Moja MammaCare medicinska sestra  (3. dio)

Renata (38)

2.

OŽUJKA, 2017

Autorici ove priče iz obiteljskih razloga nećemo navesti pravo ime. Priča je autentična. Napisala ju je mlada 38-godišnja žena, a s obzirom na to da je, kako sama kaže, imala sreću u nesreći da ju je bolest zatekla u Nizozemskoj, njezino je iskustvo iznimno važno budući da iz njega svi mogu ponešto naučiti. Od pacijenata, medicinskih sestara, liječnika, ravnatelja bolnica do ministra.

Prvi sastanak s doktorima bio je nakon dva dana. U roku od 24 sata dobila sam telefonski poziv i pismenu potvrdu na kućnu adresu. Sastanak je bio zakazan u 16.30 sati, a kako bih bila zadnja na redu i kako bi mi liječnik mogao posvetiti ostatak radnog vremena do 17 sati. Došli smo u bolnicu na Odjel kirurgije. Sestra me dočekala s osmijehom i zamolila za par minuta strpljenja. Opet sam bila u šoku kako bolnica lijepo izgleda, kako svaki odjel ima svoj infopult, kako je sve novo i fino miriši i kako su fotelje udobne, a časopisi izvrsno pomažu da vrijeme čekanja brže prođe (iako sastanak s liječnikom nikada nisam čekala dulje od 15 minuta).

Točnije, u osam mjeseci, koliko su trajali liječenje i moje posjete bolnicama, gotovo nikada nisam čekala dulje od 10 minuta, ako se uzme u obzir da sam dolazila i prije vremena. Da, tamo ako ti kažu da ćeš vidjeti doktora u 10,00 sati onda on fakat u 10:00 završava s prethodnim pacijentom i dolazi osobno po novog pacijenta, pozdravlja vas i smiješi se kao da se poznajete 100 godina. Možda su točni zato što svaki pacijent ima svega 20 minuta za razgovor s liječnikom i nema odugovlačenja. Tako je bilo i taj prvi dan kada smo došli na razgovor s liječnikom koji nam je pokušao objasniti što me zapravo snašlo, što me čeka i kako bi liječenje moglo izgledati.

Nama, naravno, i dalje ništa nije bilo jasno i u glavi smo imali 1000 pitanja. Ali, doktori su bili pomalo rezervirani u davanju prognoza i konačne dijagnoze bez dodatnih pretraga.

Znala sam samo da imam rak dojke i da me čeka operacija za otprilike tri tjedna. Bio je srpanj, vrijeme kad svi idu na godišnji, a ja u bolnicu skoro svaki dan.

Nakon prvotnog šoka, počeli smo se malo i sami informirati i pokušali se pripremiti na sve što nas čeka. Zaredali su se skoro svakodnevni posjeti bolnici. Dodijeljena mi je tzv MammaCare, medicinska sestra koja mi je svakodnevno bila dostupna na telefon za bilo kakva pitanja o kojima je mogla razgovarati, te nas je savjetovala kako da se pripremimo za nadolazeće dane, što je i kako izgleda rak dojke, koje će testove raditi prije operacije itd. Nakon par dana iz znatiželje smo zatražili drugo mišljenje u Centru za tumore. Naravno da se liječnici u bolnici u Haarlemu nisu našli uvrijeđenima ili povrijeđena ega zbog naše odluke. Štoviše, čak su mi organizirali kompletan pregled u Antoni Van Leovenhoek centru za tumore u Amsterdamu i to u roku od svega nekoliko dana nakon prve dijagnoze.

Kako se u Nizozemskoj ništa ne prepušta slučaju, liječnici su predložili DNA analizu kako bi se utvrdilo postoji li mutacija gena, odnosno imam li genetske predispozicije da obolim od raka dojke s obzirom na obiteljsku povijest bolesti po maminoj strani. To je nešto što je tamo dio protokola, a što u RH pacijenti sami plaćaju (koliko mi je poznato) osim ako nije 100% indikativno da bi se moglo raditi o mutaciji gena.”

Odlazak u Centar za tumore je isto posebna priča. Ponovo sam pala u nesvijest od šoka kako je izgledala bolnica, kako je sve uređeno kao u hotelu, kako su svi ljubazni, kako postoji welcome/infopult na kojem se posjetitelji registriraju, čekaonica s besplatnom kavom i čajem i sestra koja vas priprema za razgovor s kirurgom i pritom vam objašnjava kako uvijek možete nazvati i tražiti nju ili liječnika, budete li kasnije imali bilo kakvih pitanja. Uslijedio je razgovor s kirurgom i pojašnjenje situacije. U principu, dijagnoza i postupak liječenja bili su isti kao i  u prvoj bolnici.

Na kraju smo se odlučili za bolnicu u Haarlemu u kojoj je cijeli onkološki kolegij  ionako svaki četvrtak putem videolinka bio u kontaktu s liječnicima u Antoni Van Leovenhoek centru za tumore, te su raspravljali o svakom onkološkom pacijentu i postupku liječenja koji treba uslijediti. Očito se ništa ne prepušta slučaju. Nikada nisam požalila što sam odabrala bolnicu u Haarlemu i danas sam, skoro godinu i pol nakon dijagnoze, i dalje sretna što sam prošla tretman upravo u toj bolnici.
Nakon što smo se odlučili za bolnicu u Haarlemu počele su pripreme za operaciju i zaredali su se sastanci s liječnicima i kontrole. Sve je išlo u razmacima od nekoliko dana i sve su obavijesti dolazile putem telefona, uz pisanu potvrdu poštom. Uslijedila je magnetska rezonanca i novi šok. Otkrivena mi je još jedna kvržica, točno ispod bradavice iste dojke. S obzirom na to da bi biopsija bila prezahtjevna i bolna, bez obzira na anestetik, odlučeno je da će se odstrani cijela dojka. Ok, rekla sam: Nije bitno, neka režu obje dojke ako treba. Nije problem, samo neka se đubre makne iz mog tijela za vijeke vjekova.

Uslijedili su razgovori s plastičnim kirurgom i priprema za operaciju, budući da se nakon vađenja tumora u istoj operaciji radi i rekonstrukcija dojke. Sve mi je to bilo strano i nisam imala pojma da se to može, ali definitivno sam bila sretna kada sam čula da ću se probuditi s novom dojkom, bez obzira na to što neće biti jednaka originalu. Puno mi je pomogao i razgovor s mojom MammaCare medicinskom sestrom koja je bila uvijek na raspolaganju za sva pitanja i dogovore oko susreta s kirurzima. Suprug i ja znali smo se šaliti kako bih odmah mogla povećati obje grudi i staviti silikon i u zdravu dojku, kako bi mi dojke izgledale ljepše i bile simetrične, ali ni na kraj pameti nam nije bila pomisao kako je to zaista i moguće te da je i to dio samog postupka liječenja, ako se za tako nešto odlučim u konačnici. Na kraju sam odlučila da ne želim dirati zdravu dojku i nisam požalila. Estetika je zadnje što mi se tada motalo po glavi.

S obzirom na to da sam tada još uvijek bila pušač, čim sam čula da pušenje povećava rizik od infekcije uslijed operacije isti sam dan prestala pušiti. Odmah sam znala da ću biti zahvalna gospodinu tumoru na tome. Kasnije se pokazalo da je dijagnoza raka dojke donijela sa sobom još puno dobrih odluka koje su mi promijenile život i koje vjerojatno ne bih nikada realizirala da se nisam razboljela.

Budući da se pravi rezultati analize tumora dobivaju tek dva tjedna nakon operacije, u to smo vrijeme samo znali da je moj tumor hormonski osjetljiv, da je 100% estrogen i progesteron pozitivan, da je III. stupanj i da je prilično agresivan. Kako se u Nizozemskoj ništa ne prepušta slučaju, liječnici su predložili DNA analizu kako bi se utvrdilo postoji li mutacija gena, odnosno imam li genetske predispozicije da obolim od raka dojke s obzirom na obiteljsku povijest bolesti po maminoj strani. To je nešto što je tamo dio protokola, a što u RH pacijenti sami plaćaju (koliko mi je poznato) osim ako nije 100% indikativno da bi se moglo raditi o mutaciji gena.

Istovremeno, nekoliko nam je dana prije operacije ponuđeno da odemo na Institut za plodnost gdje smo razgovarali o zamrzavanju jajašaca i mogućnosti da me se uključi u kliničku studiju. Koje li ironije, kao pravnik sam radila u kompaniji koja radi klinička ispitivanja lijekova, a onda umalo završim kao pacijent u kliničkoj studiji. S obzirom na to da bi taj postupak odgodio kemoterapiju i kasnije zračenje, koje je bilo dio liječenja, i s obzirom na hormonski osjetljiv tumor, nekako se nisam osjećala spremnom za to da me natrpaju hormonima kako bi se moglo proizvesti dovoljno jajašaca za kriogenizaciju. A kako ne postoji jamstvo da bi postupak oplodnje uspio, tim više nisam htjela odugovlačiti postupak liječenja. Iako nikada neću zaboraviti tu groznu večer i suze koje sam isplakala kada sam odlučila da nećemo prolaziti kroz taj postupak, danas mi nekako nije žao jer sam prvi puta u životu sebe stavila na prvo mjesto.

Uslijedio je i datum operacije, 12. kolovoz 2015. godine. Sva sreća bilo je ljeto i zaredali su nam se gosti u kući, jedna posjeta za drugom, sve prijatelji koji su kupili avionske karte mjesecima unaprijed, kada nitko nije ni pomišljao na to da bih u kolovozu umjesto na moru mogla završiti na operacijskom stolu. Nismo htjeli da odgađaju dolazak zbog moje situacije. To se na kraju pokazalo super odlukom jer ta su dva tjedna do operacije uz njih proletjela, a i svaki je odlazak u bolnicu na dogovor bio manje stresan, budući da bih kod kuće, bar na neko vrijeme, zaboravila na to što me čeka.

Tada sam već počela paziti što jedem i pripremati se za operaciju, kako bih bila u top formi. Uveli smo skoro svaki dan dva do tri sata vožnje biciklom i hodanje, kako bih skupila snage za oporavak nakon operacije.