Gdje su naše autorice danas? (1)

Nismo same

Svojom pričom led je na našoj stranici prije točno godinu dana probila hrabra Dubrovkinja Dubravka Škurla.

Njezina borba započela je u veljači 2015. kada joj je dijagnosticiran rak dojke, a nedugo potom nalaz je pokazao da osim primarnog karcinoma dojke, koji je bio u drugom stadiju, ima i primarni adenokarcinom debelog crijeva u četvrtom stadiju. Liječnici su bili zabrinuti. Tvrdili su kako su joj i nakon operacije šanse da preživi vrlo male.

Danas, točno tri godine nakon dijagnoze, ova majka troje djece osjeća se življa no ikada. Uživa u zasluženoj mirovini i svakom trenutku provedenom s djecom te putovanjima.

“Doživjela sam maturalnu zabavu srednjeg sina, kći je upisala srednju školu, a spremam se i za diplomu našeg prvorođenca”, napisala nam je draga Dubravka te otkrila kako nju i supruga u lipnju očekuje velika fešta, slave srebreni pir!

“U mom su se životu sve kockice napokon posložile. A što je najbitnije, iako te tmurne veljače 2015. baš nije bilo ni sunca ni sjaja na kraju tunela, sada ga ne mogu gledati koliko bliješti”, zaključila je.

Draga Dubravka, Vama i obitelji želimo još puno lijepih trenutaka i putovanja. Hvala što ste imali povjerenje u Nismo same i što ste s našim čitateljima podijelili svoju vrlo inspirativnu priču.

Njezina borba započela je u veljači 2015. kada joj je dijagnosticiran rak dojke, a nedugo potom nalaz je pokazao da osim primarnog karcinoma dojke, koji je bio u drugom stadiju, ima i primarni adenokarcinom debelog crijeva u četvrtom stadiju. Liječnici su bili zabrinuti. Tvrdili su kako su joj i nakon operacije šanse da preživi vrlo male.

Danas, točno tri godine nakon dijagnoze, ova majka troje djece osjeća se življa no ikada. Uživa u zasluženoj mirovini i svakom trenutku provedenom s djecom te putovanjima.

“Doživjela sam maturalnu zabavu srednjeg sina, kći je upisala srednju školu, a spremam se i za diplomu našeg prvorođenca”, napisala nam je draga Dubravka te otkrila kako nju i supruga u lipnju očekuje velika fešta, slave srebreni pir!

“U mom su se životu sve kockice napokon posložile. A što je najbitnije, iako te tmurne veljače 2015. baš nije bilo ni sunca ni sjaja na kraju tunela, sada ga ne mogu gledati koliko bliješti”, zaključila je.

Draga Dubravka, Vama i obitelji želimo još puno lijepih trenutaka i putovanja. Hvala što ste imali povjerenje u Nismo same i što ste s našim čitateljima podijelili svoju vrlo inspirativnu priču.

Među prvima svoju je priču na našem portalu podijelila i Zagrepčanka Sandra Zubčić.  

Od operacije i početka Sandrinog liječenja, koje je trajalo gotovo godinu dana, prošle su dvije godine. Sandra se vratila na posao, na svoje staro radno mjesto i svojim uobičajenim poslovnim aktivnostima.

A ono što je najvažnije – osjeća se odlično. “Redovne kontrole prorijedile su se na svakih šest mjeseci i svi su mi nalazi dobri”, napisala nam je ova hrabra lavica,  majka dvoje djece, koja se čitavo vrijeme liječenja nije odrekla svoje velike ljubavi – plesa na šipci. S treninzima je nastavila i kasnije, pa je tako u međuvremenu upisala i tečaj za fitness trenera. “Jer, i dalje se vodim mišlju kako ne treba ograničenjima dozvoliti da nas zaustave u ostvarivanju snova”, otkrila nam je.

Dragoj Sandri držimo fige da ostvari svoje snove.

Među prvima svoju je priču na našem portalu podijelila i Zagrepčanka Sandra Zubčić.  

Od operacije i početka Sandrinog liječenja, koje je trajalo gotovo godinu dana, prošle su dvije godine. Sandra se vratila na posao, na svoje staro radno mjesto i svojim uobičajenim poslovnim aktivnostima.

A ono što je najvažnije – osjeća se odlično. “Redovne kontrole prorijedile su se na svakih šest mjeseci i svi su mi nalazi dobri”, napisala nam je ova hrabra lavica,  majka dvoje djece, koja se čitavo vrijeme liječenja nije odrekla svoje velike ljubavi – plesa na šipci. S treninzima je nastavila i kasnije, pa je tako u međuvremenu upisala i tečaj za fitness trenera. “Jer, i dalje se vodim mišlju kako ne treba ograničenjima dozvoliti da nas zaustave u ostvarivanju snova”, otkrila nam je.

Dragoj Sandri držimo fige da ostvari svoje snove.

Kada je pisala svoju priču za Nismo same Sonja Grgat iz Dugog Rata nije mogla pretpostaviti da će baš njezinu priču pročitati stotine tisuća ljudi. Naime, upravo je priča Sonje Grgat bila prva priča koju su s našeg portala prenijeli veliki mediji: Jutarnji list i 24sata.  

Od dijagnoze karcinoma dojke protekle su tri i pol godine. Kao i u životima većine žena koje su postale dio obitelji Nismo same, i u Sonjinom se životu nakon dijagnoze puno toga promijenilo.

“Iako će se nekima činiti suludo ovo što ću sada napisati, ali karcinom je kod mene bio okidač za promjenu. Sama dijagnoza zvuči zastrašujuće, i u nekim je trenucima i doista takva, ali danas, kada je sve prošlo, mirne duše mogu reći da je upravo tako sve moralo biti. Čvrsto vjerujem da čovjek uz pomoć Boga može preživjeti svašta”, napisala je Sonja iza koje su dvije operacije, 16 kemoterapija, dvije injekcije za blokadu hormona, tri godine hormonske terapije i pet aplikacija Zomete (ostala joj je još samo jedna).

Kad sve zbroji i oduzme na onkologiji je, kaže, provela četiri godine života. Ponekad joj se čini da se sve to događalo i događa nekom drugom.

“Dok je trajala kemoterapija stvari su se odvijale brzo: pregledi, nalazi, terapija… Sve je bilo ubrzano i nabrijano. Danas sam mirnija, staloženija, zahvalnija, zrelija, pozitivnija… Nakon svih tih turbulencija došlo je vrijeme smiraja i vrijeme, nazovimo, mira”, piše nam hrabra Sonja koja se polako počela vraćati u kolotečinu života. Čovjek bi, kaže, pomislio da je kolotečina nakon svega dobar izbor. No, ona se s tim nikako nije mogla pomiriti.

“Nije mi se sviđalo dokoličarenje i gubljenje ionako dragocjenog vremena. U potrazi za nekim novim izazovom, na internetu sam naletjela sam na stranicu “Nismo same”. U meni se probudila znatiželja. Priključila sam se stranici i krenula proučavati ljudske priče. Sve su redom predivne. U tim je pričama toliko snage i hrabrosti, toliko osmijeha i pobjede. Svaka me na svoj način dotaknula i inspirirala. Iako sam se na samom početku bolesti bavila mišlju da pišem nisam imala hrabrosti ni snage krenuti tom smjeru”, otkrila nam je Sonja kako je zašto nakon niza pročitanih priča s našeg portala i sama odlučila napisati svoju. Užasno ju je, priznaje, bilo strah. Hoće li to moći? Hoće li uspjeti prenijeti emociju? Hoće li ikome barem staviti osmijeh na lice? Priču je napisala u jednom dahu i poslala je. Probila je led.

“Reakcija ljudi na moju priču bila je odlična. Dobila sam puno poruka podrške, puno ljubavi i osmijeha. To mi je dalo vjetar u leđa i pokazalo da mogu, pa danas pišem svoj blog. Pišem kako sam se nosila i kako se nosim sa svim u procesu liječenja”, napisala je Sonja te dodala kako bi sigurno bilo ljepše pisati o vedrijim stvarima, mada kada malo bolje razmisli ovo što se njoj dogodilo i jeste, kaže, vedrija strana.

“Živa sam!!! Ima li išta vedrije i vrednije?”, pita.

S vremenom u Sonji se probudila i želja za volontiranjem i pomaganjem drugim ljudima.

Kada je pisala svoju priču za Nismo same Sonja Grgat iz Dugog Rata nije mogla pretpostaviti da će baš njezinu priču pročitati stotine tisuća ljudi. Naime, upravo je priča Sonje Grgat bila prva priča koju su s našeg portala prenijeli veliki mediji: Jutarnji list i 24sata.  

Od dijagnoze karcinoma dojke protekle su tri i pol godine. Kao i u životima većine žena koje su postale dio obitelji Nismo same, i u Sonjinom se životu nakon dijagnoze puno toga promijenilo.

“Iako će se nekima činiti suludo ovo što ću sada napisati, ali karcinom je kod mene bio okidač za promjenu. Sama dijagnoza zvuči zastrašujuće, i u nekim je trenucima i doista takva, ali danas, kada je sve prošlo, mirne duše mogu reći da je upravo tako sve moralo biti. Čvrsto vjerujem da čovjek uz pomoć Boga može preživjeti svašta”, napisala je Sonja iza koje su dvije operacije, 16 kemoterapija, dvije injekcije za blokadu hormona, tri godine hormonske terapije i pet aplikacija Zomete (ostala joj je još samo jedna).

Kad sve zbroji i oduzme na onkologiji je, kaže, provela četiri godine života. Ponekad joj se čini da se sve to događalo i događa nekom drugom.

“Dok je trajala kemoterapija stvari su se odvijale brzo: pregledi, nalazi, terapija… Sve je bilo ubrzano i nabrijano. Danas sam mirnija, staloženija, zahvalnija, zrelija, pozitivnija… Nakon svih tih turbulencija došlo je vrijeme smiraja i vrijeme, nazovimo, mira”, piše nam hrabra Sonja koja se polako počela vraćati u kolotečinu života. Čovjek bi, kaže, pomislio da je kolotečina nakon svega dobar izbor. No, ona se s tim nikako nije mogla pomiriti.

“Nije mi se sviđalo dokoličarenje i gubljenje ionako dragocjenog vremena. U potrazi za nekim novim izazovom, na internetu sam naletjela sam na stranicu “Nismo same”. U meni se probudila znatiželja. Priključila sam se stranici i krenula proučavati ljudske priče. Sve su redom predivne. U tim je pričama toliko snage i hrabrosti, toliko osmijeha i pobjede. Svaka me na svoj način dotaknula i inspirirala. Iako sam se na samom početku bolesti bavila mišlju da pišem nisam imala hrabrosti ni snage krenuti tom smjeru”, otkrila nam je Sonja kako je zašto nakon niza pročitanih priča s našeg portala i sama odlučila napisati svoju. Užasno ju je, priznaje, bilo strah. Hoće li to moći? Hoće li uspjeti prenijeti emociju? Hoće li ikome barem staviti osmijeh na lice? Priču je napisala u jednom dahu i poslala je. Probila je led.

“Reakcija ljudi na moju priču bila je odlična. Dobila sam puno poruka podrške, puno ljubavi i osmijeha. To mi je dalo vjetar u leđa i pokazalo da mogu, pa danas pišem svoj blog. Pišem kako sam se nosila i kako se nosim sa svim u procesu liječenja”, napisala je Sonja te dodala kako bi sigurno bilo ljepše pisati o vedrijim stvarima, mada kada malo bolje razmisli ovo što se njoj dogodilo i jeste, kaže, vedrija strana.

“Živa sam!!! Ima li išta vedrije i vrednije?”, pita.

S vremenom u Sonji se probudila i želja za volontiranjem i pomaganjem drugim ljudima.

Htjela je pokazati da mi, iako smo bili bolesni, još uvijek imamo mnogo toga dati društvu i zajednici, pa ovih dana čeka poziv za volontiranje u bolnici.  Postala je “teta pričalica”.

“Veselim se susretu s djecom. Oni imaju najveće srce. Znam da ću ih usrećiti pričama, a oni će to vratiti. Već sam jednom rekla – ljubav se ljubavlju vraća. Iskreno u to vjerujem, mada ne uvijek od istih ljudi i na isti način”, rekla nam je Sonja koja se proteklih mjeseci u Splitu uključila i u Županijsku ligu protiv raka. A nama je napisala kako smo joj upravo mi bili inspiracija za promjene:

“Potaknuta djelovanjem stranice Nismo same i njene začetnice, gospođe Ivane Kalogjere, odlučila sam pokušati napraviti nešto u Splitu. Vjerujem da jedna osoba može pokrenuti stvari i nadam se da ću naići na istomišljenike. Prvi koraci su odrađeni. Sudjelovala sam u šetnji preko Rive, koju je organizirala Liga, i na to sam ponosna. Sve velike stvari počinju prvim korakom. Ja sam svoj prvi korak odradila i vjerujem da će se i u Splitu dogoditi velike stvari. Uz malo volje i puno ljubavi možemo dotaknuti zvijezde. Karcinom je kod mene napravio promjenu na bolje i zahvalna sam svaki dan na tome. Bez svoje muke vjerojatno tuđu ne bih vidjela na isti način. Hvala Nismo same što su mi pružile mogućnost da to otkrijem!”

Pročitajte i ostale članke

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama