Liječnici mi nisu vjerovali da imam rak (2)

Barbara Glad (37)

20.

STUDENOGA, 2017.

Operacija je prošla super. Liječnik nije bio siguran je li sve ‘očistio’ budući da je bakterija zahvatila i četvrti i peti lumbalni kralježak. O.K., idemo dalje. Čekamo ono glavno…

Bio je 2. lipanj. U 9.37 sati ujutro zazvonio je mobitel. Na ekranu je pisalo: kirurg. Tek sam ustala i otpila prvi gutljaj kave. Još sam uvijek  bila pospana. Javila sam se. Razgovor je tekao ovako:

Kirurg: Barek jesi budna?

Ja: Pa ono, još sam u zemlji Minimoya.

Kirurg: Piješ kavu?

Ja: Da.  

Kirurg: Pušiš?

Ja: Još ne.

Kirurg: Ajde zapali.

Kao robot sam uzela cigaretu i zapalila. (Dok ne popijem kavu uopće ne funkcioniram.)

I tako, ispričali smo se moj liječnik i ja o svemu, a onda mi je rekao: –

Imaš li pri ruci komad papira i olovku?

Ja: Imam.

Kirurg: Piši što ti kažem. Kad radi tvoja ‘dokica’?

Ja: Danas ujutro.

Kirurg: O.K. Kad popiješ kavu, otuširaj se… Imaš auto?

Ja: Imam.

Kirurg: Onda otiđi kod svoje liječnice. Imaš sat i pol da dođeš k meni na odjel.

Ja: O.K. A zašto?

Kirurg: Barek, imaš podstanara. Bila si u pravu. Promijenio je ime u KARCINOM, a sad gas pod tuš i kod ‘dokice’.

“Sjela sam u kadu, gurnula glavu pod slavinu i trljala i trljala sve dok kosa nije prestala padati. Ne znam je li u kadi bilo više kose ili mojih suza. To je bio prvi put da sam plakala kao kišna godina.”

Došla sam kod svoje liječnice, no nje nije bilo. Šetala sam gore-dolje po hodniku. Naišla je patronažna sestra, a ja joj sva važna kažem: – Oprostite, znate li gdje je liječnica? Zvao me kirurg i dao popis uputnica. Rekao je da je došao PH nalaz i da je pozitivan na karcinom…

Žena me pogledala, odmjerila od glave do pete i otišla.

Prošlo još pola sata. Moje ‘dokice’ i dalje nije bilo. Eto mene opet kod patronažne sestre.

Možete li, molim Vas, zvati liječnicu na mobitel jer je meni hitno, kasnim kod kirurga, rekla sam joj.

Dobro, o čemu je riječ, pitala me.

Opet sam joj sve ponovila. Na kraju je preko volje nazvala liječnicu. Čula sam kako je liječnica pita kako se zovem.  

Kako se zovete gospođo?

– Barbara, rekla sam, a onda čula sestru kako govori: – Neka sjedi tamo i ne miče se. Vraćamo se iz kućne posjete, dolazimo kroz nekoliko minuta.

I doista su došle. A onda je krenulo grljenje, suze… Dobila sam sve te ‘crvene papire’, no i dalje nisam razumjela zašto svi plaču. Sjela sam u auto, gurnula slušalicu u uho i nazvala dragog: – Ejjj… Zvao me kirurg, Idem sad kod njega. Došao je nalaz, kaže da je podstanar promijenio ime u karcinom…

Kad sam to izgovorila s druge strane čuo se krš i lom.  I… veza je pukla… U redu, mislim si, na poslu je, vjerojatno mu opet pada alat na sve strane. A onda me dragi nazvao natrag. “O čemu ti pričaš? Jesi svjesna što si rekla? Gdje si sada? Još i voziš? Jesi li ti normalna?” – izgovorio je u dahu.

Mislim si helloooo koji ti je jarac, pa nisu mi amputirane ruke. SAMO IMAM KARCINOM… E da, tek kad sam to ponovno izgovorila shvatila sam što mi je kirurg rekao i zašto su svi oko mene plakali i zašto mi je patronažna sestra rekla da je htjela zvati psihijatriju jer nitko tu dijagnozu ne može izgovoriti s osmjehom na licu…

Uspjela sam pregrmjeti prvotni šok i dovesti se do bolnice. Dočekao me moj kirurg. Sve mi je objasnio, no ništa ga nisam razumjela. Onda je i sam odustao od objašnjavanja. Rekao mi je: – Otiđi u previjalište i prvo skidaj gaće! Sestra je pozelenila i pocrvenila od neugode.

Doktore, ali cura je ovdje radi dojke, rekla je, a on se našalio: – Ma ona je ovdje i radi cice i radi guzice.

Izvadio mi je konce, pregledao dojku i naručio da dođem u bolnicu 10. lipnja.  Operirana sam dan kasnije. Kirurg i ja moju smo dojku prozvali Pamelka jer je i dalje bila ogromna. Čak sam ga pitala ako je odrezao trećinu dojke zašto je ona i dalje veća od zdrave. Moram napomenuti da je onaj prvi kirurg koji me nije htio poslati na biopsiju pri svakoj viziti imao spuštenu glavu. Nije me htio ni pogledati, a i dan-danas me izbjegava.

Dijagnoza je bila LUMINALNI A, duktalni invazivni, s metastazama u limfi i limfnim čvorovima.

Moj dragi kirurg i ja proslavili smo nakon operacije njegov i moj rođendan budući da smo oboje rođeni 3. lipnja. Zato sam za ovu priču i rekla da je sudbinska. Ako se sjećate početka kada sam rekla da su moj novi život i moj prvi rođendan u novom životu započeli rastavom braka… E pa… Nakon operacije sam po treći put u životu proslavila prvi rođendan.

Moje se dijete hrabro nosilo sa situacijom, dok je moj dragi bio više medicinska sestra nego partner. Naučio je jadan sve nazive raznih gaza, masti, krema… Moj me Fifi (dren) uporno pratio u šetnjama i ispijanju kava. Mogu reći da je i on bio poslušan. Uvijek je išao uz nogu. No zato je dojka odlučila da mi baš neće olakšati situaciju pa je redovito curila zbog čega sam često morala na punktiranje. Tekućina, ona ‘bljak’, nije sva iscurila pa su me puno pikali. I onda, kao da to nije bilo dosta, 25. lipnja nazvala je sestra od mog dragog. Umrla im je mama od karcinoma gušterače.

Spremili smo se i put Slatine. Na punktiranje sam morala u Viroviticu.  Tamo ne bih više nikad nogom kročila.

Na putu kući nazvala me onkologica. Rekla je da moram doći kod nje na dogovor o terapiji. Došla sam sutradan. Prvo me pitala za obiteljsku anamnezu.

– Od kud da krenem, pitala sam.

Mama, baka, djed, teta, barba… svi su imali rak.

Drugo pitanje: Kakav si život imala?

– Molim, ne razumijem?

O.K. Ukratko sam joj ispričala pakao od života, ali i dalje mi nije bilo jasno zašto je to zanima.

A kakav vam je život bio poslije razvoda, pitala me dalje.

Napokon super, sve kockice su mi se posložile. Napokon uživam i dišem punim plućima, odgovorila sam.

E da, tijelo se naviknulo na stres. Malo genetike, malo šoka i stresa i eto karcinoma….

Hm… ima logike.

Dobila sam četiri AC protokola i 33 zračenja.

– Otpast će vam kosa, rekla mi je liječnica.

– Hoće li i druge dlake?  Mislim da ušparam na žiletima i depilaciji.

O da. Hoće, odgovorila je i dodala: – Krenut ćete paralelno i na Zoladex da vam blokiramo jajnike s obzirom da dob, dijagnozu i povijest problema s cistama na jajniku.

Ail, ja bih vadila jajnike, ne mislim više rađati, a i karcinom je bio hormonski ovisan.

O tome ćemo nakon što riješimo terapije, zaključila je.

I tako, krenula sam na terapiju. Dobila sam dobre savjete. Rekli su mi da jedem više masne (sapunjare) slanine, pijem puno vode, i to posebice dok primam kemoterapiju, zatim da obavezno čim me skinu s terapije trčim izmokriti iz sebe taj otrov. Ja sam ‘trčala’ i za vrijeme dok sam primala kemoterapiju, a odmah poslije kemice išla sam na kavu i u šetnju.

Moja je liječnica ‘posijedila’ sa mnom. Išla sam svuda: u trgovinu, u grad, u  kafiće… Točnije, išla sam svuda gdje je bila gužva, a gužve i ljude trebala sam izbjegavati zbog pada imuniteta.

Možeš si misliti. Tamo neki 15. dan nakon prve kemoterapije počelo me luđački boljeti tjeme. Otišla sam se istuširati. Gledam zašto voda ne odlazi kroz odvod. A onda shvatim: otpada mi kosa… Ništa, sjela sam u kadu, gurnula glavu pod slavinu i trljala i trljala sve dok kosa nije prestala padati. Ne znam je li u kadi bilo više kose ili mojih suza.

To je bio prvi put da sam plakala kao kišna godina.

Ne toliko zbog kose koliko zbog djece, zbog moje kćeri i sina od mog mog dragog koji su bili u dnevnom boravku. Skulirala sam se i pozvala dragog. Po izrazu lica vidjela sam da je i on bio u šoku. Ponovno sam počela plakati. Zamolila sam ga da mi obrije glavu. Uporno je odbijao tu ideju, a onda je skužio da je vrag odnio šalu jer sam uzela britvicu u ruke. Onda smo nabacili osmjehe na lica, pozvali djecu i napravili show.  Svi troje brijali smo moju glavu, zabavili smo se kao nikad do tada. Možda zvuči glupo, ali baš jesmo. Nisam htjela da djeca osjete tugu, sve sam okrenula na šalu.

Nekoliko dana kasnije dogodila se anegdota kojoj ćemo se smijati cijeli život. Radila sam ručak i kroz prozor gledala žene s divnim frizurama koje tuda prolaze. Stanujemo u prizemlju, pa sam ih vidjela kao na dlanu. Bile su mi prekrasne. Počela sam plakati. Došao je moj dragi, zagrlio me, podigao i posjeo na radnu ploču. Ljubili smo se kao dvoje tinejdžera. U jednom je trenu ispod prozora prošla bakica i počela nas psovati: – Sram vas bilo, tu ste se našli ljubiti, vikala je.  

Vrištali smo od smijeha. I dan-danas se tome smijemo.

Tek na zadnjoj mi je kemici bilo loše, toliko da me složilo u krevet.  Užasno su me boljele kosti i mišići. Nisam imala mučnina niti sam povraćala. Sve do tada odlično sam se osjećala. Tako dobro da sam poslije druge kemoterapije pobjegla sestrični u Dalmaciju. Kupala sam se i uživala. Nisam se htjela izolirati od svijeta, iako su ponekad pogledi pogotovo starijih ljudi, bili prilično bolni. Njihov je pogled govorio:  “Pogledaj ovu, kakav primjer daje djetetu”.  Bilo je i dana kada sam klonula duhom, pogotovo kad su počeli valunzi. Teško sam podnosila miris kemoterapije koji izlazio kroz znoj i valunge. Užasno sam se tada osjećala. No, preživjeli smo… završilo je.

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama