Još uvijek mi nije narasla kosa, ali me to ne brine jer sam živa!

Danica Krcivoj (55)

18.

RUJNA, 2017.

U nadi da će moja priča pomoći nekoj od žena koje vode borbu sa zločestom bolešću, ili potaknuti zdrave žene da cijene sebe i vode brigu o svom zdravlju, odlučila sam podijeliti svoju priču.

Moj je život tekao normalnim tijekom uz moju obitelj. Odjednom sam počela naglo mršavjeti i osjećati slabost, a izgubila sam i apetit. Djeca i prijatelji bili su zabrinuti. Pitali su što se to događa sa mnom. Zabrinjavali su ih moji podočnjaci i bljedilo lica. Sve sam te simptome negirala i uvjeravala sebe i njih da je to zbog šoka i stresa budući da sam  nekoliko mjeseci prije toga izgubila brata koji je obolio od prekasno otkrivenog karcinoma i naglo nas napustio. Nisam tada ni slutila da i ja bolujem od karcinoma. Na nagovor djece otišla sam kod liječnika. Podsvjesno sam i sama osjećala da nije nešto uredu. Otišla sam kod svog ginekologa. Prvo me je pitao zašto sam prestala dolaziti jer nije me bilo dvije godine. Prije sam redovito dolazila na preglede budući da sam često imala ciste i miome, ali kada se to zaliječilo nisam osjećala potrebu dolaziti. Dobro sam se osjećala. Koja zabluda! Nakon normalnog pregleda odlučio mi je napraviti ultrazvuk, a tamo se vidjela neka tvorba. Nije mogao točno odrediti gdje se nalazi pa me je poslao na pregled u bolnicu „Sestara Milosrdnica“. Preporučio mi je da se javim doktoru Ljubomiru Jokanoviću. Doktora Jokanovića sam poznavala jer je prije dvadeset godina spasio moju sestru. Ona je u dobi od trideset godina oboljela od karcinoma maternice, a ginekolog Jokanović ju je operirao i spasio joj život. Moja sestra bila je prva osoba koju sam nazvala nakon pregleda kod ginekologa. Tješila me i hrabrila, govorila mi je da to ne mora ništa značiti.

“Prihvatila sam gubitak kose kao dio svoje borbe za život. To sam i dalje bila ja. Međutim, i danas me smeta reakcija nekih ljudi, stalno me ispituju raste li mi kosa. Više bih voljela da me pitaju kako sam.”

Sljedeći dan otišla sam u Zagreb. Osim pregleda kod doktora Jokanovića trebala sam izvaditi i tumorske markere. Nakon pregleda liječnik me uputio i na CT. Bila sam u šoku i nisam htjela razmišljati o tome što će se dogoditi dok ne saznam što se događa u mom tijelu. Na svim uputnicama pisalo je: Hitan slučaj.

Brinulo me to. Obavila sam CT i nakon nekoliko dana došla po nalaze. Bila sam jako prestrašena. Nikada neću zaboraviti taj 23. ožujak 2015. godine. To je bio dan kada sam doznala svoju dijagnozu. Uz mene je bila moja sestra Ana, samo me ona mogla razumjeti u tom trenutku. Liječnik nas je pozvao u svoju ordinaciju. Sestra me držala za ruku dok sam šokirano slušala njegove riječi. Rekao je: – Prošla su vremena kada se teškim bolesnicima skrivala istina. Nažalost, imate uznapredovali karcinom, tvorbu na jajniku koju treba odstraniti. CT je pokazao i dosta metastaza. Moj nalaz markera je bio: CA125-1054, CA153-1224, CEA199. Uredan. Svijet mi se srušio u tom trenu, bila sam u šoku. Seka me držala za ruke koje su se tresle i govorila da će biti sve dobro. Liječnik mi je rekao da to nije kraj, da se idemo zajedno boriti. Pitao me jesam li spremna. Sjetila sam se svoje seke i njezine borbe s karcinomom. Bila sam tada uz nju i pružala joj podršku. Sada je ona to isto činila za mene.

Doktor mi je objasnio što će se dalje događati. Čeka me teška i komplicirana operacija, a nakon nje kemoterapija. Tumor je zahvatio i dio debelog crijeva pa će me uz ginekologa Jokanovića operirati i kirurg, prof. dr. Dujo Kovačević. Njih su dvojica tim u takvim situacijama. Doktor Jokanović mi je objasnio da će mi kirurg ugraditi stomu, vrećicu za crijeva. Pitao me jesam li razumjela što me čeka i pristajem li na to. Naravno da sam pristala. Tek tada sam shvatila koliko želim živjeti. Dogovorili smo datum operacije: 30. ožujak 2015. Dan ranije trebala sam doći u bolnicu da me pripreme za operaciju. Kada sam sve dogovorila i izašla iz bolnice, slomila sam se. Briznula sam u plač. Govorila sam: – Umrijet ću! Sestra me grlila. Govorila mi je da ćemo se boriti i zajedno dobiti tu bitku. Sad me još čekalo tu vijest priopćiti obitelji. Moje su kćeri osjećale da nešto nije u redu. Stalno su mojoj sestri slale poruke i zanimale se ima li kakvih novosti. Stigli smo kući. Kćeri su vidjele da smo obje pokunjene. Znale su da nešto nije dobro. Moja im je sestra prenijela liječnikove riječi. Nisam se mogla suzdržati, briznula sam u plač. Sve su me tri tješile i govorile mi da će sve biti dobro.

Tih nekoliko dana prije  operacije bilo mi je jako teško. Bolovi u trbuhu postajali su sve jači. Kada bih ostala sama, samo sam plakala i molila. Molila sam Boga da mi da mogućnost da živim i gledam unučad kako odrastaju. Odlučila sam biti pozitivna i vjerovati… U sebe, u Boga i svoje liječnike. Došao je dan odlaska u bolnicu. Opet suze, šok, samo sam razmišljala o tome hoću li se vratiti kući.

U bolnici me prvo obišao anesteziolog i objasnio mi postupak anestezije. Kasnije je došao i moj liječnik. Rekao mi je: – Odmorite se, sutra vas čekam u sali.

Lako je bilo njemu reći. Misli su mi samo letjele. Pitala sam se što će se dogoditi na operaciji i hoću li se uopće probuditi. Prije spavanja su mi dali tabletu za spavanje, ali nije to bio neki odmor. Mobitel mi je stalno zvonio, stizale su mi poruke podrške. Molila sam Boga da mi da snage da uspijem. Željela sam živjeti! Stalno sam gledala na sat. Kada će konačno jutro?  I došlo je jutro, a s njim i sestra koja mi je dala injekcije i zamotala noge u zavoje. Rekla mi je: – To je to. Kad dođem sljedeći put idete u salu.

Začula sam štropot kolica. Došao je čas. Cimerice iz sobe ispratile su me i poželjele mi sreću. Dok su me vozili na kolicima ugledala sam naziv „Operacijska sala“. Ušli smo u salu, tamo je bilo puno ljudi obučenih u zeleno. Pitali su me jesam li spremna. Pogledala sam u strop i vidjela  samo velike lampe. Došao je i anesteziolog. Postavljao mi je neka općenita pitanja. Odgovarala sam, odgovarala, sve dok na jedno pitanje nisam odgovorila na pola. Nakon toga sam utonula u san. Operacija je trajala šest sati. Nakon operacije ostavili su me da spavam još sat vremena, da se organizam odmori od svega. Naime, kada su me otvorili vidjeli su da je stanje još gore no što je pokazao CT. Izvadili su mi cijelu potrbušnicu budući da je bila puna uvećanih limfnih čvorova. Kada sam se probudila kraj mene je bila anesteziologinja. Rekla sam joj da me sve boli…

Provela sam dan na odjelu intenzivne njege, a onda su me premjestili na kirurgiju. Nikada neću zaboraviti 30. ožujka 2015. Taj dan smatram svojim drugim rođendanom. Bilo je vrijeme Uskrsa pa mi je još teže palo to što moram biti u bolnici. Kćeri su mi došle u posjet. Zaplakala sam kada sam ih ugledala. Držale su me za ruku i tješile. Govorile su da će sve biti dobro i da je najgore iza mene. Oporavak je tekao dobro. Svakim sam se danom osjećala sve bolje. Nakon tjedan dana boravka na kirurgiji premjestili su me na Odjel ginekologije. Tamo sam provela još tjedan dana. Liječnici su bili ugodno iznenađeni brzinom mog oporavka. Dan prije izlaska iz bolnice doktor Jokanović došao je do mene i rekao mi: – Sutra idete kući. Vi ste zdrava žena! Veselite se i hodajte uzdignute glave.

Kada su kćeri kod njega došle na razgovor rekao im je da je to bila jako teška i komplicirana operacija, teža no što su očekivali. Uspjeli su izvaditi 90 posto zloćudnih stanica. Još me čekala kemoterapija. Bez nje nije moglo.

Predivan je bio osjećaj doći kući. Imala sam veliku podršku, osobito moje stare majke i mojih kćeri.

Liječnici su mi dali mjesec dana da se oporavim, a onda sam se trebala javiti na onkologiju zbog dogovora za kemoterapiju. Dok sam ležala u bolnici moj je slučaj bio na razmatranju na onkološkom konziliju. Odobrena mi je takozvana “zlatna terapija“. Na onkologiju sam se javila 5. svibnja kako bih  započela s prvom kemoterapijom. No, nije sve išlo po planu. Jetrene probe nisu bile dobre i nisam mogla započeti s kemoterapijom. Ponovno sam morala na pretrage. Budući da  ništa novo nisu našli, a jetrene su se probe stabilizirale do neke granice, prvu sam kemoterapiju primila 19. lipnja. Točno na prvi rođendan moje unučice Sare. Osjećala sam strah, veliki strah od onoga što me čeka.

Prvi odlazak u dnevnu onkološku bolnicu, susreti s ljudima koji dijele istu sudbinu. Prikopčana sam na prvu kemoterapiju. Imam milijun pitanja. Što će sada biti? Kako ću to podnijeti? Lijek teče kroz vene. Trajalo je oko šest sati. Čekao me ciklus od šest kemoterapija, svaka tri tjedna. Dan nakon prve kemoterapije slavili smo prvi rođendan moje unučice. Morala sam otići s proslave. Ujutro sam se dobro osjećala, no već popodne počele su prve nuspojave. Mučnine i bolovi u mišićima i kostima. Sljedeći dan počela je kalvarija. Nisam mogla ni hodati bez pomoći. Pojela bih par žličica hrane i to jedva. To je trajalo četiri dana. Nakon toga bila sam na nogama, šetala sam, osjećala sam se sve bolje.

Rekli su mi da je jedna od posljedica kemoterapije gubitak kose. Znala sam to, no kada sam počela gubiti kosu bio je to za mene velik šok. Kosa je samo ostajala na češlju. Rasplakala bih se na svaki pogled u ogledalo. Bojala sam se reakcije svog unuka koji je tad imao tri godine. Nisam htjela da me se boji. Dijete je na sreću najnormalnije reagiralo i svega jednom pitalo zašto baka nema kose. Objasnili smo mu riječima koje je mogao shvatiti i tada mu je to postalo normalno. Nije više ništa pitao, a nije ni promijenio ponašanje prema meni. Prihvatila sam gubitak kose kao dio svoje borbe za život. To sam i dalje bila ja. Međutim, i danas me smeta reakcija nekih ljudi, stalno me ispituju raste li mi kosa. Više bih voljela da me pitaju kako sam.

Prošle su dvije godine od operacije i još uvijek mi nije narasla kosa,  ali više nisam tužna zbog toga. Sretna sam jer sam još uvijek živa. Uvijek ću biti zahvalna prim. dr. Ljubomiru Jokanoviću i prof. dr. Duji Kovačeviću, koji su me operirali, kao i svojoj onkologici Blanki Jakšić.

Nakon nekoliko kontrola priznala mi je da baš nije izgledalo obećavajuće kad sam došla. Osim obitelji, podršku sam našla i u hrabrim ženama iz Facebook grupe „Lavice“. One su prolazile isto što i ja pa su me mogle razumjeti.

Nakon nekog vremena, budući da su nalazi bili dobri i nije više bilo tragova karcinoma, onkologica me uputila prof. dr. Kovačeviću na dogovor o skidanju stome i ponovnom  spajanju crijeva.

U rujnu prošle godine išla sam na operaciju. Trebala je to biti rutinska operacija koja će mi omogućiti da živim kao prije, bez stome. Išla sam u bolnicu jako sretna, bila sam uvjerena da ništa ne može poći po zlu… Međutim, nije tako bilo. Operacija je dobro prošla, no nakon nekoliko dana sve se zakompliciralo. Taman kad sam se trebala spremati za odlazak kući stolica mi je počela izlaziti sprijeda. Uhvatila me panika. Prepala sam se. Što sad? Mog liječnika tada nije bilo i tri sam dana čekala u neizvjesnosti i strahu. Došao je dr. Kovačević, pregledao me i rekao kako me mora ponovno operirati i vratiti vrećicu. Nešto je pošlo po zlu. Što, ni on nije znao dok me ne otvori. Postojala su dva rješenja: ugradnja privremene vrećice i za nekoliko mjeseci ponovno operacija, za koju nije bio siguran hoće li uspjeti, ili ugradnja trajne vrećice. Pristala sam na ugradnju trajne vrećice jer više nisam mogla zamisliti da opet moram prolaziti kroz sve to. Pomirila sam se s tim i naučila s tim živjeti. To je sada dio mene. Živa sam, a to je najvažnije. Nakon svega još sam tu! Veselim se svakom novom danu i uživam u unucima. Svaki je novi dan za mene dar.

Poručujem drugim ženama: Budite sebi prve, cijenite svoje zdravlje, redovito se kontrolirajte… Ako se na vrijeme otkrije, RAK SE MOŽE IZLIJEČITI.

Zahvaljujem Ivani Kalogjeri i portalu “Nismo same“ što su mi dali priliku da ispričam svoju priču. Nadam se da će moja priča pomoći ženama koje su na početku borbe…

I zapamtite: NISTE SAME!  

Od raka dojke umrle su moja mama i sestra, a lani sam i ja oboljela

Odstranila sam obje dojke, nalaz MR-a pokazao je tumorske stanice i u lijevoj i u desnoj dojci.

Read More

Život je rock and roll

Nakon što se suočila s dijagnozom karcinoma dojke splitska novinarka napisala je autobiografsku knjigu “Dijagnoza optimist”.

Read More

Dijagnoza te nauči kako je krajnje vrijeme da samoj sebi postaneš prva

U početku imaš osjećaj da je pred tobom golemo brdo koje nikada nećeš moći preskočiti, no može se.

Read More

Želim budućnost u kojoj ne mislim na prošlost

Odluka da nakon urednog ultrazvučnog nalaza ipak odem na mamografiju spasila mi je život.

Read More

Ja nisam ono što mi se dogodilo!

Radovati se, primati i davati, to mi nitko ne može oduzeti. Moja je dijagnoza samo jedan dio mog života koji sam prihvatila.

Read More

Rušila sam sportske rekorde, a onda mi je u trudnoći dijagnosticiran rak limfnih žlijezda (2)

Kad pobijediš nešto tako moćno shvatiš kako si se u biti promijenio. Sad znam da sve što želim mogu ispuniti.

Read More

Rušila sam sportske rekorde, a onda mi je u trudnoći dijagnosticiran rak limfnih žlijezda (1)

Postavila sam si tri cilja. Kad rodim i ozdravim vraćam se atletici, a potom pobjeđujem i trčim svojih 100 metara ispod 12 sekundi.

Read More

Nakon bolesti sam potpuno promijenila svoj život

U Prizrenu sam osnovala udrugu “Renesansa”. Misija nam je podizati svijest o tome koliko je važno da sve žene redovito kontroliraju grudi.

Read More

Još uvijek mi nije narasla kosa, ali me to ne brine jer sam živa!

Stalno me ispituju raste li mi kosa. Više bih voljela da me pitaju kako sam.

Read More

Ono jednom kad sam imala rak (5)

Ova bolnica ima više od 80 paviljona. Pitam se što bi bilo kad bi ovi paviljoni progovorili. Što bi nastalo? Muk ili krik?

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama