Možda bih trebala jednostavno nestati (7)

Verica Korica (60)

15.

SRPNJA, 2017.

Verica Korica oboljela je 2013. od raka dojke. Od dana kada je saznala dijagnozu vodila je dnevnik bolesti, a nama je ustupila neke dijelove.

Kao dijete jako sam voljela visibabe. Kada sam ih ugledala kako vire iznad snijega, srce mi je tako snažno kucalo od sreće i ljepote da sam mislila kako će iskočiti. Zato sam ih posadila i u svom vrtu. U proljeće sam s nestrpljenjem čekala da niknu ne bih li osjetila barem djelić te ljepote. S nestrpljenjem ih očekujem i ove godine. Pojavile su se, ali u mojim očima i u mom srcu one su samo cvijet s bijelim glavicama.  I ništa više. Vidim ih, ali ih prvi put ne osjećam. No, uporna sam. Gledam ih svaki dan, treniram svoje srce ne bih li ga pokrenula. Ali ništa, nema pomaka.

Na trenutak pomislim kako bih se trebala predati, jednostavno pustiti da uvenem, dopusti psihi da ode na put s kojeg se neće znati vratiti. Možda bih trebala jednostavno nestati. Nema više moje Pufice. Izgubila je bitku s rakom. Istu mi je noć umro i brat. Tko to može preživjeti?  Noći su mi sve dulje i nemirnije. Budi me osjećaj težine u nogama. Tu je spavala moja Pufica, još ju osjećam. Palim svjetlo. Nema je. Čujem kako mijauče. Opet skačem. Znam da je nema, no ipak ju tražim. Sanjam brata i sebe. Još smo djeca, vozimo se na biciklu. On se vozi ispred mene i ide sve brže, udaljava se.  Molim ga da uspori jer ga ne mogu stići. Ne sluša me. Odlazi sve brže i više ga ne vidim. Nailazim uz cestu na nekoga na biciklu. Spušta se mrak. Kroz mrak pokušavam vidjeti je li ta osoba moj brat. Ne raspoznajem lice. Gledam ispred sebe. Vidim samo dugačku, vijugavu cestu kako se bijeli u mraku, ali njega ne vidim. Njega nema, otišao je…

“Ali tko će razumjeti ljudski um. To je duboko i još neistraženo područje, mračnije, veće i zagonetnije i od Svemira.”

Probudila sam se i sjela na krevet. San sam produljila sa stvarnim sjećanjima.

Sjedimo brat i ja za stolom u rodnoj kući. On  mi je spuštenoga pogleda tiho rekao: – Nas mati ne voli. Čula sam ga, ali nisam ništa odgovorila. Pogled mi je bio spušten. Nastavila sam šutjeti.

Sjedila sam tako posve mirna i onda iznenada osjetim kako ulazim u neki nevjerojatno ugodan osjećaj koji mi je preplavio cijelo tijelo. Osjećam potpuni sklad duše i tijela, neku ugodnu mirnoću. Osjećaj je predivan, kao da me netko premazao tekućinom, lijepih, nježnih, toplih emocija. Prva mi je pomisao bila kako je trenutak za takve osjećaje bio posve neprimjeren s obzirom na to što sam sanjala i o čemu razmišljam.

Ali tko će razumjeti ljudski um. To je duboko i još neistraženo područje, mračnije, veće i zagonetnije i od Svemira. Druga pomisao mi je bila kako sigurno ima ljudi koji se tako osjećaju čitav život i kako mora da su ti ljudi sretni. Koliko god je lijepo biti u takvom stanju, ono me i plaši, ali ipak uživam u njemu i želim ga zadržati što dulje. Ne usudim se ni malo pomaknuti, čak se bojim i trepnuti da ne prekinem tu čaroliju. A onda su mi niz lice krenule suze i sve je nestalo. U meni je opet nemir. Pokušavam ga definirati kroz pjesmu. Zapisujem što osjećam.

Nemir

Što čeka tuga da

ne priđe bliže

i zašto sjene nestaju

kada bi morale doći

u tihe snove

u noći nove.

Zašto nestaju oči

u mraku kojim

moram poći.

Što čeka šutnja

da ne priđe bliže

kada nikog nema

da svjetlo zgasne

u tjeskobi ljetne

kiše.

I miris rose da nosi

u plavetnilo jedne noći.

Stani!

Ja moram prva poći.

Čitajući što sam zapisala, što sam izvadila iz duše, pokušavam shvatiti kakva se to zbrka odvija u meni. Sjetila sam se one mrske rečenice iz škole: – Što je pjesnik htio reći? Ovdje ne zna ni pjesnik. Ali zato znam, tamo negdje u daljini ima neko malo svjetlo koje me čeka da ga pronađem i udahnem u sebe, ono će me ponovno vratiti u život. Ako sam izgubila svjetlo u duši, nisam izgubila odgovornost prema svojoj obitelji. Shvatila sam da mi osim riječi treba i lijek.

Treba mi štaka za dušu da mi je pridrži, da ju osnaži i da na lakši i brži način izađem iz ovog stanja.

To svoje stanje objašnjavam prijateljici iz školskih dana. Ona je šokirana. Najprije me je pogledala, pomalo uplašeno, malo se odmaknula, pribrala se, a onda mi je prišla sa suosjećanjem na licu i uvjerljivim glasom rekla: – Ali ti meni izgledaš normalna!  Počela sam se smijati, nisam se mogla zaustaviti. I ne sjećam se kada sam se zadnji puta tako smijala. Dok sam se smijala, osjetila sam kako mi se sa srca odlomio komadić oklopa i pojavila se ružičasta boja. To je provirilo moje srce, vraća mi se sitnim, ali meni jako važnim podražajem. To me ohrabrilo.

Opet gledam visibabe. Kiša ih je dobro izudarala, glavice su im povinute skroz do zemlje, ali one se ne predaju. Čim kiša stane, dižu glave i bore se za to da svoj vijek trajanja prožive do kraja. I ja to želim!  Ne samo da proživim, već i da živim. Eto me na putu za bolnicu. Idem psihijatru na pregled.