Moje tijelo nosi velik, ali meni dragi ožiljak kao podsjetnik da ponekad moram zastati

Milena Tomljanović

26.

TRAVNJA, 2017.

Imati karcinom debelog crijeva i 44 godine čini se nemogućim. Činilo se to i meni. Tim više što sam redovito vježbala, trčala, hranila se povrćem iz vlastitog vrta i omiljenim žitaricama. No, život je nešto drugo. Genetska predispozicija i neprekidni stres posljednjih godina napisali su svoju priču.

Sve je počelo osjećajem umora. Stvari koje sam prije obavljala sa zadovoljstvom postale su mi iscrpljujuće. Pomislila sam, možda sam pretjerala. Moram se odmoriti. Ali ne, ja opet po svom. Nakon nekog vremena javila se bol u donjem dijelu abdomena. Nešto poput predmenstrualnih tegoba. Ginekološki je sve bilo u redu. Uslijedio je miran period, a onda su se bolovi pojačali. Grčevi, proljevi, pa opet miran period. Naručila sam se na pregled kod gastroenterologa. Bolovi, umor, grčevi, proljevi postajali su sve češći. Moji su laboratorijski nalazi bili u redu pa mi je liječnik na pregledu rekao kako je to najvjerojatnije posljedica stresa.

“Vi ste zdrava mlada žena, ali zbog vaših godina i obiteljske anamneze najbolje je da odmah obavimo sve pretrage”, savjetovao je. I doista, u svega nekoliko dana obavila sam sve preglede, uključujući i kolonoskopiju.

A ona je pokazala da imam rak. Šok. Suočila sam se s mojim neprijateljem koji se, po riječima liječnika, razvio u vrlo kratkom periodu. Nisam ni izašla iz sale za kolonoskopiju, a već je bio zakazan termin prijema u bolnicu. Moram odmah “pod nož“. Pod hitno! Otišla sam u kapelicu i prvi i posljednji put isplakala svoju bolest. Zahvalila sam Bogu na ovom neobičnom daru koji mi je otvorio oči i uši. Definitivno treba slušati svoje tijelo.

Bilo je predblagdansko vrijeme. Približavao se Božić. Svi su kupovali poklone, a ja stvari koje moram ponijeti u bolnicu. Nimalo ugodan osjećaj. Nisam htjela posjete u bolnicu, ali nekoliko me meni osobito dragih ljudi iznenadilo posjetom i unijelo radost u te dane. Zabranila sam svima da kažu mojim roditeljima zašto sam u bolnici. Moji su roditelji uvijek bili moja nevidljiva podrška…moja mama i njezin Parkins…moj tata koji je prebolio tri karcinoma i s 80 godina mojoj majci nosi čaj u krevet. Njihova volja za životom i njihova ljubav bili su moj lijek i inspiracija.

Oporavak je za mene bio prespor. Bio mi je podvig doći do kupaonice, ali mozak je želio život. I nisam se predala. Mjesec dana nakon operacije brzim sam hodom prešla put od sedam kilometara.

Trenutačno sam na liječenju kemoterapijom i čekam odluku konzilija o zračenju. Nuspojave kemoterapije osjećam svaki dan. Nitko me nikada nije upozorio na trenutni gubitak pamćenja, na to da neću znati trebam li prijeći cestu. Događa mi se da stojim kraj štednjaka i čekam da voda zavrije, a da uopće nisam upalila plin. Grozan osjećaj.

Nakon operacije postala sam druga osoba. Moje tijelo nosi velik, ali meni dragi ožiljak kao podsjetnik da ponekad moram zastati. Moj um percipira život, ljude i događaje na sasvim drugačiji način. Puno sam stvari ostavila “po strani”. Više se ne obazirem na sitnice, a kada netko nešto traži od mene bez imalo grižnje savjesti jednostavno kažem: – Ne mogu.

Svojom pričom želim potaknuti sve one koji imaju karcinom u obitelji i genetske predispozicije da se razbole da obvezno idu na preventivne preglede, ma kako se trenutno dobro osjećali.

Moje su prognoze vrlo optimistične, bolest se nije proširila i liječnici kažu da sam sada zdrava osoba. No, ja znam da ću cijeli život morati biti na oprezu. Preda mnom je životna bitka, ali uz moju životnu inspiraciju, moju djecu i drage ljude koji su bili uz mene, polako prelazim na sunčanu stranu ulice.

Kužite, mi nismo same, mi smo posebne!

Dirljiva priča o prijateljstvu između dvije žene koje se nikada nisu vidjele. Sve je počelo sa zabunom poslanom porukom i Nismo same.

Više

Gdje su naše autorice danas? (4)

Povodom prvog rođendana Nismo same, o tome kako danas gledaju na bolest pričali smo s Andreom Krivačić, Ivankom Nikolić i Mirjanom Vlahović.

Više

Gdje su naši(e) autori(ce) danas? (3)

Anita Crnjac, Maro Prizmić i Romana Zglav govore o tome što se promijenilo od trenutka kada su za Nismo same napisali svoju priču.

Više

Gdje su naše autorice danas? (2)

“Nikada nismo bile samosvjesnije i osjećale se bolje no danas”, tvrde hrabre Irena Letica Ćurčić, Sara Karačić i Snježana Slonja.

Više

Gdje su naše autorice danas? (1)

Tri naše autorice, Dubravka Škurla, Sandra Zubčić i Sonja Grgat, otkrile su nam kako se danas osjećaju i kakvi su im planovi za budućnost.

Više

Kontra mraku, kontra sili… ili jesi ili nisi (2)

Kada su mi u Hrvatskoj rekli da je moj tumor neoperabilan spas sam potražila u jednoj od bolnica u sastavu turske grupacije Acibadem.

Više

Kontra mraku, kontra sili… ili jesi ili nisi (1)

Nakon liječenja od raka dojke za Dubravku je uslijedio novi šok: nalaz CT-a pokazao je metastaze na mozgu, sedam komada, neoperabilno…

Više

Bolest me slomila, uz podršku ove divne stranice potražila sam stručnu pomoć

Iako je autorica ove priče odlučila ostati anonimna, odluku da razgovora sa stručnom osobom smatramo njezinim i našim velikim uspjehom.

Više

Trudio sam se svojoj voljenoj biti podrška, no ne znam jesam li u tome uspio

Dođeš na posao. Dočeka te problem. Nakon toga dođeš kući i imaš stvaran problem: voljena osoba ima karcinom dojke…

Više

Nevjerojatna je čežnja za životom koja se javi kada je čovjek na rubu (2)

Pobjeda nije uvijek i nužno zdravlje. Pobjede su svaki dan mali i tajnoviti koraci znani samo nama.

Više

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Više

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Više

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Više

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Više

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Više

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Više

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Više

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Više

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Više

Pronađite nas na društvenim mrežama