Moja mama ima rak. Točka.

Marijana Kraljević (32)

29.

TRAVNJA, 2018.

Pad prvog pramena kose i moj raspad. Shvatila sam da moja mama ima rak i da umire. Kaos. Skupila sam komadiće i zamolila mamu da pokušamo izbjeći da je ne vidim sasvim ćelavu, to ne bih mogla. Ako to vidim, znat ću da umire.

“Imam rak.” Dvije riječi koje su mi dugo odzvanjale u ušima i glavi.

Kako? Pa to se događa u filmovima. Radnja filma je predvidljiva: sretna obitelj u kojoj mama dobije rak. Ali, ja nisam u filmu! Kako onda čujem mamu da govori teti Višnji kako ima rak? Ne, ne, krivo sam čula. Pa valjda bi mi rekla… Ulazim u sobu i čekam da završi razgovor. Zna da sam čula, ali nije znala kako curki od 13 godina reći da ima rak dojke s metastazama i da kreće na šest ciklusa kemoterapije od koje opada kosa, a potom i na 32 zračenja? Možda preživi, a možda i ne.

Scenarij u mojoj glavi. Umjesto da pričam mami o nesretnim mladenačkim ljubavima, o prvoj menstruaciji i maskari za oči, u mojoj se glavi vrti onaj predvidljivi film – ćelava mama koja povraća od kemoterapija, tata koji skuplja raspadnutu obitelj, moja tri godine starija sestra, djed i ja.  U tom trenutku mrzila sam sve. Teška riječ, ali tada je to bila istinita. Glup život. Osim što ja idem za dva mjeseca na operaciju srca, sad i mama ima rak. Fuj, kako glup život.

Razdoblja između mamine operacije i prve kemoterapije ne sjećam se. U glavi mi je samo scena mame kako se vraća s kemoterapije i mene kako čekam da povraća. Gle čuda, ona jede, i to onako, rekli bismo u žargonu – „halapljivo“. Ne povraća i kosa je na mjestu. Sretna sam.

 

“Mama je moj junak. Pisala sam o njoj u gimnaziji na temu „Junak našeg doba“. Znate onu knjigu Ljermontova? Dok su drugi pisali o političarima, glumcima i pjevačima, ja sam pisala o mami. Nije li ona veći junak od političara?”

A onda je došla druga kemoterapija. Pad prvog pramena kose i moj raspad. Shvatila sam da moja mama ima rak i da umire. Kaos. Skupila sam komadiće i zamolila mamu da samo pokušamo izbjeći da je ne vidim sasvim ćelavu, to ne bih mogla. Ako to vidim, znat ću da umire.

Kad se samo sjetim koliko se mučila pod turbanom i perikom. Bila sam sebična, ali u tom trenutku bolje nisam znala. No, jednom sam naišla dok se gledala u ogledalo onako ogoljena, tužna, raspadnuta i ćelava. Odjurila sam stepenicama i plakala danima. Psovala sam život, mama mi umire…

Ne, nećemo to dopustiti. Preuzela sam sve kućanske poslove, složila sve petice u školi i o raku se nije pričalo. Odnosno nije se pričalo o tome kako će ona umrijeti, već kako će tek nakon svega živjeti.

Moj topli savjet: ako imate člana obitelji koji boluje od raka, ponašajte se kao da je sve u redu, olakšajte mu i učite iz loše situacije. Naučite da je život jedan i da postoji ta mala sitna beštija koja odnosi živote, ali i daje lekcije.

Mogla bih knjigu napisati o raspadu jedne sretne obitelji koja se nakon svega skupila i postala još sretnija. Mama je ozdravila, i u listopadu će slaviti 20 godina pobjede nad  bolesti. Svakih šest mjeseci vadi tumorske markere i svi strepimo, a kad dođu super nalazi, našalimo se da je ni rak nije ubio.

Mama je moj junak. Pisala sam o njoj u gimnaziji na temu „Junak našeg doba“. Znate onu knjigu Ljermontova? Dok su drugi pisali o političarima, glumcima i pjevačima, ja sam pisala o mami. Nije li ona veći junak od političara? Ne znam kako je ona prolazila kroz kaos i je li ga ikada prošla do kraja. Mislim da je njoj bilo gore zbog nas nego zbog sebe, jer mama je mama.

Ja se svake godine kontroliram jer spadam u rizičnu skupinu i svaki put u ordinaciji minuta traje kao godina, ali trenutak kad saznam da je sve u redu… vrijedi milijun dolara!

Završila bih citatom s jednog portala, odlomkom koji je sročio mamin doktor (ovim putem mu zahvaljujem za čudo): Davno sam čitao knjigu Watsona i Cricka, dvojca koji je dobio Nobela za otkriće DNK. U njoj je jedna misao francuskog filozofa Pierrea de Chardina: “U životu postoji samo jedan zadatak, a to je naučiti voljeti. U životu postoji samo jedna sreća, a to je znati voljeti.” Volim te dvije rečenice. Bio sam mlad kad sam ih pročitao, ali ostavile su traga na cijeli moj život. Tu nije riječ o ljubavi prema ženi, riječ je o ljubavi prema čovjeku. Prema mojem pacijentu.

S ljubavlju,

Marijana

Heroji su među nama

Nikolina Popović ostala je bez roditelja, a onda je u 26. godini i sama oboljela od raka dojke. Danas piše blog i inspiracija je mnogima.

Read More

Dobrota raste dijeljenjem

PRIČA KOJU MORATE PROČITATI: Dirljiva ispovijest naše heroine Ivanke Nikolić o tome što za nju znači usluga taksi prijevoza na kemoterapiju.

Read More

Prije tri godine mislila sam da više nikada neću vidjeti svoju djecu, a sada ću postati baka!

Moreni Škorić su u svibnju 2016., u razmaku od svega nekoliko dana, dijagnosticirane dvije vrste tumora: rak dojke i rak debelog crijeva.

Read More

Govorili su mi da sam zdrava, a u meni je tinjao rak

Kada je saznala dijagnozu Evu je mučilo samo jedno pitanje: Kakav je to rak koji je za dvije godine s četiri milimetra narastao na 18!?

Read More

Živjeti život bez straha

Alexandri je karcinom dijagnosticiran na 33. rođendan, a svima nama i svojoj trogodišnjoj kćerkici savjetuje: Budite sebi na prvom mjestu!

Read More

U obitelji poznate novinarke pet je žena oboljelo od raka dojke zbog čega razmišlja o preventivnoj mastektomiji

Tanja Rudež upozorava da je petogodišnje preživljenje žena oboljelih od raka dojke 96 posto, ako se rak otkrije u početnom stadiju.

Read More

Ispovijest hrabre Božene Dujmović o borbi s karcinomom jajnika: Nakon 62 kemoterapije, snaga je još uvijek tu!

Tijekom pet godina borbe s rakom jajnika Božena Dujmović primila je četiri linije kemoterapije, ukupno 62 kemoterapije.

Read More

Živite život živeći trenutak!

Našoj autorici Sunčici Kunić prošle su točno dvije godine od dijagnoze. Ovo je njezina poruka svima koji se bore s malignom bolešću.

Read More

Sisa, polsisa, fejksisa i bezsisa/Povijest moje desne dojke

Ne propustite priču naše heroine koja se pet puta borila s rakom dojke o tome kako ju je bolest natjerala da voli sebe i svoje tijelo.

Read More

Valentinovo za mene više nije tako romantično. Na taj su mi datum prije dvije godine rekli da imam rak!

Ranka Carević imala je 36 godina kada su joj dijagnosticirali malignu bolest. Bilo je to točno na Valentinovo…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama