Kuća je puna radosti i smijeha, a ja se bojim (6)

Verica Korica (60)

1.

SRPNJA, 2017.

Verica Korica oboljela je 2013. od raka dojke. Od dana kada je saznala dijagnozu vodila je dnevnik bolesti, a nama je ustupila neke dijelove.

Prošla su tri tjedna od operacije. Dobro sam se oporavila, još samo da vidim što kažu nalazi. Stojim ispred doktora. Što osjećam? Ne znam. Stojim kao kip i pitam se koliko stresnih situacija poput ove još mogu izdržati. Gdje je granica? Doktor kao da pogađa moje misli pa kaže: – Nalaz vam je u redu, ne morate se brinuti. Iako je bilo kišno, hladno jutro, meni je u srcu granulo sunce. 

Došla sam kući i od sreće u zrak podignula svoju macu. Osjetila sam neku lopticu na njenom trbuhu i odmah me oblio hladan znoj.

„Ma ne, to si ja umišljam, sada svuda vidim samo izrasline i rak“, tješim se.  

Taj dan više nisam željela o tome razmišljati. Ali jesam idućeg dana, mučila me sumnja. Pokazalo se da sam bila u pravu. Potonula sam. To što sada osjećam znaju samo oni koji su imali ljubimca i izgubili ga. Zbog ovakvog trenutka, zbog ovakve boli, ma koliko voliš životinje više ih ne želiš imati. Imala sam puno ljubimaca i gubitak svakoga od njih ranio me na svoj način, ostavio zarez na srcu. A onda jednog jesenjeg maglovitog i hladnog jutra, sredinom listopada prije dvanaest godina, čula sam tužno mijaukanje na livadi ispred balkona. Srce mi se steglo. Što da radim? Da se pravim da ne čujem ili da se izložim riziku, još jednom ožiljku na srcu? Sišla sam u maglu i ugledala malo prestrašeno stvorenje. U tom sam se trenutku osjećala kao da sam u toj magli našla sebe. Malena mi je maca potpuno zarobila srce. Mislila sam da je ljubav koju joj pružam dovoljna da joj se ništa ne može dogoditi, da je moja ljubav štiti od svega i da može uginuti samo od starosti. Ali nije bilo tako. Eto, i ona i ja razboljele smo se od iste bolesti.

 

“U mom srcu nema više ni mjesta ni vremena za nove ožiljke.”

Odvela sam macu na operaciju. Veterinarka mi je rekla da ne smijem biti tužna jer sam za macu učinila sve što sam mogla. Uputila me da sada s njom uživam najbolje što znam i pritom prestanem misliti na ono što ionako ne mogu promijeniti. Ni slutila nije da iste riječi vrijede i za mene i moju bolest. Pokušavam ne biti tužna, razmišljam o svim onim lijepim trenucima koje smo provele zajedno. Maca Pufica brzo se oporavila. Vesela je i razigrana, puno prede. Gledam je i mislim kako je ipak lakše živjeti ako ne znaš što te čeka. Sada znam da mi je ona zadnji ljubimac. U mom srcu nema više ni mjesta ni vremena za nove ožiljke.

Opet su zavladale velike vrućine, ne mogu spavati već mjesec dana, još od operacije. Noći su mi sve duže, sve ih teže podnosim, nedostaje mi zraka. Jedna je noć bila posebno teška, osjećala sam pritisak u prsima i počela sve teže disati. Šetala sam po sobi, izlazila na balkon, nigdje mira. Zamolila sam supruga da mi izmjeri tlak. Sve su mi vrijednosti gotovo idealne.

Nije ti ništa, ti si to umišljaš, rekao je.

Zamislila sam se. Psiha me očito počela napadati. Podmuklo, skriveno. Kada ja to primijetim već me cijelu zarobi. Osjećam da se sada, kada je sve gotovo i kada su sve terapije iza mene, od mene očekuje da budem ona stara, ista osoba. Ali ja više nisam ista, niti ću to ikada biti. Bojim li se toga kako ću nastaviti živjeti tako promijenjena? Kako ću se ponovno uklopiti u svakodnevni život? Sigurno se bojim. Nedjelja je, svi smo na okupu. Svake nedjelje ručamo zajedno. Gledam svoju obitelj i osjećam toplinu u srcu. Unučice sjede za stolom, vesele i zaigrane, jedu i zabavljaju nas. Kuća je puna radosti i smijeha. Koliko žena nije doživjelo ovakav prizor sa svojom obitelji.

Možda mi je mnogo snova promaknulo kroz život, možda sam za mnoge stvari željela da budu drukčije, ali gledajući ovaj prizor vidim da sam najvažniji san ipak ostvarila. To je moja obitelj. U njoj nalazim snagu i smisao života. Gledajući njih osjećam da sam ispunila svoje postojanje na ovome svijetu. Produžila sam vrstu i život ide dalje. Kada su se svi razišli ostale smo same, moja Pufa i ja. Zagrlila sam je, sada dijelimo istu sudbinu.

Do kada? Ne želim znati, neizvjesnost je pred nama, a ona za razliku od istine u sebi ima neku skrivenu nadu koja ti daje snagu da nastaviš dalje.

Uostalom što je istina o životu?

To je rođenje i smrt.

A sve ono između toga samo je neizvjesnost…

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama