Nakon bolesti sam potpuno promijenila svoj život

Violeta Pirana (53)

20.

RUJNA, 2017.

Javljam se s Kosova, iz starog povijesnog grada Prizrena. Slučajno sam naišla na emisiju u kojoj se govorilo o raku dojke pa sam tako doznala i za ovu web stranicu za koju imam samo riječi pohvale. Redovno pratim Nismo same. Doista ste jako dobra potpora svim bolesnicima i hvala vam na tome.

 

Po nacionalnosti sam Albanka, ali govorim i jezike balkanske regije budući da sam rođena 1963. godine. Moja braća žive u Zagrebu, a i sama sam jedno vrijeme radila za tvrtku Zagorje Tehnobeton u njihovom uredu na Kosovu.

Moja priča počinje 8. siječnja 2016. godine. Bili smo u Prištini i slavili drugi rođendan naše jedine unuke Suzi.

Kada sam se vratila kući otišla sam se istuširati.

U jednom sam trenutku u zrcalu primijetila kako je moja lijeva dojka oblikom različita od desne. To me je počelo brinuti pa sam otišla na mamografiju.

Na pregled sam morala ići u Prištinu.

Suprugu ništa nisam htjela reći dok se moje sumnje ne potvrde.

Jedna mi je kolegica rezervirala termin za mobilnu mamografiju koja je bila donirana Kosovu, a toga je dana bila stacionirana blizu Prištine.

Snimku je prvo trebao vidjeti liječnik, a ja sam je mogla preuzeti tek sutradan.  

Dogovorili smo se da će CD preuzeti moj zet koji u blizini te ambulante ima stomatološku ordinaciju.

No, kada je liječnik na snimci vidio da imam rak dojke odmah je pozvao moju kolegicu i zamolio ju da prvo razgovara s mojim suprugom, koji nije ni znao da sam otišla na pregled, a tek onda da nekako kažu meni.

Možete si zamisliti koji je šok doživio moj suprug. Odmah je potrčao kući. Došao je sav skrušen, a ja nisam ni slutila što se dogodilo.

Tek kada me je pitao jesam li bila u Prištini na kakvom snimanju, sve mi je bilo jasno. Prvo sam javila kćeri u Prištini. I ona je doživjela šok.

Nismo znali otkud se sad pojavila bolest, kako ćemo dalje, što ćemo, možemo li pokriti troškove liječenja… Imali smo more pitanja, a ni jedan pravi odgovor.

“Svim ženama savjetujem da ne preskaču kontrole i da otvoreno pričaju o raku dojke jer to pomaže drugim ženama. Ako na taj način spasimo život samo jednoj ženi, puno smo napravile.”

Budući da živim u mjestu u kojem još uvijek nemamo zdravstveno osiguranje, ta me je vijest strašno pogodila jer sam znala da će moje liječenje puno koštati, a mi nismo imali veliku ušteđevinu.

Nakon mamografije poslali su me na ECHO pregled pa na  biopsiju. Svi su se putevi sjedinili u istoj dijagnozi. Imala sam  RAK DOJKE.

Operirana sam 22. siječnja 2016. u privatnoj bolnici Remedika u Skoplju.

Napravili su mi jednostranu mastektomiju i odstranili 23 limfna  čvora od kojih su tri bila zahvaćena metastazama.

Moja je dijagnoza glasila: Invazivni Duktalni Karcinom Stadij II A.  

Moj je zet imao dobro iskustvo liječenja u Turskoj. Tamo se njegova majka liječila od karcinoma vrata maternice i on je inzistirao na tome da zajedno odemo u Tursku, barem na konzultacije s liječnicima.

Kada vidiš uvjete liječenja u Turskoj, i usporediš ih s onima kod nas na Kosovu, počneš vjerovati da se tu možeš izliječiti.

Ali mi za to nismo imali novca.

Međutim, i onkolog i radiolog inzistirali su na mojem liječenje u Turskoj.

Na kemoterapiju sam morala putovati avionom, spavala sam u hotelu kraj bolnice, a nakon što sam primila kemoterapiju avionom bih se vratila kući.  

I tako šest puta. Za mene i supruga to nije bilo malo novca.

Kada sam trebala platiti prvu kemoterapiju to nam je došlo kao grom iz vedra neba. Dvije tisuće eura. A to je bio tek početak.  Do kada ćemo to moći izdržati?

Prije kemoterapije poslali su me na PET/CT. I taj me pregled koštao 750 eura.

Nalaz je hvala Bogu bio u redu. To je bila jako dobra vijest, a ja je uopće nisam bila svjesna.

Dva tjedna nakon prve kemoterapije osjetiti sam bol u samom korijenu kose. To je bio znak da ću izgubiti kosu.

Iako sam psihički bila spremna, a nabavila sam i periku, gubitak kose ipak je utjecao na mene. Potonula sam.

Prve tri kemoterapije odradila sam bez velikih nuspojava. Očekivala sam da će mi biti mučno, ali na svu sreću nisam imala mučnine. Samo me malo mučila zubna proteza, ali i to sam izdržala.

Drugu kemoterapiju platila sam 1450 eura, a treću 1100 eura.

Nakon treće kemoterapije uveli su mi 28 zračenja. To me stajalo dodatnih 8750 eura.

Na svu sreću stan nisam morala platiti. Jedna mi je teta ponudila svoj stan, baš u blizini bolnice Acibadem. Put od stana do bolnice i natrag osigurala je sama bolnica, tako da sam se jako dobro osjećala u novoj okolini. Postali su mi kao druga obitelj.

Čim mi je počela rasti kosa uslijedio je drugi dio kemoterapije pa sam opet izgubila kosu.

Tri zadnje kemoterapije jedva sam izdržala. Mučio me kašalj, imala sam temperaturu, na kraju sam morala primati infuziju, ali  i leukocite. Boravila sam na planini jer tamo na svu sreću imamo jednu kućicu.

To loše stanje trajalo je 17 dana. Osamnaesti sam se dan probudila potpuno zdrava, kao da mi ništa nije bilo.

Posljednju kemoterapiju primila sam 28. srpnja.

Dva dana nakon toga rodio nam se unuk. Kakva sreća. Naša starija kći koja živi u Sarajevu rodila je svoje prvo dijete i to nakon 10 godina.

Njoj sam se uopće bojala reći da imam rak.

No, kada sam završila sa zračenjem liječnica mi je savjetovala da odem u Sarajevo i kažem kćeri. To sam i učinila. Na svu sreću ona je bila u svojim brigama oko poroda. Nije htjela vjerovati u ono što sam joj počela govoriti i onda sam odustala. Ja sam ionako bila sasvim O.K.

Sada sam na hormonskoj terapiji i uglavnom se dobro osjećam. Idem na redovne kontrole svakih šest mjeseci. Iduća me kontrola čeka u listopadu.

Jedno sam vrijeme imala problema s desnim ramenom, ali sam išla na fizikalnu terapiju pa se sada odlično osjećam, a jako mi je pomoglo i plivanje u moru.

Dosta sam aktivna. Prije sam radila u školi kao nastavnica matematike i fizike, a onda sam sa suprugom otvorila tvrtku za financijsko poslovanje. Od nedavno imam svoj BIO dućan sa zdravom prehranom.

Na svu sreću za vrijeme bolesti radila sam privatno, u našem uredu koji vodi moj suprug, pa nisam imala problema na poslu.

Inače, sve su moje poznanice koje su se liječile od raka imale problema na poslu jer su ih poslodavci skinuli s platnog spiska. I to u državnim tvrtkama, da ne pričamo o privatnicima.

Jednom riječju, nakon bolesti sam potpuno promijenila svoj život. Osnovala sam i udrugu žena za borbu protiv raka dojke “Renesansa”, a nakon što sam vidjela da u zajednici za tim postoji velika potreba.   

Obično u većim gradovima postoje takve udruge, ali Prizren je, kao manje mjesto, bio daleko od takvih projekata.

Poslije rata 1999. godine u Prizrenu sva su radna mjesta ugašena, tvornice su prodane pa i srušene. Narod se snalazi kako tko može.

Prizren je jedini multietnički grad u širom smislu zajedničkog života građana. Politika ovih vremena utjecala je na sva područja života, a najviše na zdravstvo.

Na jednom sastanku povodom obilježavanja “Listopada – mjeseca borbe protiv raka dojke” mi žene oboljele od raka dojke odlučile smo osnovati udrugu. Tako je nastala “Renesansa”.

Misija nam je utjecati na podizanje svijesti o tome koliko je važno da sve žene redovito kontroliraju grudi.

Jednako tako, trudimo se biti potpora onim ženama kod kojih je bolest tek dijagnosticirana i njihovim obiteljima. Ženama je u bolesti jako potrebno da se međusobno druže, a ovdje kod nas mnoge se, nažalost, još uvijek plaše ići liječniku.

Srećem žene koje kriju bolest, ne žele o tome pričati, ne žele prihvatiti realnost.

Kada susretnem neku od poznanica uglavnom me ništa ne pitaju, pa čak ni to kako sam, iako svi znaju kroz što sam prošla.

Rak dojke nije prenosiva bolest. Rak dojke bi trebao još više spajati ljude.

U Turskoj sam primijetila da se svi jako trude oko bolesnice. Kod nas je rak dojke, nažalost, još uvijek tabu tema. Nitko ne želi o tome pričati, a svi znaju da to je to bolest koja sve više pogađa žene i ne bira samo imućne, stare i loše, već i siromašne i mlade i dobre žene.

Samo redovita KONTROLA I KONTROLA mogu smanjiti broj umrlih od raka dojke.

Javlja mi se puno žena, traže savjet jer se ne osuđuju o tome pričati ni sa suprugom. A kada im savjetujem da odu liječniku na pregled odgovaraju da se one ne boje.

To me izluđuje jer se osjećam bespomoćno.

Mobilni mamograf šeta po cijelom Kosovu. Bude po dva do tjedna na jednom mjesto, ali nitko nema informaciju o tome gdje se nalazi i koliko će dugo tamo ostati. Zdravstvo na Kosovu je u totalnom kaosu. I u državnim bolnicama pacijenti moraju plaćati lijekove, aparat za zračenje često ne radi, a lijekova često ima samo u Prištini.

Bolesnim je ženama jako važno da imaju podršku obitelji, supruga, djece i svih ostalih.

Okolina bi trebala djelovati pozitivno, liječnik bi sa svakim trebao slobodno pričati o bolesti jer bolesnu osobu to hrabri i utječe na to da ona lakše prebrodi sve poteškoće.

Kada si upoznat s bolešću, lakše je pobijediš.

Uza sve, stvarno je skupo da cjelokupno liječenje moramo sami plaćati, a da nam država ništa ne pomaže. Ali na mom primjeru se može vidjeti da se sve može kada želiš pobijediti bolest.

U takvim ti situacijama i Bog pomaže.

Želim reći još i ovo. Iako nisam imala genetskih predispozicija za rak dojke, od 2011. godine redovito sam se kontrolirala. Samo 2015. nisam otišla na mamografiju i, eto, početak je 2016. za mene odmah bio koban.

Svim ženama savjetujem da ne preskaču kontrole i da otvoreno pričaju o raku dojke jer to pomaže drugim ženama. Ako na taj način spasimo život samo jednoj ženi, puno smo napravile.

I sama sam majka odraslih kćeri, i njima savjetujem isto: kontrolirajte svoje grudi. Jer rak je izliječiv, samo je važno da je na vrijeme dijagnosticiran.

 

Bolest mi je otvorila oči, shvatila sam da sam se davala osobi koja to ne zaslužuje

Priča 26-godišnje djevojke kojoj je tek kada se suočila s mogućom dijagnozom raka limfnih žlijezda spoznala da se zaljubila u pogrešnu osobu.

Read More

Liječnici mi nisu vjerovali da imam rak (3)

Barbara je prošla već pet operacija, a u svojoj priči opisuje kako joj je bolest dala snagu koju nije mislila da posjeduje.

Read More

Liječnici mi nisu vjerovali da imam rak (2)

Nevjerojatna priča mlade žene koja je osjećala da ima rak, no liječnici joj nisu vjerovali sve dok nalaz nije pokazao da je bila u pravu.

Read More

Liječnici mi nisu vjerovali da imam rak (1)

Barbara je osjećala da ima tumor, no liječnik joj je rekao: – Gospođo, ako želite nove dojke za to postoje privatni plastičari.

Read More

Bolest nije kraj

O svojoj borbi s bolešću Enisa Zulović napisala je autobigrafsku knjigu “Bolest nije kraj” iz koje prenosimo odlomak.

Read More

Plakao sam kao dijete kad su mi rekli da Sandra neće dočekati jutro

Smijeh, ljubav i inat najbolji su recept za uspjeh.

Read More

Anđeli žive na Zemlji

Ovo je priča o životu i ljubavi temeljena na stvarnom događaju.

Read More

Dan kada se Lucija popela na dugu

Lucija mi je ostavila neopisiv dar. Ostavila mi je hrabrost i vjeru, otvorila mi je oči, pa sada više cijenim život.

Read More

Za mene je bolest bila samo san

Svatko dijagnozu prihvaća na svoj način. Ja sam istog trenutka kada mi je liječnica rekla da imam karcinom dojke utonula u san.

Read More

Ne moramo biti liječnici da bismo ljekovito djelovali na ljude

Budite ruka podrške ženama koje su oboljele od karcinoma, bolja je jedna ruka kada ste na dnu, nego stotinu onih što vas grle kad ste dobro.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama