Kako ću ostati sama? (6)

Nataša Petek (47)

3.

SVIBNJA, 2017.

Stojim na proplanku. Rano je jutro. Rosa se zrcali na travi. Htjela bih sjesti, ali je još mokro. Stoga stojim i gledam kako se Sunce polako uzdiže na horizontu.

Gledam u njega, u svog tihog sugovornika jer nemam s kime pričati. Jučer smo se muž i ja žestoko posvađali. Nisam mogla spavati cijelu noć, pa sam se ujutro tiho iskrala iz kuće, sjela u auto i odvezla se na svoje omiljeno mjesto za meditaciju. Duboko u šumi, nigdje nikoga, samo ja, ptice i sitni kukci koji lebde nad maslačcima. Htjela bih plakati, ali ne mogu. Jecaj mi je zastao u trbuhu i učahurio se kao nakupina gline. Što ću učiniti sa svojim životom? Ne mogu više tako živjeti. Te stalne svađe me slabe i ponestaje mi snage… Gubim snagu u nogama, pa sjedam na tlo. Hladno i mokro. Gledam u Sunce i molim mu se: – Bože, pomozi mi, ne mogu više…  

Bio je zadnji dan zračenja. Gledam u to hladno oko mašine i zamišljam da je to oko Sunce koje me liječi, koje ulazi u svaku poru mog tijela i izbacuje iz njega sve one strane stanice, sve ono što bi se moglo negdje učahuriti. Gotovo. Zujanje je prestalo. Teško ustajem i teško dišem. Tehničar mi pomaže da dođem do kabine u kojoj se presvlačimo. Još jednom se okrećem i gledam u mašinu, a ona već čeka drugog pacijenta. Primijetila sam da nema više one gospođe u kolicima. Rekli su mi da nije izdržala i da joj se stanje pogoršalo. Da, u tih mjesec i pol dana, koliko sam dolazila, nekoliko ih je odustalo. Pa bi dolazili novi. I svi s nadom da će izdržati do kraja. Bitka s tumorom je teška rovovska bitka. Nekad pobjeđuje on, a nekad ti. Ja sam odlučila da ću ga pobijediti. Bila sam sigurna da će mi zračenje u tome pomoći.

“Jer ako nismo sposobni biti sami sa sobom, sa svojim tišinama, bolima, radostima, htijenjima, kako možemo očekivati da će nas netko drugi ispuniti?”

I jest. Lakše sam hodala nego prije. Nisam više toliko trebala pomoć štapa. No i dalje sam bila nesigurna na nogama. Ali ja sam pičila. Bez obzira na sve. Jedan dan majka i ja otišle smo u šetnju. Šetnja je u mom rječniku bio jedan krug oko zgrade u kojoj živim. Sve me boljelo, ali rekla sam si da moram hodati, unatoč svemu. U jednom trenutku sam nespretno stala, otkazali su mi svi mišići i pala sam na beton kao odrezano drvo. Udarila sam jako glavom. Sve se odigralo u sekundi tako da mama nije stigla ni reagirati. Ležala sam nemoćno na tom betonu, potpuno bez snage… – Bože, bože – jauknula sam. Jedna je žena dotrčala vičući: – Pomozite, pozlilo joj je! Ali mijastenija je takva, ne možeš se pomaknuti dok ti se ne povrati snaga. Mama i ta žena bezuspješno su me pokušavale dignuti, a ja sam im rekla neka me malo puste da dođem k sebi.

Mama se ljutila na mene da što ne pazim, ali više je to bilo od šoka koji je proživjela. Poslije smo se tome čak i smijale. Ali moralo mi je doći do svijesti – mijastenija je dio mene i moram to prihvatiti. Kako sam samo čeznutljivo gledala druge kako hodaju, neki brže, neki sporije, pa zastajkuju, potpuno nesvjesni kako im je hod lagan. Mislila sam da moj hod više nikada neće biti lagan.

Neurologica se čudila kako se tako sporo oporavljam. – Jeste li počeli raditi? – pitala me – Draga doktorice, kako da radim kad ne mogu ni olovku držati u ruci? – Rad će vas spasiti, da niste stalno doma – dodala je. Ma kao da ja ne bih htjela ići raditi! Ali kako ću raditi kada jedva napravim nekoliko koraka bez štapa? Pa smo tako povisivale i smanjivale terapiju s obzirom na to kako sam se osjećala.

Zračenja su mi završila krajem lipnja 2014. Ljeto sam provela u krevetu, oporavljajući se od svega – gledala sam slike prijatelja kako se provode na moru… ali nisam nimalo žalila što i ja nisam s njima. Samo sam se htjela dobro odmoriti od svega. Moj život je bio moja soba… Nisam primijetila da mi se vid dosta pogoršao, ali nisam obraćala pažnju na to jer nisam imala snage čitati. Samo sam spavala i slušala Mozarta. On je bio moja terapija. Kad sam prvi put došla svojoj psihoterapeutici bila sam na rubu sloma. To je bilo ono razdoblje nekoliko godina prije nego što sam završila u bolnici. Nisam znala što se događa sa mnom i počela me loviti panika, tjeskoba, nisam mogla spavati.

– Doktorice, što se događa sa mnom – pitala sam je plačući. Na obziran način mi je objasnila da sam u depresiji i da to stanje nije nimalo bezazleno te da trebam uzimati tablete. – Tablete? Ne dolazi u obzir – odgovorila sam joj. Kretala sam se u krugovima alternativaca i oni su kategorički negirali suvremenu medicinu i njezine lijekove. Jedna mi je alternativka, koja me liječila, rekla: – Ma oni će te samo napraviti zombijem. Ali meni je bilo sve gore. Anksioznost me tresla gotovo svaki dan i onda sam došla doktorici i rekla, dajte mi te tablete, ne mogu više.

Tek tada sam shvatila da depresija, klinička depresija, nije bezazleno stanje i nema tu neke alternative koja može pomoći. Baš suprotno, može biti još gore. Počela sam se ježiti na savjete prijatelje u stilu: ma pij samo kamilicu, ona će te opustiti, nemoj piti taj otrov farmaceutske industrije. Kod mene su se, kako mi je kasnije objasnila doktorica, spojile bolest, odnosno tumor, i situacija u kojoj sam se nalazila, što je dovelo do depresije. Dala mi je lagane antidepresive koji su me spasili.  

Trebalo je raspetljati tu moju životnu situaciju. Ali kako? Nakon operacije nisam imala snage još se boriti i s time. Sva snaga bila mi je potrebna za oporavak. Ali taj rez je bio nužan. Jedan dan dobila sam žestoku virozu. Povraćala sam cijelo vrijeme i bila potpuno iscrpljena. A muž, koji me trebao paziti taj vikend, rekao mi je da ide na neki sajam alternative u Beč. Već je sve dogovorio i ne može sada on to otkazati samo zato što ja imam virozu. Ali viroze kod nas mijasteničara nisu mala stvar, one te potpuno pokose. – Pa kako ću ja sama – pitala sam ga – ako se tako nastavi, morat ću zvati Hitnu jer mi doista nije dobro. On je otišao kupiti mi Coca-Colu protiv mučnine. – Evo. Bit će ti bolje od toga. A ja sada idem. I ostavio me samu. Mami nisam ni javila jer bi poludjela od brige, a nisam znala što me čeka tu noć. I dok sam tako ležala sama u krevetu, prošlo mi je kroz glavu: – Ja ne zaslužujem ovo. Ja zaslužujem bolje. Kako me netko može tako ostaviti? I to još bolesnu.

Te noći duboko u sebi odlučila sam da tom braku mora doći kraj. I kada je on došao s tim papirima za razvod, iako sam bila užasnuta, znala sam da je to najbolje za mene. Za moj oporavak. Moj tumor je bio moja bol koja se nakupljala godinama. To je bila bol koju sam osjećala u braku u kojem nisam bila sretna. Izvadili su tumor. A onda je došlo vrijeme i da se makne sve ono što je dovelo do njega. Smatrala sam da su se tajanstvene kozmičke sile, koje bdiju nad nama, pobrinule za to. Jer na kraju svega, sve mora doći u harmoniju. Ako nema harmonije između duše i tijela, javlja se bolest.

Kada je otišao, duša mi se raspala, plakala sam i plakala… A onda mi se vid pogoršao. Pojavile su se mrene na očima zbog kortikosteroida koje pijem. Morala sam ponovno na operaciju. Doktorica koja me pregledala bila je na rubu suza. – Zar uz sve što ste prošli, još i to? Zar nije dovoljno to što vas je muž ostavio u tako teškoj situaciji? Imala sam sreću da sam nailazila na empatične doktore. Ili je moja situacija bila toliko tragična da bi i kamen proplakao? Ja nisam više plakala. Nisam si to mogla dopustiti. Kad su me uvodili u dvoranu na operaciju oka, srce mi se stisnulo. Sva sam se tresla. Podsjetilo me na jutro kada su me vozili na operaciju tumora. Tek sam tada postala svjesna koliko mi je ta operacija bila traumatična. Nisam je ni uspjela dovoljno preraditi u svojoj glavi, još je uvijek bila duboko potisnuta u meni. Ali toliko toga mi se dogodilo u tako kratkom vremenu da nisam ni imala snage za to. Stavili su mi pokrov na lice, jedino je područje oko lijevog oka bilo  slobodno. Uhvatila me panika jer sam se osjećala kalustrofobično. Rekla sam sestri da ne mogu disati. Ona me umirila i rekla da će sve biti brzo gotovo. Usmjerila sam pozornost prema tom otvoru i duboko disala. Kirurg me također umirivao i govorio mi kako će izvesti operaciju… Mutno sam vidjela kako se mijenjaju boje. Izvadio je moju bolesnu leću i stavio umjetnu. I to sam izgubila.

 

Ali borila sam se. Svaki dan. Svaki dan sam si govorila kako ću ponovno postati jaka. Jača i od mijastenije, tumora, gubitka muža… Nakon što je on otišao, užasno sam se bojala ostati sama. Tko će me voziti u bolnicu ako mi bude loše, tko će biti uz mene kada mi treba nešto donijeti iz dućana… tko će uopće biti tu… hoću li cijeli život biti sama? To su bili strahovi koje sam morala pobijediti. Koliko smo određeni drugima? Koliko nas drugi čine cjelovitim osobama? I da li nas čine… Jer ako nismo sposobni biti sami sa sobom, sa svojim tišinama, bolima, radostima, htijenjima, kako možemo očekivati da će nas netko drugi ispuniti? Može, ali to je onda ovisnost i plaća se visoka cijena – kao i svaka ovisnost – teško se skinuti s nje.

Moje skidanje s te ovisnosti trajalo je gotovo dvije godine. A danas…  zahvalna sam na tom iskustvu jer me ojačalo. Zahvalna sam i bolesti. Zahvalna sam i bivšem mužu.

Sada idem u bolnicu sama…

Ali nisam sama…

O autoru

Nataša Petek živi u Zagrebu i radi kao lektorica u Jutarnjem listu.  Diplomirala je na Filozofskom fakultetu hrvatski jezik i književnost.

Fak rak

Ivanina prijateljica piše o tome kakav je osjećaj kad ti u kratko vrijeme od raka obole tri vrlo bliske osobe.

Read More

Moja se bolest vraćala već nekoliko puta, no neće me slomiti. Snagu skupljam u zagrljajima!

Žaklini je u siječnju bilo šest godina borbe s rakom. U tom je periodu promijenila četiri kemoterapije, a nakon siječnja još dvije…

Read More

Bolujem od rijetke vrste tumora. Moja borba za život još uvijek traje, no ja znam da ću izići kao pobjednica!

Sve je počeo 2013., 2014. kada je Marijanu obuzeo naizgled benigni kašalj. Liječnik je zaključio da ima virozu i poslao je kući…

Read More

Dva puta sam pobijedila rak i rodila zdravu curicu. Spremna sam na sve!

Borislava je Imala 34 godine i tumor dojke za koji je liječnik hitno odredio operaciju, odstranjenje dojke, a onda je saznala da je trudna…

Read More

U lijevoj dojci imala sam tri čvorića, bez puno razmišljanja odmah sam odstranila – obje dojke

Znate onaj osjećaj kad se svi oko vas boje i izbjegavaju vas kao da imate zaraznu bolest? Grozan osjećaj…

Read More

Osmomjesečni sinčić najveća mi je snaga u liječenju

U dobi od 25 godina, u šestome mjesecu trudnoće, Petri je otkriven Hodgkinov limfom, a liječnici nisu znali što bi s njom…

Read More

Moja mama ima rak. Točka.

U rizičnoj sam skupini i svake se godine kontroliram, minuta mi tada traje kao godina, ali spoznaja da je sve u redu… vrijedi milijun dolara!

Read More

Kužite, mi nismo same, mi smo posebne!

Dirljiva priča o prijateljstvu između dvije žene koje se nikada nisu vidjele. Sve je počelo sa zabunom poslanom porukom i Nismo same.

Read More

Gdje su naše autorice danas? (4)

Povodom prvog rođendana Nismo same, o tome kako danas gledaju na bolest pričali smo s Andreom Krivačić, Ivankom Nikolić i Mirjanom Vlahović.

Read More

Gdje su naši(e) autori(ce) danas? (3)

Anita Crnjac, Maro Prizmić i Romana Zglav govore o tome što se promijenilo od trenutka kada su za Nismo same napisali svoju priču.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama