I nakon devet godina kada idem na kontrolu osjetim onaj isti strah  kao kad sam saznala da imam rak

Višnja Denjo (59)

7.

TRAVNJA, 2017.

Često su me ljudi gledali sažaljivo, a ja sam im odgovarala da mi nije ništa i da je ovo prolazno. Zaključila sam da kemoterapija ima i dobre strane jer ne morate ići ni frizeru, ni na depilaciju…

Kada mi je Ivana poslala poruku da će napraviti stranicu „Nismo same“ i  pozvala me da ispričam svoju priču o borbi protiv raka dojke bila sam jako sretna. Iskrene čestitke Ivani i cijeloj ekipi na hrabrosti, trudu i vremenu koje su odvojili kako bi pomogli ženama koje su oboljele od ove strašne bolesti.

Moja priča počinje u lipnju 2008. godine kada sam otišla na sistematski pregled. Sedam mjeseci ranije bila sam na kontroli i sve je bilo u redu. Uživala sam u životu, poslu i prijateljima, ni slutila nisam što nosim u sebi. Nakon nalaza ultrazvuka dojki doživjela sam golemi šok – pretraga je na desnoj dojci pokazala dvije izrasline, a jedna je od njih liječnicima bila jako sumnjiva. Nadajući se kako je ipak sve u redu te da se radi o bezazlenim kvržicama (cistama) otišla sam na hitnu punkciju. Čekajući rezultate ponavljala sam “Ma nije mi ništa, sve će biti O.K.“. Nažalost, punkcija je potvrdila da su obje kvržice zloćudni tumori. Uslijedio je još veći šok i nevjerica te sam potražila i drugo mišljenje kod dr.  Ivana Milasa na Institutu za tumore. Svi liječnici su potvrdili da imam rak dojke koji se proširio na limfne čvorove. Nakon toga sve se odigralo kao u nekom snu. Operacija je hitno zakazana na Institutu. Sjećam se, to sam prije više godina ispričala  i u razgovoru za Jutarnji list, da sam doktoru Milasu rekla kako se jedino ne želim probuditi bez dojke. Moji su tumori operacijom bili uklonjeni, a dojka rekonstruirana uz pomoć mišića iz leđa, u jednom zahvatu. Vjerujte, kada nakon takve operacije žena oboljela od raka vidi da ima dojku, to joj doista mnogo znači.

“Ustvari, rak uzima sve one krasote što ženama mnogo znače – tu su ožiljci od operacije, nuspojave citostatika, ten se promijeni, izgubiš obrve, sve dlake na tijelu… A ja sam se uporno željela osjećati kao ljudsko biće, staviti ruž na usta, urediti se…”

Višnja Denjo / Foto: privatna arhiva

Operacija je prošla u redu i ja sam se osjećala dobro. Bila sam sigurna da će mi biti još bolje ako ne mislim na bolest, budem li se družila s prijateljima i radila  svoj posao.

Nakon tjedan dana stigli su rezultati analize tkiva i limfnih čvorova uzetih tijekom operacije. Imala sam metastaze na tri od 13 izvađenih limfnih čvorova. Kemoterapija je bila neizbježna. Liječnici su mi odredili šest ciklusa. Znala sam da će mi se život promijeniti, ali da će se promijeniti tako drastično, nikada ne bih pomislila. Bila sam izluđena informacijama dobronamjernih prijatelja koji su mi htjeli pomoći, ali pravu informaciju imate samo vi koji primite toliku dozu citostatika budući da svaki čovjek to osjeća na drugi način. Nismo svi isti, pa i kemoterapiju ne podnosimo svi na isti način, niti dobivamo iste ili slične lijekove. To morate sami osjetiti. Nisam dozvolila da me sve to izludi i u dogovoru s mojim liječnicima – kirurgom dr. Ivanom Milasom i onkologom dr. Robertom Šeparovićem –  krenuli smo u zajedničku borbu protiv opake bolesti. Nakon prve kemoterapije sve je bilo dobro dok lijekovi nisu počeli djelovati. Nakon toga sve se okrenulo, počele su mučnine, povraćanje i osjetljivost na mirise.

Nakon tjedan dana kosa mi je počela opadati i to je za mene bio još jedan dodatni šok…. Ponovit ću izjavu koju sam već dala na tu temu: Ne znam zašto se to čini nekako posebno strašnim učinkom terapije protiv raka. Svjestan si da se boriš za goli život protiv okrutne bolesti, a ipak je ta kosa nekako jako važna. Ustvari, rak uzima sve one krasote što ženama mnogo znače – tu su ožiljci od operacije, nuspojave citostatika, ten se promijeni, izgubiš obrve, sve dlake na tijelu… A ja sam se uporno željela osjećati kao ljudsko biće, staviti ruž na usta, urediti se… Oduvijek sam voljela parfeme, kozmetiku, kremice… U tom trenu  više ništa nisam mogla staviti na lice, odmah bi mi pozlilo. Morala sam tražiti i sapun i pastu za zube od kojih mi neće biti mučno.

Nakon svih šokova odlučila sam živjeti i boriti se tako da i dalje radim, družim se s ljudima, izlazim, kao da se ništa nije dogodilo. Počela sam se šaliti na račun svoje bolesti. Primjerice, kada sam otišla na more prikupiti snagu za treći ciklus kemoterapije svi su me pitali kako se borim protiv komaraca. Bili su iznenađeni kada sam rekla da nema komaraca. A zašto?  Zato što me jedan piknuo i jadan odmah uginuo pa su ostali pobjegli.

Često su me ljudi gledali sažaljivo, a ja sam im odgovarala da mi nije ništa i da je ovo prolazno. Zaključila sam da kemoterapija ima i dobre strane jer ne morate ići ni frizeru, ni na depilaciju…. Sve sljedeće kemoterapije bile su jako teške, a četvrta gotovo nepodnošljiva uz otvorene rane na jeziku. Mučnine su počele, a ja još nisam primila ni cijelu dozu lijekova. Bila sam bez trunke energije. Ipak, svaki bih se put, nakon dva, tri dana, vratila na posao. To mi je davalo snagu da ne mislim na bolest. Kada sam završila šesti ciklus kemoterapije prvi su nalazi bili u granicama normale. Slijedio je nastavak borbe, dobila sam 25 zračenja. Ustajala sam se u 5 ujutro kako bih bila prva na redu u 7 sati i kako bih nakon zračenja mogla ići na posao. Zračenje sam puno lakše podnosila od kemoterapije, ali mi je stalno nedostajalo zraka pa sam svaki vikend išla na Sljeme.

Kada sam završila s liječenjem psihički sam pala i potražila pomoć. Prvi nalazi koje sam dobila nakon nekoliko mjeseci pokazali su da je sve u redu. Proslavila sam u krugu prijatelja, a kontrole su bile svaka tri mjeseca. Nakon dvije godine išla sam na još jednu operaciju: ugradili su mi umetak jer mi je dojka ostala manja. Naučila sam što je u životu važno i kako doista ništa ne treba ostavljati za neki drugi dan. Naučila sam tko su mi prijatelji i koliko vrijedi pomoći drugima, kako god i kad god možeš. Premda to bilo darovati maramu ili lijek koji ublažava povraćanje kod kemoterapije.

I sada, nakon devet godina, kada idem na kontrolu osjetim onaj isti strah  koji sam imala prvi put kad sam saznala da imam rak. Put do ozdravljenja bio je težak, ali isplatilo se jer sam živa i mogu svojim iskustvom pomoći  drugim  ljudima. To i činim i zato sam ponosna na sebe.  

Fak rak

Ivanina prijateljica piše o tome kakav je osjećaj kad ti u kratko vrijeme od raka obole tri vrlo bliske osobe.

Read More

Moja se bolest vraćala već nekoliko puta, no neće me slomiti. Snagu skupljam u zagrljajima!

Žaklini je u siječnju bilo šest godina borbe s rakom. U tom je periodu promijenila četiri kemoterapije, a nakon siječnja još dvije…

Read More

Bolujem od rijetke vrste tumora. Moja borba za život još uvijek traje, no ja znam da ću izići kao pobjednica!

Sve je počeo 2013., 2014. kada je Marijanu obuzeo naizgled benigni kašalj. Liječnik je zaključio da ima virozu i poslao je kući…

Read More

Dva puta sam pobijedila rak i rodila zdravu curicu. Spremna sam na sve!

Borislava je Imala 34 godine i tumor dojke za koji je liječnik hitno odredio operaciju, odstranjenje dojke, a onda je saznala da je trudna…

Read More

U lijevoj dojci imala sam tri čvorića, bez puno razmišljanja odmah sam odstranila – obje dojke

Znate onaj osjećaj kad se svi oko vas boje i izbjegavaju vas kao da imate zaraznu bolest? Grozan osjećaj…

Read More

Osmomjesečni sinčić najveća mi je snaga u liječenju

U dobi od 25 godina, u šestome mjesecu trudnoće, Petri je otkriven Hodgkinov limfom, a liječnici nisu znali što bi s njom…

Read More

Moja mama ima rak. Točka.

U rizičnoj sam skupini i svake se godine kontroliram, minuta mi tada traje kao godina, ali spoznaja da je sve u redu… vrijedi milijun dolara!

Read More

Kužite, mi nismo same, mi smo posebne!

Dirljiva priča o prijateljstvu između dvije žene koje se nikada nisu vidjele. Sve je počelo sa zabunom poslanom porukom i Nismo same.

Read More

Gdje su naše autorice danas? (4)

Povodom prvog rođendana Nismo same, o tome kako danas gledaju na bolest pričali smo s Andreom Krivačić, Ivankom Nikolić i Mirjanom Vlahović.

Read More

Gdje su naši(e) autori(ce) danas? (3)

Anita Crnjac, Maro Prizmić i Romana Zglav govore o tome što se promijenilo od trenutka kada su za Nismo same napisali svoju priču.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama