Moj je rak bio u trećem stadiju. Pobijedila sam ga!

Hazba Mandura (65)

15.

SIJEČNJA, 2018.

Moj rak i ja putujemo kroz život kao dvoje prijatelja. U početku, istina, baš nismo bili u prijateljskim odnosima.

Spoznaja da imaš rak nije laka. Kako to prihvatiti, kako ostati čvrsto na nogama i čiste glave, samo su neka od pitanja s kojima se svi susreću nakon dijagnoze. Ista sam si ta pitanja nekada i sama postavljala. A onda sam se suočila s bolešću. Oči u oči.

Bio je rujan 2014. godine. Nakon operacije slezene rekli su mi da na slezeni imam tvorbu veličine 16 puta 12 centimetara s već uznapredovalim simptomima bolesti. Liječnici mi nisu znali reći točnu dijagnozu. Čekao se patohistološki nalaz. Nakon što sam izašla iz bolnice i mislila da je ono najgore iza mene nazvala sam prijateljicu koja radi na patologiji. Pitala sam je za rezultate nalaza. Rekla mi je da su ona i njezina kolegica upravo dovršile moj nalaz i da se moram javiti hematologu. Prekinula sam je i pitala je li u pitanju ne-Hodgkinov ili Hodgkinov limfom. Odgovorila je da mi je dijagnosticiran ne-Hodgkinov limfom. Ostala sam zbunjena, uplašena, tupog pogleda uprtog u mobitel. Pa ja imam rak! Nekoliko dana kasnije išla sam vaditi konce od operacije i u bolnici sam podigla nalaz na kojem je pisalo: difuzni B-velikostanični limfom, lll stadij…

Sve što sam tada znala o mojoj bolesti jest to da bez terapije agresivni limfom vrlo brzo dovodi do smrtnog ishoda, što znači da s liječenjem treba započeti odmah nakon dijagnoze.

Već tri godine živim punim plućima. Sretna sam i zadovoljna. Samo se ponekad sjetim teških dana koji su iza mene.”

Hazba Mandura / Foto privatna arhiva

Prvi PET/CT nalaz pokazao je da se bolest jako proširila trbušnom šupljinom. To je značilo da je moj rak bio u prednosti u odnosu na mene.  Bilo je tu suza, straha, panike, a onda sam obavila razgovor sa sobom. Rekla sam si: Idemo u rat!

Iz glave sam izbacila sve crne misli, a iz života maknula sve negativne ljude. Shvatila sam da ako želim živjeti moram imati čistu glavu i jako čvrsto stajati na nogama.

S dijagnozom ne-Hodgkinovog limfoma došla sam na KBC Zagreb kod najbolje doktorice koja mi je nakon što je sa mnom obavila razgovor rekla kakav ću težak put morati proći. Pitala sam je kakve su mi šanse da preživim. Rekla je: 60 posto. Te njezine riječi dale su mi posebnu snagu i volju da krenem u rat s opakim limfomom. Bila sam uvjerena da ću pobijediti. Čekalo me osam ciklusa kemoterapije u kombinaciji s pametnim lijekom.

Moram biti iskrena i reći da je tih šest mjeseci liječenja za mene bio jedan od najtežih perioda u životu. Svaka tri tjedna primala sam kemoterapiju u sobi na kraju hodnika u kojoj nas je uvijek bilo 15-ak oboljelih. Sve pohvale za moju prekrasnu doktoricu i sve sestre dnevne bolnice koje su bile izuzetno pažljive i uljudne prema nama.

Nakon druge kemoterapije potpuno sam izgubila kosu. To je za mene bio veliki šok. Kada se pogledaš u ogledalo ćelava te glava svaki put podsjeti na to da imaš rak.

Brojala sam terapije koje sam odradila i svaki sam si dan govorila kako sam sada još jedan korak bliže cilju. Moram izdržati, moram pobijediti jer još je toga puno u mom životu što želim uraditi, vidjeti, proživjeti… U svemu sam imala veliku podršku obitelji i to mi je puno značilo. Svi znamo da bi bez njih jako teško došla do željenog cilja. Moja djeca i moji unuci bili su moja snaga i moji pokretači. Bili su tu svaki trenutak mog života, ali u ovoj su situaciji dali maksimum od sebe i još više od toga. Hvala im za sve jer bez njih bih teško izdržala.

Osma, posljednja kemoterapija, bila mi je najteža. Ostala sam bez leukocita i trombocita pa sam morala u bolnicu. Provela sam deset dana sama u izolaciji, ali i to sam izdržala.

Na kraju sam pobijedila!

Kontrolni PET/CT nalaz čekala sam s velikim strahom, ali i najvećom nadom da sam uspjela i da su se sve patnje isplatile. Nalaz je bio uredan. Moja je bolest u remisiji što znači da nisam izliječena, ali sam zaliječena. Rak se može vratiti, ali i ne mora.

Već tri godine živim punim plućima. Sretna sam i zadovoljna. Samo se ponekad sjetim teških dana koji su iza mene.

Svoju sam priču odlučila podijeliti kako bih ohrabrila one koji imaju istu dijagnozu. Želim im poručiti da se bore jer se i rak u trećem stadiju može pobijediti. Velik doprinos u toj borbi ima pozitivan stav. Svi vi koji sada prolazite kroz kemoterapiju i zračenje znajte da je najvažnije da vjerujete u sebe. Izdržite sve muke kroz koje prolazite. Jer, život je lijep!

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama