nije kompresirao. Trebala sam nositi specijalni grudnjak, ali on ne ide preko HZZO-a, pacijent ga mora sam kupiti, što nije jednostavno kad ste u bolnici.

Opet mi se javljaju problemi s drenažom. U bolnici upoznajem jednu krasnu djevojku, zove se Sanja Melkić, koja je kao i ja odstranila obje dojke. Bila je dosta pesimistična i potonula je, a ja sam ju ni ne znajući digla na noge sa svojim optimizmom. Naše prijateljstvo i danas traje. Prvi put od kad sam se razboljela po mene u Zagreb dolazi brat. Vraća me kući u Zadar. Sretna sam. Ne bih mogla sama putovati.

Suprug ne može ni disati. Petra ne vozi, a prijatelje lažem da je sve sređeno. Na odlasku ulazim u sobu, na mom je jastuku ogroman buket crvenih ruža. Sanja Melkić mi je za oproštaj kupila ruže. Iz moje je priče shvatila da ih volim.

I još mi je rekla: – Hvala ti za sve.

Iz bolnice sam otišla plačući.

Sanja je bila uz mene svaku sljedeću kontrolu. Iako je i sama prošla put izlječenja nije joj teško izaći mi u susret svaki put kada dolazim u Zagreb.

U lipnju 2016. napravila sam CT. Pokazalo se da imam metastazu na jetri. Opet sam u šok. Kako je to moguće? Radi li se o nekoj pogrešci?

Moj suprug to teško proživljava. Šalju me na PET/CT. Ovaj put nalaz je uredan, sve je u granici normale, samo treba pratiti moje stanje. Znači, ja sam zdrava. No, moj suprug nije dobro. Što je temperatura zraka viša, njemu je gore. Uz to,  opterećen je time što će biti sa mnom. I onda jedna lijepa vijest: Petra je ostala trudna. Presretna sam, već se vidim s unučicom.

Suprug ponovno završava u bolnici zbog problematičnog disanja. Tlak mu je visok. Stanje mu je sve gore, ponovno ga stavljaju u induciranu komu, no ovoga mu puta nisu mogli pomoći. Umro je jedne noći, nakon 18 dana kome. O Bože, pišem sad ovo i samoj sebi se čudim kako sam jaka, kako sam sve ovo preživjela.

I zahvaljujem na svemu dragome Bogu. Na snazi koju mi je dao. Na svim dobrim ljudima koji su se stvorili u mom životu (oni mali, a tako bitni).

A i onim drugima koji su se maknuli iz mog života, ali samo zato što se boje.

Mnogi ne razumiju da rak nije zarazan. I da ako bježiš od bolesnih to nije jamstvo da će te bolest zaobići.

Treba živjeti punim plućima (ne ovim mojim s lezijama ha ha). Bolest treba prihvatiti i pričati o njoj i već smo pola odradile. Razmišljati treba pozitivno, treba maknuti iz života sve ono što nas smeta, pa čak i ljude. I što je najbitnije, treba vjerovati u to da smo zdrave.

Trenutno imam jake bolove. Na Herceptin sam loše reagirala pa su mi morali prekinuti terapiju. Sad sam, recimo to tako, na čekanju do nove pretrage koja je idući mjesec. Paralelno idem i na imunologiju na Rebro radi lupusa.

Sve su moje kemoterapije prošle u smijehu i vedrom duhu. Želim da i druge žene imaju snagu koju ja imam.

Pozdrav svim lavicama.  

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama