Sledila sam se. Njegovo me je nehumano ponašanje više šokiralo nego sama dijagnoza. U glavi mi je bilo samo jedno pitanje: Kako ću reći suprugu, a kako djeci i roditeljima?!

 

Pobijedila sam karcinom, a možda sam ga mogla izbjeći. Vrijeme prolazi, ja sam sve bolje, no nekako sam i dalje ljuta na zdravstveni sustav. Dugi niz godina imala sam ciste na obje dojke. Redovito sam ih kontrolirala. Svake godine išla sam na mamografiju i dva puta godišnje na ultrazvuk. Nalaz je svaki put bio uredan. Sredinom 2014. godine na desnoj sam dojci uočila veće zadebljanje. Odmah sam otišla privatno na ultrazvuk. I tada je nalaz bio uredan. Liječnik mi je rekao da je to malo veća cista koju i dalje moram pratiti. U veljači 2015. godine ponovno sam otišla na ultrazvuk. Liječnik mi je rekao da je sve u redu. No, ja sam osjećala da se s mojom dojkom nešto događa, tražila sam punkciju. Nalaz punkcije pokazao je da je sve u redu, ali mi je preporučeno da punkciju ponovim za šest mjeseci. Krajem travnja 2015. počela mi se uvlačiti bradavica. To je za mene bio jasan signal da nešto ipak nije u redu. Dana 18. svibnja 2015. otišla sam na torakalnu kirurgiju. Kirurg mi je rekao da mu je nalaz sumnjiv i da 26. svibnja dođem u bolnicu pa će mi napraviti biopsiju. Kad sam se probudila iz narkoze iz hodnika mi je dobacio: Gospođo Tot, imate zloćudni karcinom dojke! Kad dobijete PHD nalaz prvo morate ići na kemoterapiju. Otiđite kod onkologa. Primit ćete četiri kemoterapije po AC shemi plus 12 Taksola.

Sledila sam se. Njegovo me je nehumano ponašanje više šokiralo nego sama dijagnoza. U glavi mi je bilo samo jedno pitanje: Kako ću reći suprugu, a kako djeci i roditeljima?! Nakon sat vremena u posjet su mi stigli suprug, kći, tata i mama koja je srčani bolesnik. Nisam oklijevala. Otvoreno sam im rekla što je po srijedi. Suprug je htio odmah razgovarati s kirurgom da sam vidi što i kako dalje. Kirurg mu je ponovio ono što je i meni rekao, ali opet onako s vratiju, iz hodnika. Ne znam što vi mislite, ali ja mislim da nije u redu i ljudski bilo kome tako priopćiti da boluje od teške bolesti.

 

“Otišla sam na prvu kontrolu nakon operacije. Kada me je kirurg vidio bio je šokiran. Rekao je da izgledam super. Priznao je da mi nisu davali veliku šansu da ću preživjeti.

 

 

nismo same

Zdravka Tot / Foto: privatna arhiva

 

Ujutro su me otpustili iz bolnice. Nikome nisam htjela pokazati koliko me je šokirala spoznaja da sam oboljela od raka, sve dok nisam dobila PHD nalaz. Ušla sama u sobu, lupila vratima, plakala, urlikala kao luda. Suprug me nije mogao gledati, izašao je iz kuće sav uplakan. Sin i kći doživjeli su veliki šok! Počela sam se svađati s ogledalom, ponašala sam se kao da sam poludjela. A onda sam odlučila: Imam samo jedan život i moram ga dobro iskoristiti. U glavi sam posložila kockice i nisam skidala osmijeh s lica, bez obzira na sve! Rekla sam samoj sebi: Glavom kroz zid ne mogu, e pa neće mene jedan karcinom ubiti, ubit ću ja njega!

Prema savjetu kirurga otišla sam onkologu na dogovor o kemoterapijama. Prvu kemoterapiju primila sam 24. lipnja, a posljednju 11. studenoga. Svaku kemoterapiju odradila sam sa smiješkom i nadom u ozdravljenje. Najgore mi je bilo kad mi je nakon druge kemoterapije otpala kosa, ali sam se i na to brzo navikla! Dojku sam operirala 2. prosinca 2015. godine. PHD nalaz pokazao je da je dojka u redu, ali je od 16 limfnih čvorova njih 11 bilo metastazirano. Tumor je bio veličine 8×3,5 centimetra. Nisam na to obraćala pažnju, sve dok nisam došla u Zadar na pregled kod onkologinje koja mi je rekla da u svojoj praksi još nije vidjela da nekome tumor raste pod kemoterapijom i da ona ne zna što će dalje sa mnom.

 

 

Poslala me u Split da oni odluče trebam li ponoviti kemoterapiju. Od šoka nisam znala gdje sam, glasno sam plakala cijelim putem do kuće. U tom sam trenutku odlučila: Neću ići u Split. Ići ću u Zagreb, na Institut za tumore. Onkolog s Instituta poslao me je da napravim PET/CT. Nalaz je pokazao da se bolest nije proširila i da samo treba dalje pratiti stanje. Sada primam hormonsku terapiju. Preventive radi onkolog mi je odredio i 25 zračenja. Na kraju zračenja bila sam kao pečeni odojak. Od tada idem redovito na kontrole svaka tri mjeseca i za sada je sve u redu. Vratila sam se na posao, trudim se što zdravije jesti i puno se kretati.

Kirurgu sam na kontrolu prvi put nakon operacije otišla 2. veljače 2017. godine. Kada me je vidio bio je šokiran. Rekao je da izgledam super. Priznao je da mi nisu davali veliku šansu da ću preživjeti.

Moram naglasiti kako bez supruga, djece, mojih najmilijih i vjere u dragoga Boga, ovo ne bih mogla sama izdržati. U svakom trenutku oni su bili i ostali moja najveća podrška!

Želim izraziti i potporu novooboljelim ženama.

Drage žene – lavice, jer vi to jeste, nemojte se bojati otići na redovite kontrole. Budite uporne, jer o tome ovisi vaša dijagnoza i daljnje liječenje. Ako vam se i dogodi karcinom, nemojte potonuti! Radite sve što poželite, plačite, smijte se, sve je to normalno. Sve što vam se dogodi posložite u svojoj glavi. U takvim vam trenucima, vjerujte mi, najviše znači potpora obitelji i vaših najmilijih. Tek kada se razbolimo vidimo tko su nam pravi prijatelji. Sve prođite s osmijehom, jer samo je jedan život. I ne gubite nadu!