Gdje su naši(e) autori(ce) danas? (3)

Nismo same

Danas, tri godine nakon dijagnoze maligne bolesti, Anita Crnjac sve je uvjerenija da je rak u njezinom životu bio tek slučajni prolaznik kojega više neće sresti.

“Živa sam i dišem uz svoju obitelj. Danas sam bolja supruga, majka i nadasve domaćica, no što sam bila prije bolesti. Sada mogu sve”, govori Anita. Dane joj, kaže, uljepšavaju samo odabrani ljudi koji je čine sretnom.

“Dobro se osjećam jer je završilo upravo onako kako je trebalo”, priča. Priznaje kako ponekad razmišlja o tome koliko si je sama pomogla u tome da njezino liječenje ima sretan kraj.  

“Da nisam, sigurno danas ne bih bila tu”, uvjerena je. Svima poručuje kako su dani kao utrka za život te ih treba živjeti najbolje što umijemo. “Sat otkucava, a mi nikada ne znamo kada će on stati. Volite život! Jer, ako volite život, voljet ćete i sebe”, poručila je.

“Živa sam i dišem uz svoju obitelj. Danas sam bolja supruga, majka i nadasve domaćica, no što sam bila prije bolesti. Sada mogu sve”, govori Anita. Dane joj, kaže, uljepšavaju samo odabrani ljudi koji je čine sretnom.

“Dobro se osjećam jer je završilo upravo onako kako je trebalo”, priča. Priznaje kako ponekad razmišlja o tome koliko si je sama pomogla u tome da njezino liječenje ima sretan kraj.  

“Da nisam, sigurno danas ne bih bila tu”, uvjerena je. Svima poručuje kako su dani kao utrka za život te ih treba živjeti najbolje što umijemo. “Sat otkucava, a mi nikada ne znamo kada će on stati. Volite život! Jer, ako volite život, voljet ćete i sebe”, poručila je.

Među prvima na našoj je stranici priču podijelio i novinar Maro Prizmić. Opisao nam je kako se osjećao nakon što je njegovoj majci dijagnosticiran rak dojke. Danas je njegova mama dobro, što se tiče dijagnoze karcinoma, no, nažalost, nedavno je opet završila u bolnici.  

“Moja draga prijateljica Ivana prije 15-ak dana zamolila me da napišem nekoliko redaka o tome kako je moja mama danas, a nakon što sam lani za portal Nismo same pisao o njezinoj borbi s rakom i amputaciji dojke.

Pomislio sam kako ću moći napisati da je sve u redu, ali sudbina je morala stvoriti zaplet. Samo nekoliko dana kasnije, mama je pala i slomila bedrenu kost. Morala je podnijeti operaciju samo s lokalnom anestezijom, jer ima 64 godine i astmu, pa je nisu mogli uspavati”, napisao nam je Maro ne krijući da mu je mamina operacija teško pala.

“Mama je tijekom operacije morala slušati zvuk pile i udarce čekića, ali moja je lavica sve to junački podnijela. Sada se dobro oporavlja, pomalo već hoda svaki dan. Tumorski su markeri, što je je još važnije, opet u redu. Jedva čekam da se vrati iz bolnice ‘na posao’. Ne da nešto radi. Samo da bude tu. Da bude Mama”, povjerio nam je.   

 

Među prvima na našoj je stranici priču podijelio i novinar Maro Prizmić. Opisao nam je kako se osjećao nakon što je njegovoj majci dijagnosticiran rak dojke. Danas je njegova mama dobro, što se tiče dijagnoze karcinoma, no, nažalost, nedavno je opet završila u bolnici.  

“Moja draga prijateljica Ivana prije 15-ak dana zamolila me da napišem nekoliko redaka o tome kako je moja mama danas, a nakon što sam lani za portal Nismo same pisao o njezinoj borbi s rakom i amputaciji dojke.

Pomislio sam kako ću moći napisati da je sve u redu, ali sudbina je morala stvoriti zaplet. Samo nekoliko dana kasnije, mama je pala i slomila bedrenu kost. Morala je podnijeti operaciju samo s lokalnom anestezijom, jer ima 64 godine i astmu, pa je nisu mogli uspavati”, napisao nam je Maro ne krijući da mu je mamina operacija teško pala.

“Mama je tijekom operacije morala slušati zvuk pile i udarce čekića, ali moja je lavica sve to junački podnijela. Sada se dobro oporavlja, pomalo već hoda svaki dan. Tumorski su markeri, što je je još važnije, opet u redu. Jedva čekam da se vrati iz bolnice ‘na posao’. Ne da nešto radi. Samo da bude tu. Da bude Mama”, povjerio nam je.   

 

Našu autoricu Romanu Zglav od operacije dijele dvije i pol godine.  

“Danas, dvije i pol godine od operacije zloćudnog karcinoma dojke, mogu reći da sam postala bolja, kvalitetnija osoba. Kada se u tijelu dogodi taj okidač, koji te dovede u stanje koje nikome ne bih poželjela, sličan se okidač dogodi i u tvojoj duši. U mom slučaju on se odlučio boriti za bolju i kvalitetniju osobu, svjesnu svih vrijednosti, ali i mana”, napisala nam je Romana.

Svjesna je da je za sve kroz što je prošla trebalo puno snage.

Žao joj da neki ljudi u takvi situacijama počnu sumnjati u sebe, počnu se bojati i razmišljati samo negativno.

I sama je, priča, nakon operacije i zračenja, kada je sve prošlo, imala “kritičnu epizodu”, no nije se htjela predate.  

“Dok traje liječenje usredotočiš se samo na to: operacija, vježbe, opravak, odlazak u Split, svakodnevno zračenje. Imaš “program” koji moraš odraditi i fokusiraš se na njegovu realizaciju. Kada sve to prođe ostaješ sam sa svojim mislima i osjećajima. Najgore je razmišljati o tome “što ako se vrati”. Strah će uvijek postojati, no treba ga pospremiti u neki daleki kutak i usredotočiti se na neke druge ciljeve”, savjetovala je.

Ona je, smatra, imala sreće jer je u liječenju njezinog ‘podstanara’ sve bilo “nekako rutinski”.

“Operacija, mali rez, izvadi ‘podstanara’, seciraj ga, izvadi nekoliko limfnih čvorova, zatvori, poslije ozrači da mu više ne padne na pamet vratiti se”, opisala je. Nakon dijagnoze zloćudnog tumora dojke Romana je dugo čekala nalaz koji je trebao potvrditi hoće li morati na kemoterapiju ili neće. Možda, kaže, i nije bilo tako dugo, ali njoj se činilo kao vječnost.

“A onda, kada je zazvonio telefon, i liječnik mi je rekao da kemoterapija nije potrebna, pao mi je teret sa srca. To mi je iščekivanje bilo gore od svega i iskreno bojala sam se kemoterapije”, rekla je.

No, kada je sve prošlo, i morala se vratiti u kolotečinu života, jer ovo je, kaže, ipak bila jedna nova “avantura”, i kada se njezino tijelo počelo mijenjati uslijed antihormonske terapije, koju još uvijek koristi, shvatila je da je vrijeme za promjene.

Našu autoricu Romanu Zglav od operacije dijele dvije i pol godine.  

“Danas, dvije i pol godine od operacije zloćudnog karcinoma dojke, mogu reći da sam postala bolja, kvalitetnija osoba. Kada se u tijelu dogodi taj okidač, koji te dovede u stanje koje nikome ne bih poželjela, sličan se okidač dogodi i u tvojoj duši. U mom slučaju on se odlučio boriti za bolju i kvalitetniju osobu, svjesnu svih vrijednosti, ali i mana”, napisala nam je Romana.

Svjesna je da je za sve kroz što je prošla trebalo puno snage.

Žao joj da neki ljudi u takvi situacijama počnu sumnjati u sebe, počnu se bojati i razmišljati samo negativno.

I sama je, priča, nakon operacije i zračenja, kada je sve prošlo, imala “kritičnu epizodu”, no nije se htjela predate.  

“Dok traje liječenje usredotočiš se samo na to: operacija, vježbe, opravak, odlazak u Split, svakodnevno zračenje. Imaš “program” koji moraš odraditi i fokusiraš se na njegovu realizaciju. Kada sve to prođe ostaješ sam sa svojim mislima i osjećajima. Najgore je razmišljati o tome “što ako se vrati”. Strah će uvijek postojati, no treba ga pospremiti u neki daleki kutak i usredotočiti se na neke druge ciljeve”, savjetovala je.

Ona je, smatra, imala sreće jer je u liječenju njezinog ‘podstanara’ sve bilo “nekako rutinski”.

“Operacija, mali rez, izvadi ‘podstanara’, seciraj ga, izvadi nekoliko limfnih čvorova, zatvori, poslije ozrači da mu više ne padne na pamet vratiti se”, opisala je. Nakon dijagnoze zloćudnog tumora dojke Romana je dugo čekala nalaz koji je trebao potvrditi hoće li morati na kemoterapiju ili neće. Možda, kaže, i nije bilo tako dugo, ali njoj se činilo kao vječnost.

“A onda, kada je zazvonio telefon, i liječnik mi je rekao da kemoterapija nije potrebna, pao mi je teret sa srca. To mi je iščekivanje bilo gore od svega i iskreno bojala sam se kemoterapije”, rekla je.

No, kada je sve prošlo, i morala se vratiti u kolotečinu života, jer ovo je, kaže, ipak bila jedna nova “avantura”, i kada se njezino tijelo počelo mijenjati uslijed antihormonske terapije, koju još uvijek koristi, shvatila je da je vrijeme za promjene.

“Budući da sam postajala umornija, imala sam grčeve u nogama, gubitak koncentracije, česte prehlade, probleme sa sinusima… odlučila sam promijeniti neke navike. Za početak, izbacila sam iz prehrane meso, i to u potpunosti. Ponekada uzmem malo pancete (slanine), mlijeko i mliječne proizvode, ponekad pojedem malo sira i popijem Nescafe, a izbjegavam i kruh. Još samo da se riješim slatkog. Slatko mi je boljka pa ponekad pojedem nešto slatko, ali se kontroliram.

Jedem puno voća, povrća, ribe, sjemenki. Koristim i dodatke, poput natrijevog askorbata, radi kiselosti organizma, magnezija, pijem aroniju, uzimam i konopljin proteinski prah, pravim sokove i Smoothie na hladnu prešu, a počela sam se i dosta kretati. U početku je to bilo brzo hodanje, sada trčim i uživam. Primijetila sam da sve to mome tijelu čini da se osjeća puno bolje. Nemam više grčeva, bolje sam volje. Riješila sam se i nadutosti, curenja nosa i bolova u sinusima… Nema više ni kašlja, jedino me još uvijek muče pad koncentracije i zaboravljanje.  Tješim se da to dođe s godinama, nisam više u cvijetu mladosti”, napisala nam je Romana.

Dodala je kako svoje brojne aktivnosti pokušava ugurati u jedan dan. Ponekad joj to ne polazi za rukom pa rekreaciju ne uspijeva odraditi svaki dan, ali nastoji se što više kretati.

Svaki slobodan trenutak Romana nastoji posvetiti i obitelji, suprugu Maru te djeci, Heleni i Dominiku.

“S djecom treba malo učiti, a ponekad se i poigrati. Srećom, tu su roditelji moga muža, Luce i Željko, moji roditelji, Marija i Niko, kao i moja sestra Andrijana te Tea, sestra moga muža. Svi su mi oni velika podrška, od samog početka. Bez njihove bi mi pomoći bilo teško organizirati se i obaviti liječenje, od zračenja, odlazaka na kontrole, čuvanja djece, pa i sada dodatnih aktivnosti. Sve je lakše kada imaš oslonac. Kada pričamo o osloncima, od velike su mi pomoći bile stranica Nismo same te dvije Facebook grupe žena oboljelih od maligne bolesti. Na tim mjestima uvijek možeš dobiti odgovor na pitanje, ako te nešto muči, nasmijati se, pa i zaplakati.

Najviše što cijenim, a što me naučila bolest, jest biti svoja i pomoći drugima, uvijek i bezuvjetno. Ustvari, kada bolje promislim uvijek sam bila takva. Sada sam samo još više samouvjerena i bolja”, priča Romana te otkriva kako je s prijateljicom Julijom pokrenula grupu “Pomoć za Konavljane” putem koje pomažu jedni drugima, od razmjene, posudbe, poklanjanja do pronalaska poslova, organiziraju akcije za potrebite i slično.

“Također, na svom Facebook profilu često objavim statuse, uglavnom pozitivne, dijelim svoje osjećaje, pa i strahove, svoje aktivnosti, sve popraćeno fotografijama.

Znam da sam mnoge potaknula na preventivne preglede, a to je i bio moj cilj. Htjela sam potaknuti ljude da misle na svoje zdravlje, da se pokrenu i konačno da uživaju u životu. Nije me briga za zle jezike, imam svoje stavove, kojih se nikada ne bih odrekla i nije mi važno što mi netko govori iz leđa jer ja znam kakva sam. Baš kao u ovoj poruci koju sam negdje pročitala: ‘It’s okay if You don’t like me; not everyone has good taste’. Šalu na stranu, možda sam nekima dosadna sa svojim statusima, ali to je moj život, život koji sam ja proživjela i jedino ja znam kako je biti u toj koži. A ako svojim porukama spasim barem jedan život znam da sam učinila veliku stvar, jer život nema cijenu”, zaključila je.

Pročitajte i ostale članke

Kužite, mi nismo same, mi smo posebne!

Dirljiva priča o prijateljstvu između dvije žene koje se nikada nisu vidjele. Sve je počelo sa zabunom poslanom porukom i Nismo same.

Read More

Gdje su naše autorice danas? (4)

Povodom prvog rođendana Nismo same, o tome kako danas gledaju na bolest pričali smo s Andreom Krivačić, Ivankom Nikolić i Mirjanom Vlahović.

Read More

Gdje su naši(e) autori(ce) danas? (3)

Anita Crnjac, Maro Prizmić i Romana Zglav govore o tome što se promijenilo od trenutka kada su za Nismo same napisali svoju priču.

Read More

Gdje su naše autorice danas? (2)

“Nikada nismo bile samosvjesnije i osjećale se bolje no danas”, tvrde hrabre Irena Letica Ćurčić, Sara Karačić i Snježana Slonja.

Read More

Gdje su naše autorice danas? (1)

Tri naše autorice, Dubravka Škurla, Sandra Zubčić i Sonja Grgat, otkrile su nam kako se danas osjećaju i kakvi su im planovi za budućnost.

Read More

Kontra mraku, kontra sili… ili jesi ili nisi (2)

Kada su mi u Hrvatskoj rekli da je moj tumor neoperabilan spas sam potražila u jednoj od bolnica u sastavu turske grupacije Acibadem.

Read More

Kontra mraku, kontra sili… ili jesi ili nisi (1)

Nakon liječenja od raka dojke za Dubravku je uslijedio novi šok: nalaz CT-a pokazao je metastaze na mozgu, sedam komada, neoperabilno…

Read More

Bolest me slomila, uz podršku ove divne stranice potražila sam stručnu pomoć

Iako je autorica ove priče odlučila ostati anonimna, odluku da razgovora sa stručnom osobom smatramo njezinim i našim velikim uspjehom.

Read More

Trudio sam se svojoj voljenoj biti podrška, no ne znam jesam li u tome uspio

Dođeš na posao. Dočeka te problem. Nakon toga dođeš kući i imaš stvaran problem: voljena osoba ima karcinom dojke…

Read More

Nevjerojatna je čežnja za životom koja se javi kada je čovjek na rubu (2)

Pobjeda nije uvijek i nužno zdravlje. Pobjede su svaki dan mali i tajnoviti koraci znani samo nama.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama