Kontra mraku, kontra sili… ili jesi ili nisi (1) 

Dubravka Halas Vukšić (41)

20.

VELJAČE, 2018.

Sigurno se pitate čemu ovaj naslov. Nekako od trenutka kada sam ga ugledala imam osjećaj da ocrtava mene i moju priču koju ću podijeliti s vama. Zovem se Dubravka, živim u Pitomači, malom mjestu u Podravini koje jako volim. Tu su moja lijepa kuća, moj dom, moja obitelj na koju sam neizmjerno ponosna. Imam troje djece: Tihanu, 22-godišnju studentica na Vernu, Vanessu Emmu kojoj je 14 godina (sad bi ona rekla – „mama, u travnju ću napuniti 15“) i 12-godišnjeg Antonia kojemu godine nisu važne i vjerojatno ih računa po Lego kockicama koje užica za rođendane, Božiće, Uskrse… Oboje mlađe djece još su osnovnoškolci, a tu je, naravno, i druga polovica moje duše, moj Damir. Tu su još i moj otac, najvažnija osoba na mom mukotrpnom putu, Vera, njegova životna partnerica, i moja majka koja živi izvan Hrvatske.

Inače sam sportski tip, jako volim bicikliranje, odvoziti 50 kilometara dnevno bila je moja rutina. Uz to, dva puta tjedno vježbala sam u kućnoj teretani. I dobro sam izgledala, moram tašto priznati. Sada se prisiljavam voziti makar i kućni bicikl. Bolest je učinila svoje.

Suprug i ja ne radimo. Nije da smo lijenčine i zgubidani, ali silom prilika prisilno smo umirovljeni. Dok smo bili mlađi imali smo manje poduzeće koje je ovisilo o ugovorima s ‘Lijepom našom’ i kad su počeli problemi sve smo prodali, a novac uložili u nekretnine i sada te nekretnine rade za nas.

Početkom 2016. godine napipala sam kvržicu na grudima koja je nestala nakon dva dana. Mjesec dana nakon toga, kada sam dobila menstruaciju, kvržica se opet pojavila, pa vrlo brzo opet nestala. Malo sam bila nemarna prema sebi, mislila sam da je to obična cista, ipak sam ja žena stijena, a ni u obitelji nitko nije bolovao od tumora te kvržici nisam pridavala veliku pažnju.

No, do lipnja 2016. kvržica je lagano narasla, čak mi se na koži pojavila i krasta pa sam potražila najboljeg dijagnostičara i nakon 10 dana dobila termin za pregled. Čekala sam tako dugo jer je profesor Ivan Drinković bio na seminaru izvan Hrvatske, a ja sam htjela baš njega.

Na ultrazvuku mi je odmah rekao da je u pitanju tumor. Napravila sam i magnetnu rezonancu koja je potvrdila da imam zloćudni tumor, 7 centimetara velik hormonski ovisan stanovnik u mome tijelu. Nije me ulovila panika, s profesorom sam normalno pričala o svemu. Preporučio mi je prim. dr. Paulu Podolski kao dobru onkologicu. Odmah sam potražila najboljeg kirurga i iste večeri dobila termin kod prof. dr. Zdenka Staneca.

Kada sam nakon sat vremena izašla iz poliklinike i sa suprugom sjela u auto u meni se pokrenuo neki okidač. Počela sam plakati, ne plakati već jecati. Zašto ja, nije fer, pazim što jedem, vozim bicikl, pozitivna sam, veliki optimist, teško me je bilo nasekirati, jedini porok su mi cigarete. Moje je cmizdrenje trajalo desetak minuta. Nakon toga sam se pribrala. Otišli sam u naš zagrebački stan i čekali pregled kod kirurga. Popušila sam dvije cigarete. I tu je bio kraj, od tada više ne pušim.

Na pregledu kod prof. Staneca dogovorila sam operaciju, a nakon toga i kemoterapiju. Moram priznati da me profesor umirio kao nitko. Pomalo nonšalantno mi je rekao: – Imate tumor, kaj sad, bumo ga rešili, bumo ga odrezali, napravili nove cice i to je to.

“Rutina mi je bila odvoziti 50 kilometara dnevno. Uz to, dva puta tjedno vježbala sam u kućnoj teretani. I dobro sam izgledala, moram tašto priznati. Sada se prisiljavam voziti makar i kućni bicikl. Bolest je učinila svoje.”

Nakon nekoliko dana stigao je moj nalaz i kad smo saznali neprijateljeve reference u dogovoru s prim. Podolski krenuli smo s terapijama. Dobila sam 4 AC protokola i 12 Paclitaxela te 25 zračenja.

Prvu kemoterapiju primila sam na odjelu. Pripremila sam maramice i vrećice jer ću povraćati, bit će mi zlo, neću moći do auta… Primila sam to nešto crveno, a meni ništa. Izašla sam iz bolnice kao curetak. Da se počastim i smanjim duševne boli isti sam si dan kupila bijesno skupu torbicu (torbe, cipele i drugi modni dodaci i inače su moja velika slabost).

Znači, prvu kemoterapiju primila sam bez ikakvih nuspojava. Bila je srijeda, jedan prekrasan lipanjski dan. Još sam isti dan imala goste, sjedili smo do kasno, smijali se i veselili jer mi je bilo dobro. I u četvrtak i petak mi je bilo dobro. E, ali subota je, s oproštenjem, bila sranje. Osjećala sam mučninu, slabost i nevjerojatnu glad. Odmah od jutra. Bila sam kao bijesni pas. Ako mi iste sekunde nisu donijeli nešto za jelo bila sam luda. Takva je bila i nedjelja. U ponedjeljak me suprug na silu digao iz kreveta i bilo mi je bolje. Moram priznati da sam do druge terapije bila čisto O.K. Sve 4 AC kemoterapije sam proletjela, osim onih ludih i mahnitih vikenda, čak sam se i udebljala. Nijednom nisam povraćala i to je bio blagoslov. Paclitaxeli su bili mačji kašalj. Kontrole u međuvremenu prolazile su dobro. Dobro sam se osjećala, obavljala sam sve kućanske poslove kao da mi nije ništa, čak sam i dobro izgledala. Jedino sam ostala bez svoje duge plave kose. Svi su mi govorili da će kosa narasti, a ja sam u sebi mislila „ Ajde, neka tebi netko obrije glavu pa ću ti ja odgovoriti da kosa nije problem i da će narasti“. Imala sam i periku, ali je nikada nisam stavila na glavu. Nekako mi je perika predstavljala skrivanje i potiskivanje bolesti. Kupila sam brdo marama i hodala zamotane glave. Ne bih ni njih nosila, ali zbog djece u javnosti nisam htjela hodati ćelava. Sad ću biti zločesta, ali puno puta sam koristila moju ćelavost. Gužva na blagajni, ja skidam maramu i idem preko reda. Gužva u pekari, ja skidam maramu i evo me prve. Ljudi su zaista puni empatije prema nama ćelavicama pa se i sada koristim istim “trikom”.

Mojih se odlazaka na terapije sjetim vrlo često. Sjetim se tete Jadranke na ulazu i čekanja na vađenje krvi, pa čekanje na pregled kod liječnika zbog leukocita, pa čekanja Zdravka s terapijom, pa sestara s dugim trepavicama, pa ludih situacija. Sjećam se i žena koje sam tamo upoznala, moje Liljane i Nikoline, našeg smijeha, viceva i zafrkancije… I mog muža koji je sve moje terapije prosjedio u čekaonici. A terapije su trajale satima, ponekad cijeli dan, i na tome sam mu zaista zahvalna jer nisam vidjela da ijedan muž cijeli dan sjedi u čekaonici. Moj je suprug odrastao u Australiji i dosta se razlikuje od “domaćih” ljudi. Obitelj mu je uvijek i bezuvjetno na prvom mjestu, a o manirama i odgoju predugo bi bilo govoriti.

Nekoliko dana prije Božića 2016. bila sam gotova s kemoterapijama i mojoj sreći nije bilo kraja. Cijeli  siječanj sam odmarala i u veljači dogovorila operaciju. Operacije sam se bojala više od kemoterapija, nikada prije nisam primila anesteziju i bila sam užasnuta. Oko podne stigli smo u polikliniku prof. Staneca. Smjestila se u sobu. Oko 17 sati obavila sam razgovor s anesteziologom. Prvo sam ga pitala hoću li se probuditi. Uglavnom, osjećala sam neopisiv strah. U 18 sati ušla sam u salu i kada sam legla na krevet, a oko sebe vidjela osam ljudi, umrla sam od straha. Nakon 30 sekundi već sam spavala, a već oko 21 sat suprug je bio u mojoj sobi. A ja živa i budna. Taj tren kad sam se probudila iz prve narkoze za mene je bio ravan raju. Bila sam toliko sretna da ni na što drugo nisam mislila. Čitavu tu noć sestra je bila kraj mene i nikada neću zaboraviti kako mi je davala vodu na slamku da polako pijem. Zaista je bila strpljiva i o meni vodila brigu. Mislim da se zove Katarina. Katarina, ako ovo čitaš hvala ti…

Drugi dan oko podne već su mi izvadili dren. Uglavnom, drugi dan nakon operacije već oko 15 sati bila sam na putu doma, mojoj djeci, mojoj kući, mojoj Pitomači. Preživjela sam prvu narkozu i svoju prvu operaciju, sada mogu zaista sve…

Zračenje mi je određeno tek u lipnju tako da sam se zaista uspjela oporaviti. Kada je stigao histološki nalaz bili smo presretni. Limfe nisu bile zahvaćene, a na dojci su bila pronađena samo dva sitna žarišta veličine 0.2 i 0.1 cm, toliko malena da im nisu mogli odrediti receptore, što god to značilo.

Odradila sam u lipnju i to dosadno zračenje. Nije bilo lako putovati svaki dan 320 kilometara, ali vozili su me suprug ili kći. Progurali smo i to i ja sam bila mirna, dijelom i zato što sam znala da je preda mnom ljeto.

Srpanj smo proveli malo kod kuće, malo u Vodicama. Veliki sam ljubitelj mora, sunca, sunčanja i moram priznati da se nisam baš čuvala. Nisam baš u kritične sate boravila na suncu, ali poslijepodne sam se već pržila. Sada, kada rezimiram, mislim kako sam možda baš s tim sunčanjem probudila vraga.

Kolovoz je cijeli bio predviđen za odmor. U  tom za mene najboljem mjesecu za ljetovanje shvatila sam da nešto nije u redu. Prvi problem javio se dok sam plivala. Bili smo usidreni u šibenskom kanalu, tamo negdje kod Skradina, na mjestu gdje je more toplo a malo slano. Plivala sam i nikako nisam uspijevala doći do broda. To je trajalo nekoliko minuta i lagano me već počela loviti panika. Plivam prema brodu, a brod odlazi, plivam i nikako doći do njega… Sada već u panici zovem moje upomoć.

Kaže moj muž: – Nije joj ništa, vidi pliva.

Uglavnom, nekako sam uspjela izaći iz mora i o tome više nisam razmišljala. Samo se sjećam da me tih dana svako malo lovila glavobolja.

Sredinom kolovoza na nekoliko smo se dana vratili kući i moje su glavobolje lagano počele biti jače, intenzivnije. Počele bi već od samoga jutra. Završila sam kod moje obiteljske liječnice koja me malo ‘potiskala’ po leđima i rekla da me ulovio propuh, klima, da sam sva ukočena i da trebam na masažu. Otišla sam nekoliko puta na masažu i malo kao da mi je bilo bolje.

Opet idem na more, ovoga sam puta išla sama s djecom, i opet s glavoboljom. Došlo je do toga da sam pila po četiri jake tablete na dan. Zvono za zadnju uzbunu bila je križaljka. Bila sam s djecom na plaži i kupila križaljku. Krenem rješavati, slova su mi grbava, teško mi je pisati… Vratili smo se kući i opet sam otišla kod moje obiteljske liječnice. Bila je na godišnjem, ali ju je mijenjala jedna druga liječnica koja me tješila jer je znala moju dijagnozu. Dala mi je uputnicu za Opću bolnicu Virovitica, Odjel neurologije. Eto me drugi put u bolnici. Zaprimili su me i napravili mi CT glave na stroju iz doba druga Tita. Nalaz mi je pročitao jedan mladi liječnik. Bio je brutalno iskren.

Metastaze na mozgu, sedam komada, neoperabilno.

– Ne znam kako vam pomoći, idite u inozemstvo, rekao je.

Šok i nevjerica, kako, zašto, nije moguće… taman sam se jednog vraga riješila.

U tom trenu sa mnom je bio brat jer je suprug baš taj dan bio spriječen, a ja kao da sam slutila da ću nekoga trebati. Isti tren nazvala sam muža, a potom tatu. Suze i plač u sobi, opet kreće borba… Samo kako sada, kuda, kamo? Ovoga je puta neoperabilno…

Goranka Perc: Hodam za sve žene oboljele od raka i ostvarujem svoj san!

Nakon što je odhodala polovicu puta hrabra Goranka Perc osjećala se kao da je osvojila Oscara. Što će tek biti kada stigne na cilj?

Read More

Goranka Perc: U prvih tjedan dana Camina propješačila sam 221,67 kilometara za svaku od vas!

Goranka će preći 800 kilometara dug Put svetog Jakova za sve žene oboljele od raka. Detalje Gorankinog puta pratite na našoj FB stranici.

Read More

Ruže rastu iz trnja (kako pričati s ljudima koji imaju dijagnozu)

Ponekad nam i pristup pretjerane obzirnosti ide beskrajno na živce.

Read More

Bolesna pohodi – telefonom

Jagoda Prebeg na duhovit način opisuje kako najčešće izgleda briga obitelji i prijatelja za oboljele.

Read More

Buen camino, Goranka!

Za sve nas Goranka Perc kreće na Camino de Santiago – put dug 800 kilometara propješačit će u majici Nismo same.

Read More

Život je vječito vraćanje na početak…

Naša autorica Nataša Petek nedavno je ponovno završila u bolnici, na odjelu na kojem je ležala i 2013. kada su je pripremali za operaciju.

Read More

Tužna sam jer nisam uspjela nagovoriti brata da i on posjeti liječnika

Milena Tomljanović o iskustvu prvog pregleda nakon liječenja od raka debelog crijeva koji joj je dijagnosticiran u dobi od svega 44 godine.

Read More

Ti ne plačeš, ti to možeš!

Sa svojih 29 godina, i najviše radi svoje dvoje djece od šest i devet godina, Sanja je odlučna izdržati sve da izliječi rak vrata maternice

Read More

Ponekad mislim da je Marija umrla od tuge za kosom

Kada je prvi puta oboljela od Ne-Hodgkinovog limfoma Jagoda je imala 37 godina i teško je podnijela gubitak kose.

Read More

Imala sam sreće…

Martina je sa svega 15 godina prošla šest kemoterapija, 23 godine bila je zdrava, a onda joj je ponovno dijagnosticirana maligna bolest.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama