Ja ne mogu imati tumor (1)

Nataša Petek (47)

18.

TRAVNJA, 2017.

Bila je sredina listopada 2013. godine. Jesen je bila topla, puna boja i još smo svi bili ispunjeni suncem od ljeta. No ja se već neko vrijeme nisam osjećala dobro.

Jednog dana na poslu osjetila sam oštru bol u leđima i u vratu. Pomislila sam, ma to je vjerojatno posljedica mog sjedalačkog posla. Ustala sam i protegnula se, ali bol je bila toliko oštra da sam bolno jauknula. Kolegica preko puta stola pogledala me zabrinuto. – Što ti je, draga? Nisam se previše zabrinula jer sam mislila da će proći. Ali tada su mi se zgrčili prsti na rukama i pomislila sam  – da, to je definitivno od kralježice.

– Ništa, idem sutra nekom ‘mesaru’ i proći će – našalila sam se. To sam i učinila, po preporuci prijatelja otišla sam jednom “kostolomcu” koji me tako izmasirao da mi je drugi dan bilo još gore. I tako sam na kraju završila kod doktorice opće prakse na injekcijama. One su malo ublažile bolove, ali ja sam se svaki dan osjećala sve lošije.

Gubila sam snagu, jedva sam micala prstima, bilo mi je teško otključati vrata, zavezati kosu, a nekoliko puta sam i pala kao pokošena. No i dalje sam mislila da je to od kralježnice. Susjeda mi je rekla kako je njezina kći zbog pomaka diska u vratu kralježnice imala sličnih problema.

Tako sam se uputila fizijatru. U ordinaciju sam jedva ušla od bolova, a doktorica me samo hladno pregledala i rekla mi: – Čujte, mnogi ljudi svaki dan trpe bolove, piju tablete i to je to. Tu se ništa ne može. To vam je od posla. Godinama sjedite za kompjuterom i sada osjećate posljedice.

Nisam mogla vjerovati što čujem. Da pijem tablete protiv bolova cijeli život? I da se pomirim s tim? Pripisala mi je neke vježbe i struju te me otpravila iz ordinacije. Osjećala sam se stvarno, stvarno jadno.

Kada su mi počele vježbe, fizioterapeutica je primijetila da se nešto čudno događa. Grčili su mi se jako prsti. – Ovo nije normalno, Ja vas ne mogu ovakvu vježbati, vi morate hitno na magnetsku rezonancu i nekom neurologu – rekla je uznemireno. – Pa vaša doktorica mi je rekla da mi praktički nije ništa… Ona me samo pogledala i rekla: – Ne, ne, vi hitno morate neurologu!

“Muž i ja vozimo se od doktorice i šutimo. U braku smo 15 godina, a već dugo nešto ne štima među nama. Razmišljam, sigurno je ostavilo traga na meni to kada je prije godinu dana došao i rekao da želi rastavu.”

Tada sam već počela imati i probleme s vidom. Naime, javljale su mi se duple slike, osjećala sam da mi se vid muti, a očni kapci su mi bili natečeni. Sve više sam ostajala bez snage, jedva sam hodala uz stepenice, teško sam se svlačila i oblačila, više nisam mogla ni olovku držati u ruci, a kamoli nešto napisati. I tako sam otišla do jedne neurologice koja nije smatrala da imam neke teške tegobe te mi je propisala neke vitamine. No meni je bilo sve gore i gore… Otišla sam ja još do tri specijalista, i to sve privatno, i svaki je imao svoju dijagnozu, ali niti jedan nije zapravo znao što se sa mnom događa. A ja sam svaki dan bila sve slabija, sve mršavija i bolovi su bili neizdrživi. Toliko me sve boljelo da sam spavala na podu jer mi je tako bilo lakše. Preostao mi je još jedan pokušaj, otišla sam privatno kod jedne neuropsihijatrice. Kad me ugledala, oči su joj se zasuzile. Sad sam bila već u izrazito lošem stanju, jedva sam hodala, ruke i prsti su mi se grčili, padala sam bez snage. Nakon što me pregledala, rekla mi je: – Draga gospođo, vaše je stanje izuzetno ozbiljno, vi hitno morate u bolnicu. Cijelo vrijeme je bila na rubu suza jer njezina dijagnoza je bila prilično zastrašujuća – potpuna paraliza ruku i nogu. Moram priznati da na tako empatičnu liječnicu još nisam bila naišla. Kad sam izašla iz ordinacije, čekao me muž i rekla sam mu: – Nije dobro, moramo hitno u bolnicu. I njemu su se oči zasuzile. Dok smo silazili niz stepenice, opet sam se skljokala. Već sam bila toliko izmučena da me uopće nije bilo strah što idem u bolnicu, jedva sam čekala da prestane to mučenje, da prestanu bolovi.

 

Godine bavljenja jogom naučile su me da trpim. Ponekad je to dobro, a ponekad nije, jer tanka je granica između razuma i fanatizma. Često sam išla u Indiju. Tamo doista naučiš što je to tolerancija – gužve su nevjerojatne, ali Indijci to s osmijehom podnose, ne samo to, u svoj toj gužvi u autobusu ili vlaku još se nađe nekoliko prodavača koji prodaju nešto za gricnuti ili popiti. Pa onda kada vidiš ulice pune beskućnika kako spavaju na betonu pokriveni samo dekom… Indija je nevjerojatna zemlja puna kontradiktornosti… Fascinantna je ta njihova sposobnost da trpe uz osmijeh. Ta njihova strpljivost –  Indijci sve rade polako: polako broje novac, strpljivo prodaju svoju robu, kada se spusti rampa na željeznici, stpljivo satima čekaju da prođe vlak. Zamislite kod nas zastoj na semaforu koji traje sat vremena? Ondje svatko zna da ovo nije jedini život i da u ovom životu dobiješ tijelo u skladu s prethodnim djelima i da tvoje aktivnosti u ovom životu određuju sljedeći… A duhovnost… Ona je tamo gotovo opipljiva, svatko kod kuće ima mali oltar, a grad u koji sam ja išla, Vrindavan, ima najmanje 5000 hramova. Ta duhovna atmosfera te ponese i doista počinješ potpuno drukčije gledati na život. Ali, život nije tako jednostavan i jednostran i ne može se svesti samo na puku filozofiju… Nju treba staviti u praksu. A praksa je bolna…

 

Muž i ja vozimo se od doktorice i šutimo. U braku smo 15 godina, a već dugo nešto ne štima među nama. Razmišljam, sigurno je ostavilo traga na meni to kada je prije godinu dana došao i rekao da želi rastavu. Nekako smo to izgladili, ali ostalo je visjeti u zraku, lebdjelo kao dim i nije isparilo…  – Ako umrem, spremna sam. Što se može, možda je došlo moje vrijeme – kažem mu. – Ne govori gluposti – dodao je. I zašutio. Osjećao je ozbiljnost situacije. Mislila sam, možda nas ovo opet poveže. I jest, u početku…

Na Rebro na Hitnu doveo me gotovo na rukama. Položili su me u kolica i uveli u ambulantu… Večer prije sam guglala svoje simptome i pronašla sam stranicu na kojoj je pisalo o mijasteniji gravis…. Ljudi su opisivali svoje tegobe i spominjali timus… Onda mi je zazvonilo… Godine 2007., nakon što sam se vratila iz Indije, zbog dehidracije sam završila na Zaraznoj… tamo su mi slikali pluća i našli neku sjenu. Rekli su da je to možda neka tumorska tvorba te da moram hitno na Jordanovac, Ja nisam htjela ni čuti. Kakav tumor?! Pa ja sam potpuno zdrava! Ipak sam otišla tamo i doktorica mi je rekla kako me moraju punktirati da vide o čemu se radi. Potpisala sam da ne ostajem u bolnici i da izlazim na vlastitu odgovornost. Nikako nisam mogla prihvatiti da bih ja mogla imati tumor.

O autoru

Nataša Petek živi u Zagrebu i radi kao lektorica u Jutarnjem listu.  Diplomirala je na Filozofskom fakultetu hrvatski jezik i književnost.

Živa sam 28 godina nakon dijagnoze. Imam posljedice liječenja, ali sam živa i sretna!

Gordana Juričić imala je 21 godinu i bebu od 11 mjeseci kada su joj prvi put dijagnosticirali malignu bolest.

Read More

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama