Ja nisam ono što mi se dogodilo!

Irena Letica Ćurčić (51)

1.

LISTOPADA, 2017.

Volim crveno. Odnedavno. Vatra i krv. U heraldici znače hrabrost.

Do prije nekoliko godina u ormaru nisam imala niti jedan komad crvene odjeće. Prvo crvenu stvar koju sam kupila bio je ruž. Najcrveniji! A kupila sam ga u vrijeme dok sam primala “crvenu”. “Crvena” je kemoterapija. Neki je zovu “red devil”, a liječnici Adriamicin i Ciklofosfamid.

Prima se kroz četiri ciklusa, svaka tri tjedna. Lijek u nazivu sadrži pojam “Adria”, po Jadranskome moru. Priča ide ovako: znanstvenik, Talijan, koji je otkrio lijek imao je pravo izabrati ime.  I odabrao je Adriamicin. “Adria” u nazivu lijeka jedino je što asocira na more. Jer, more miriše, a crvena kemoterapija smrdi.

“Moja je dijagnoza samo jedan dio mog života koji sam prihvatila. Evo me, živa sam, življa od mnogih drugih bez dijagnoze. Tu sam da razbijem predrasude.”  

Kada sam bila bez i jedne dlake na tijelu, crvenom sam bojom prkosila stanju u kojem sam se našla. Podsvjesno sam se hrabrila i liječila, razgovarala sam sa svojim stanicama.

Moje se liječenje u bolnici Rebro odužilo. Kada dobiješ rak dojke, invazivni, HER2 pozitivni, liječenje se protegne i na godinu i pol dana. Upakiraš tu i zračenje, vađenje krvi, kontrole… Zamisliš to kao neki važan projekt. Ma što važan? Najvažniji! I ne bude ti teško.

To jutro kada trebaš ići “gore” po “crvenu” sve se u tebi opire, a noge same ustaju i idu. Svezala bih maramu, nacrtala obrve, stavila crni krejon na kapke, da ne izgledam kao ‘alien’, i, naravno, crveni ruž.  Obula bih i visoke potpetice, prkoseći neuropatiji i bolnim nogama. I pjevala! Znala sam samu sebe pitati: – Jesam li luda? Tko još pjeva dok ide na kemoterapiju?

Ali, zašto ne. Pjevale su i ptice toga jutra, podsjećale na ljepotu života. Zvale su me da im se pridružim. Trudila sam se, zajedno s liječnicima, kako sam znala i umjela da rak ne raste u meni, pa tako nisam dala ni da tišina raste u meni. Počela sam pisati pjesme, a svoje stihove i osjećaje dijelim kako bi se čuli.

Nikada nisam htjela biti pokorna i ovisna, koliko god se sustav trudio da to postanem. Uvijek ću prihvatiti ispruženu ruku da zajedno razbijemo tišinu i pustimo glas.

O nuspojavama neću pisati. Sve bude i prođe, zaboravi se. Ostane ono vrijedno sjećanja. Osmijeh sestre Jadranke na prijemu, sestra Maja koja me držala za ruku dok sam primala prvu kemoterapiju, čista,velika i svijetla soba za aplikaciju i osjećaj da sam tamo išla po svoj spas.

Prošle su tri i pol godine. U ormaru imam puno crvene odjeće. I ja sam drugačija. Prihvaćajući i boreći se sa svim što mi se dogodilo postala sam samosvjesnija i bitno jača.

Nikada se nisam upitala: – Zašto ja?

Jer, zašto ne?

Niti u jednom trenutku nisam očajavala, niti mi se išta činilo nemoguće. Pod Herceptinom sam skijala. Zarekla sam se da ću stati na skije kroz godinu dana. I tako je i bilo. Pod kemoterapijom sam vozila bicikl, kuhala ručak svojoj obitelji, a nisam ga mogla niti probati.

Priznajem, najdraže mi je poslije kemoterapije bilo otići u kafić i popiti Somersby. Tako mi je pasao  Osmijeh kao lijek, to je moja misija! Nastojim razbiti predsrasude o onkološkim bolesnicima. Ja nisam ono što mi se dogodilo, ja sam ono što sam odlučila biti. Crvena je moja boja. Sada znam i zašto. Samo me kontrole podsjećaju na moje stanje. I to što sam zapisana u sustavu. U mom kartonu piše da imam CA. Pa što onda? S tim se živi. Nekako smo stigmatizirani, melju nas statistike i prognoze. Bez pretjerane pozitive poručujem da sam sama sebi najbolji prognozer.

Radovati se, primati i davati, to mi nitko ne može oduzeti. Moja je dijagnoza samo jedan dio mog života koji sam prihvatila.

Evo me, živa sam, življa od mnogih drugih bez dijagnoze. Tu sam da razbijem predrasude.  

Imala sam sreće…

Martina je sa svega 15 godina prošla šest kemoterapija, 23 godine bila je zdrava, a onda joj je ponovno dijagnosticirana maligna bolest.

Read More

Fak rak

Ivanina prijateljica piše o tome kakav je osjećaj kad ti u kratko vrijeme od raka obole tri vrlo bliske osobe.

Read More

Moja se bolest vraćala već nekoliko puta, no neće me slomiti. Snagu skupljam u zagrljajima!

Žaklini je u siječnju bilo šest godina borbe s rakom. U tom je periodu promijenila četiri kemoterapije, a nakon siječnja još dvije…

Read More

Bolujem od rijetke vrste tumora. Moja borba za život još uvijek traje, no ja znam da ću izići kao pobjednica!

Sve je počeo 2013., 2014. kada je Marijanu obuzeo naizgled benigni kašalj. Liječnik je zaključio da ima virozu i poslao je kući…

Read More

Dva puta sam pobijedila rak i rodila zdravu curicu. Spremna sam na sve!

Borislava je Imala 34 godine i tumor dojke za koji je liječnik hitno odredio operaciju, odstranjenje dojke, a onda je saznala da je trudna…

Read More

U lijevoj dojci imala sam tri čvorića, bez puno razmišljanja odmah sam odstranila – obje dojke

Znate onaj osjećaj kad se svi oko vas boje i izbjegavaju vas kao da imate zaraznu bolest? Grozan osjećaj…

Read More

Osmomjesečni sinčić najveća mi je snaga u liječenju

U dobi od 25 godina, u šestome mjesecu trudnoće, Petri je otkriven Hodgkinov limfom, a liječnici nisu znali što bi s njom…

Read More

Moja mama ima rak. Točka.

U rizičnoj sam skupini i svake se godine kontroliram, minuta mi tada traje kao godina, ali spoznaja da je sve u redu… vrijedi milijun dolara!

Read More

Kužite, mi nismo same, mi smo posebne!

Dirljiva priča o prijateljstvu između dvije žene koje se nikada nisu vidjele. Sve je počelo sa zabunom poslanom porukom i Nismo same.

Read More

Gdje su naše autorice danas? (4)

Povodom prvog rođendana Nismo same, o tome kako danas gledaju na bolest pričali smo s Andreom Krivačić, Ivankom Nikolić i Mirjanom Vlahović.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama