Dok sam primala kemoterapiju pomagala sam kćeri riješiti zadaću

Mirjana Vlahović (51)

1.

TRAVNJA, 2017.

Za dijagnozu sam rekla samo bratu, jako je teško to prihvatio. Roditeljima, sestri i kćeri rekla sam da sam samo na infuziji zbog opće iscrpljenosti. Svi su bili pod stresom jer sam ja eto u bolnici i njima to jako teško pada.

Prikopčana na kemoterapiju rješavala sam domaće zadaće i radne bilježnice moje kćeri, koje ona ne može sama riješiti jer je dijete s poteškoćama u razvoju, a zadaće se moraju riješiti baš sve i uvijek. Škola nije pokazala niti malo razumijevanja za našu situaciju.

Ja sam Mirjana i ovo je moja priča o tome kako sam pobijedila bolest i postala zdrava i vesela žena.

U 38. godini života, samo mjesec dana nakon što je poginuo otac moje kćeri, otišla sam liječnici obiteljske prakse zbog opće slabosti. Liječnica je smatrala da je stanje takvo zbog obiteljske tragedije, ali složila se kako bih nakon 15 godina mogla obaviti laboratorijske pretrage. Otišla sam u privatni laboratorij jer nisam imala ni vremena ni živaca čekati jutro. Iz laboratorija su me nazvali da hitno dođem po nalaze. Objasnili su mi da nalazi nisu dobri i da se moram hitno javiti  svojoj liječnici kako bi me ona uputila u bolnicu na daljnju obradu. Nasmijala sam se, pokušala sam im objasniti da sam samo malo iscrpljena i da će to brzo proći. Zamolili su me da ipak hitno odem do svoje liječnice. Došla sam s nalazima u ambulantu. Liječnica mi je predložila da uzmem taksi i odmah krenem na Rebro. Bio je ponedjeljak, dijete je bilo u školi, a ja odlazim na Rebro u hematološku ambulantu. Predala sam nalaze. U čekaonici je bilo 500 pacijenata, a ja sam samo razmišljala o tome hoću li stići kući do 13 sati jer moja kći nema pojma gdje sam i očekuje me kod kuće. Brzo su me zvali na ponovno vađenje krvi. Dr. Jasminka Kovačević, liječnica u dnevnoj bolnici na Odjelu za hematologiju koja je pogledala moj nalaz, rekla mi je da imam leukemiju. Šok je trajao par sekundi, mozak mi je radio sto na sat. Prvo sam ju pitala mogu li mi odmah dati neki lijek jer moram brzo kući, doći će mi kći iz škole. Objasnila mi je da je stanje jako teško i da ću morati ostati na bolničkom liječenju. Pristala sam. Otišla sam na hitan prijem. Primili su me na patofizu, jer na hematologiji nije bilo mjesta. Tamo sve pacijenti u terminalnoj fazi bolesti. Ja sva sretna jer imam samo leukemiju i nakon kemoterapija idem kući. A onda sam dobila temperaturu i neku neobjašnjivu grlobolju. Slezena mi je natekla, samo što ne pukne. Hitno su mi dali nekoliko doza krvi. Uza sve što mi se događalo, pokušavala sam riješiti logistiku za kćer, kako ne bi bila sama dok se ja ne vratim kući.

Za dijagnozu sam rekla samo bratu, jako je teško to prihvatio. Roditeljima, sestri i kćeri rekla sam da sam samo na infuziji zbog opće iscrpljenosti. Svi su bili pod stresom jer sam ja eto u bolnici i njima to jako teško pada.

Svima koji se bore sa “zločestim” bolestima želim poručiti da nikada, ali baš nikada, ne pomisle na neuspjeh. Optimizam je put ka izlječenju.Svatko od nas ima nešto ili nekog tko će ga dignuti i dati mu snagu za borbu.

Mirjana Vlahovic / Foto: privatna arhiva

Nakon tjedan dana terapije antibioticima premjestili su me na Odjel za hematologiju.Tamo sam se prvi put slomila. Plakala sam pola sata, a onda snažan adrenalin koji me je podsjetio da ću sad dobiti pravu terapiju koja će mi pomoći da ozdravim. Kemoterapija je došla u crnoj foliji i primala sam ju sedam dana kroz 24 sata.

Prikopčana na kemoterapiju rješavala sam domaće zadaće i radne bilježnice moje kćeri, koje ona ne može sama riješiti jer je dijete s poteškoćama u razvoju, a zadaće se moraju riješiti baš sve i uvijek. Škola nije pokazala niti malo razumijevanja za našu situaciju. Stanje je svakim danom bilo sve lošije, a ja sam bila sve sretnija jer uskoro idem kući. Dan prije no što su me trebali otpustiti dobila sam temperaturu, srećom ne previsoku pa su me ipak pustili kući budući da sam iz Zagreba. Bude li mi se stanje pogoršalo rekli su mi da se moram odmah javiti u Hitnu ambulantu. Redovita kontrola za sedam dana. Vratila sam se kući, slaba, iscrpljena, mršava i siva, ali sretnija no ikad. Mislila sam kako će se moje stanje popravljati iz dana u dan te kako ću već do prve kontrole biti fit. No, moje je stanje svakim danom bilo sve lošije. Stalno sam imala temperaturu, osjećala sam neopisivu slabost. Krvna mi je slika na kontroli bila jako loša, morala sam primiti krv i čarobne injekcije Neupogena koje podižu leukocite.

Moji su tada bili gotovo na nuli. Uspostavilo se da bolnica nema injekcija. Sva sreća postoji privatna ljekarna koja ih ima, ali jedna injekcija košta sto eura. A ja bi ih trebala primiti desetak. Nisam si to mogla priuštiti, tada sam bila bez posla i prihoda. Razmišljala sam o tome da moram naći način kako natjerati koštanu srž da profunkcionira i počne proizvoditi leukocite, a da to ništa ne košta. No, takvog rješenja nije bilo. Injekcije je kupila moja obitelj i moje se zdravstveno stanje počelo popravljati. Svaki drugi dan dolazila bih na Rebro. Svaki me put primao drugi liječnik, sve dok me jedne srijede nije primio dr. Mirando Mrsić. Kad je pogledao nalaze, odmah je predložio biopsiju koštane srži. Nalaz je pokazao da uz leukemiju imam i ne- Hodgkinov limfom i da trebam drugačiju terapiju od one koju sam primala. Dobila sam tri doze novog lijeka. Trebale su mi opet i čarobne injekcije za podizanje leukocita. Nalazi su mi odmah bili bolji. Nakon šest mjeseci ponovno biopsija. Nalazi su, na zaprepaštenje dr. Mrsića, pokazali da je bolest i dalje prisutna. Nastavljamo terapiju. Ovaj put koštana srž počinje polako funkcionirati. Nalazi su minimalno dobri, ali ja funkcioniram izvrsno, bez ijedne infekcije i hospitalizacije. Sve sam obavljala u dnevnoj bolnici. Psihički sam prolazila kroz razne faze raspoloženja, od straha do sreće. Dr. Mrsić je bio i liječnik i prijatelj. Moja obitelj nikako nije podnosila da se priča o mojoj bolesti, a to mi je ignoriranje najteže padalo. Ponekad bih imala silnu potrebu ispričati nekome kako se osjećam, ali nisam imala kome. Svi su prijatelji jedan po jedan nestali iz mog života.

Svaki mjesec kontrole, stanje zadovoljavajuće. Mojoj sreći nije bilo kraja kada  mi je dr. Mrsić rekao da na sljedeću kontrolu moram doći tek za tri mjeseca. U to je vrijeme on već bio u Saboru, a u bolnicu bi dolazio samo kada sam trebala obaviti biopsiju koštane srži i redovitu kontrolu. Prošlo je šest godina i bolest mi se opet vratila. Dr. Mrsić je dogovorio pregled i terapije kod dr. Kinde Bašić. Odlazim na Rebro po novu dozu zdravlja. Ovaj puta bez straha, jača no ikada. Moja kći sada više nije maloljetna. Odrasla je i postala mi je potpora. Nema više straha da će ona, ako ja “odem”, morati u dom za nezbrinutu djecu. Daleko od toga da je sposobna sama živjeti, ali upravo je to ta snaga koja me tjerala da budem dobro, da izdržim i budem tu zbog nje. 

Liječenje je završilo, nalazi su polako postajali sve bolji, koštana je srž proradila. Danas na kontrole odlazim svakih šest mjeseci, opet kod najbolje liječnice na svijetu, dr. Nadire Duraković. Ona je više od liječnice, ako treba i frendica. Moj optimizam raste, ali osjećaj usamljenosti cijelo je vrijeme prisutan. Počela sam pisati blog te svoju priču ispričala – računalu. Ono je postalo moj prijatelj. Njemu sam ispričala priče koje sam željela ispričati na glas, ali čulo se samo tipkanje. Priče o (ne)funkcioniranju sustava zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi. Priče o obiteljskim i prijateljskim odnosima. O samoći, sreći, ljubavi…

Svima koji se bore sa “zločestim” bolestima želim poručiti da nikada, ali baš nikada, ne pomisle na neuspjeh. Optimizam je put ka izliječenju. Svatko od nas ima nešto ili nekoga tko će ga dignuti i dati mu snagu za borbu.

Jači smo no što mislimo, samo ne smijemo dozvoliti da nas strah od bolesti oslabi.

 

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama