I život me naučio da ne smijem probiti ‘deadline’

Paula Bobanović

15.

SVIBNJA, 2017.

Kad sam potkraj 90-ih odgledala njemački hit ‘Trči Lola, trči’, nisam mogla ni sanjati da ću se tog simpatičnog filma sjetiti desetak godina kasnije. Klasični akcijski film (glavna junakinja ima 20 minuta da pronađe 100 tisuća eura i spasi život svom dečku kojeg čeka opasni narko-boss), postaje zapravo zanimljiv tek kad se njegova radnja počinje poigravati brojnim mogućnostima izbora. Što bi bilo da je Lola u nekom trenutku odlučila drugačije? Da je krenula nekom drugom ulicom, da se nije javila na telefon? Bi li ta naoko beznačajna odluka dovela do drugačijeg raspleta?  

Tog filma sjetila sam se ponovno 17. studenog 2009. kad su mi na Odjelu citologije u KB Dubrava kroz šalter gurnuli komad papira s dijagnozom karcinoma dojke. Taj dan počela je moja utrka s vremenom. Preda mnom je bio dug i nepoznat put liječenja, s neizvjesnim ishodom, kad sam se prvi put u životu pitala hoću li imati snage okrenuti pješčani sat naopako?

Do tog dana najvažnije mi je bilo da ispunim tuđa očekivanja. Da budem na raspolaganju kad je netko u nevolji. Da odradim nešto što netko drugi ne stigne, da zamijenim nekoga kad je na godišnjem odmoru ili bolovanju. Da nikad ne kažem ‘ne’ kad netko traži pomoć, da sjednem za radni stol i kad imam gripu.

Pitala sam se tog 17. studenog, jesam li trebala drugačije? Što bi bilo da sam samo jednom u godini najprije mislila na sebe? Na ono što je meni važno? Jesam li u toj jurnjavi trebala stati, uzeti predah i poslušati svoje tijelo koje je davalo signale na uzbunu. Kad sam otkrila mrlju na dojci, ispod koje je već bila opipljiva kvržica, bilo je već kasno. Karcinom je bio tu, trebalo je sad sakupiti hrabrosti i suočiti se s neupitnom činjenicom.

Bilo je to vrijeme kad sam morala podvući crtu i napraviti bilancu. Odvagnuti što sam i kad pogriješila, i postaviti novi sustav vrijednosti i prioriteta. Nije bilo lako. Razmišljala sam tko će ostati uz mene u toj mojoj ‘generalki’,  u kojoj sam morala pospremiti i presložiti vlastiti život, i sebe staviti na prvo mjesto? Tko će me podržati i razumjeti?

Vrijeme je dalo odgovore na sve nedoumice i strahove. Oni koji su me zvali samo kad su me trebali, ubrzo su nestali iz mog života. I ne, nisu me razočarali. Naprotiv. Zahvalna sam im jer su mi ostavili više prostora za kvalitetniji život. Oni koji su uvijek bili uz mene, tu su i ostali.

Iskustvo kroz koje sam prošla bilo je mučno, ali neizmjerno vrijedno. Shvatila sam da će oni koji me vole imati razumijevanja kad kažem da nešto ne mogu ili ne stignem. Oni kojima je važno da postojim, sretni su da sam još uvijek tu, da i dalje dijelimo dobre i loše trenutke.

U međuvremenu, naučila sam osluškivati svoje tijelo. Ne odgađam više liječničke kontrole i znam se nositi sa strahom zbog sumnje da nešto nije u redu. Sretna sam što me, osim novinarstva, i život naučio da ne smijem probiti ‘deadline’. Shvatila sam da je sebično zanemariti sebe i svoje zdravlje. Sebično je u odnosu na one koji nas vole i žele da smo još dugo uz njih. Zato više nemam grižnju savjesti kad sebe stavim na prvo mjesto.

O autoru

Paula Bobanović dugogodišnja je novinarka zaposlena u redakciji 24sata. Da boluje od raka saznala je 2009. usred snimanja dokumentarnog  filma o ženama oboljelima od raka dojke. Svoj novinarski interes godinama posvećuje prevenciji raka i  osvješćivanju javnosti o potrebi redovitih pregleda.

Kužite, mi nismo same, mi smo posebne!

Dirljiva priča o prijateljstvu između dvije žene koje se nikada nisu vidjele. Sve je počelo sa zabunom poslanom porukom i Nismo same.

Read More

Gdje su naše autorice danas? (4)

Povodom prvog rođendana Nismo same, o tome kako danas gledaju na bolest pričali smo s Andreom Krivačić, Ivankom Nikolić i Mirjanom Vlahović.

Read More

Gdje su naši(e) autori(ce) danas? (3)

Anita Crnjac, Maro Prizmić i Romana Zglav govore o tome što se promijenilo od trenutka kada su za Nismo same napisali svoju priču.

Read More

Gdje su naše autorice danas? (2)

“Nikada nismo bile samosvjesnije i osjećale se bolje no danas”, tvrde hrabre Irena Letica Ćurčić, Sara Karačić i Snježana Slonja.

Read More

Gdje su naše autorice danas? (1)

Tri naše autorice, Dubravka Škurla, Sandra Zubčić i Sonja Grgat, otkrile su nam kako se danas osjećaju i kakvi su im planovi za budućnost.

Read More

Kontra mraku, kontra sili… ili jesi ili nisi (2)

Kada su mi u Hrvatskoj rekli da je moj tumor neoperabilan spas sam potražila u jednoj od bolnica u sastavu turske grupacije Acibadem.

Read More

Kontra mraku, kontra sili… ili jesi ili nisi (1)

Nakon liječenja od raka dojke za Dubravku je uslijedio novi šok: nalaz CT-a pokazao je metastaze na mozgu, sedam komada, neoperabilno…

Read More

Bolest me slomila, uz podršku ove divne stranice potražila sam stručnu pomoć

Iako je autorica ove priče odlučila ostati anonimna, odluku da razgovora sa stručnom osobom smatramo njezinim i našim velikim uspjehom.

Read More

Trudio sam se svojoj voljenoj biti podrška, no ne znam jesam li u tome uspio

Dođeš na posao. Dočeka te problem. Nakon toga dođeš kući i imaš stvaran problem: voljena osoba ima karcinom dojke…

Read More

Nevjerojatna je čežnja za životom koja se javi kada je čovjek na rubu (2)

Pobjeda nije uvijek i nužno zdravlje. Pobjede su svaki dan mali i tajnoviti koraci znani samo nama.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama