Moja mama ima rak. Točka.

Marijana Kraljević (32)

29.

TRAVNJA, 2018.

Pad prvog pramena kose i moj raspad. Shvatila sam da moja mama ima rak i da umire. Kaos. Skupila sam komadiće i zamolila mamu da pokušamo izbjeći da je ne vidim sasvim ćelavu, to ne bih mogla. Ako to vidim, znat ću da umire.

“Imam rak.” Dvije riječi koje su mi dugo odzvanjale u ušima i glavi.

Kako? Pa to se događa u filmovima. Radnja filma je predvidljiva: sretna obitelj u kojoj mama dobije rak. Ali, ja nisam u filmu! Kako onda čujem mamu da govori teti Višnji kako ima rak? Ne, ne, krivo sam čula. Pa valjda bi mi rekla… Ulazim u sobu i čekam da završi razgovor. Zna da sam čula, ali nije znala kako curki od 13 godina reći da ima rak dojke s metastazama i da kreće na šest ciklusa kemoterapije od koje opada kosa, a potom i na 32 zračenja? Možda preživi, a možda i ne.

Scenarij u mojoj glavi. Umjesto da pričam mami o nesretnim mladenačkim ljubavima, o prvoj menstruaciji i maskari za oči, u mojoj se glavi vrti onaj predvidljivi film – ćelava mama koja povraća od kemoterapija, tata koji skuplja raspadnutu obitelj, moja tri godine starija sestra, djed i ja.  U tom trenutku mrzila sam sve. Teška riječ, ali tada je to bila istinita. Glup život. Osim što ja idem za dva mjeseca na operaciju srca, sad i mama ima rak. Fuj, kako glup život.

Razdoblja između mamine operacije i prve kemoterapije ne sjećam se. U glavi mi je samo scena mame kako se vraća s kemoterapije i mene kako čekam da povraća. Gle čuda, ona jede, i to onako, rekli bismo u žargonu – „halapljivo“. Ne povraća i kosa je na mjestu. Sretna sam.

 

“Mama je moj junak. Pisala sam o njoj u gimnaziji na temu „Junak našeg doba“. Znate onu knjigu Ljermontova? Dok su drugi pisali o političarima, glumcima i pjevačima, ja sam pisala o mami. Nije li ona veći junak od političara?”

A onda je došla druga kemoterapija. Pad prvog pramena kose i moj raspad. Shvatila sam da moja mama ima rak i da umire. Kaos. Skupila sam komadiće i zamolila mamu da samo pokušamo izbjeći da je ne vidim sasvim ćelavu, to ne bih mogla. Ako to vidim, znat ću da umire.

Kad se samo sjetim koliko se mučila pod turbanom i perikom. Bila sam sebična, ali u tom trenutku bolje nisam znala. No, jednom sam naišla dok se gledala u ogledalo onako ogoljena, tužna, raspadnuta i ćelava. Odjurila sam stepenicama i plakala danima. Psovala sam život, mama mi umire…

Ne, nećemo to dopustiti. Preuzela sam sve kućanske poslove, složila sve petice u školi i o raku se nije pričalo. Odnosno nije se pričalo o tome kako će ona umrijeti, već kako će tek nakon svega živjeti.

Moj topli savjet: ako imate člana obitelji koji boluje od raka, ponašajte se kao da je sve u redu, olakšajte mu i učite iz loše situacije. Naučite da je život jedan i da postoji ta mala sitna beštija koja odnosi živote, ali i daje lekcije.

Mogla bih knjigu napisati o raspadu jedne sretne obitelji koja se nakon svega skupila i postala još sretnija. Mama je ozdravila, i u listopadu će slaviti 20 godina pobjede nad  bolesti. Svakih šest mjeseci vadi tumorske markere i svi strepimo, a kad dođu super nalazi, našalimo se da je ni rak nije ubio.

Mama je moj junak. Pisala sam o njoj u gimnaziji na temu „Junak našeg doba“. Znate onu knjigu Ljermontova? Dok su drugi pisali o političarima, glumcima i pjevačima, ja sam pisala o mami. Nije li ona veći junak od političara? Ne znam kako je ona prolazila kroz kaos i je li ga ikada prošla do kraja. Mislim da je njoj bilo gore zbog nas nego zbog sebe, jer mama je mama.

Ja se svake godine kontroliram jer spadam u rizičnu skupinu i svaki put u ordinaciji minuta traje kao godina, ali trenutak kad saznam da je sve u redu… vrijedi milijun dolara!

Završila bih citatom s jednog portala, odlomkom koji je sročio mamin doktor (ovim putem mu zahvaljujem za čudo): Davno sam čitao knjigu Watsona i Cricka, dvojca koji je dobio Nobela za otkriće DNK. U njoj je jedna misao francuskog filozofa Pierrea de Chardina: “U životu postoji samo jedan zadatak, a to je naučiti voljeti. U životu postoji samo jedna sreća, a to je znati voljeti.” Volim te dvije rečenice. Bio sam mlad kad sam ih pročitao, ali ostavile su traga na cijeli moj život. Tu nije riječ o ljubavi prema ženi, riječ je o ljubavi prema čovjeku. Prema mojem pacijentu.

S ljubavlju,

Marijana

Goranka Perc: Hodam za sve žene oboljele od raka i ostvarujem svoj san!

Nakon što je odhodala polovicu puta hrabra Goranka Perc osjećala se kao da je osvojila Oscara. Što će tek biti kada stigne na cilj?

Read More

Goranka Perc: U prvih tjedan dana Camina propješačila sam 221,67 kilometara za svaku od vas!

Goranka će preći 800 kilometara dug Put svetog Jakova za sve žene oboljele od raka. Detalje Gorankinog puta pratite na našoj FB stranici.

Read More

Ruže rastu iz trnja (kako pričati s ljudima koji imaju dijagnozu)

Ponekad nam i pristup pretjerane obzirnosti ide beskrajno na živce.

Read More

Bolesna pohodi – telefonom

Jagoda Prebeg na duhovit način opisuje kako najčešće izgleda briga obitelji i prijatelja za oboljele.

Read More

Buen camino, Goranka!

Za sve nas Goranka Perc kreće na Camino de Santiago – put dug 800 kilometara propješačit će u majici Nismo same.

Read More

Život je vječito vraćanje na početak…

Naša autorica Nataša Petek nedavno je ponovno završila u bolnici, na odjelu na kojem je ležala i 2013. kada su je pripremali za operaciju.

Read More

Tužna sam jer nisam uspjela nagovoriti brata da i on posjeti liječnika

Milena Tomljanović o iskustvu prvog pregleda nakon liječenja od raka debelog crijeva koji joj je dijagnosticiran u dobi od svega 44 godine.

Read More

Ti ne plačeš, ti to možeš!

Sa svojih 29 godina, i najviše radi svoje dvoje djece od šest i devet godina, Sanja je odlučna izdržati sve da izliječi rak vrata maternice

Read More

Ponekad mislim da je Marija umrla od tuge za kosom

Kada je prvi puta oboljela od Ne-Hodgkinovog limfoma Jagoda je imala 37 godina i teško je podnijela gubitak kose.

Read More

Imala sam sreće…

Martina je sa svega 15 godina prošla šest kemoterapija, 23 godine bila je zdrava, a onda joj je ponovno dijagnosticirana maligna bolest.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama