Osamljuje te što su svi su oni na jednoj strani, zdravi, a ti si na drugoj, bolesna. I pritom ne smiješ pokazivati da si, zapravo, u svakom pogledu dotučena, i fizički, ali još više psihički, jer nemaš pojma što ti se još sprema.

Ne znam kako vi, ali ja sam se osjećala totalno sama. Kamen u provaliji. Sama sa svih strana.

Prvo taj osjećaj da se sada baš ti – iako fakat baš nisi u formi – moraš pobrinuti za svoje ukućane, tako da sve to ipak ne dožive tragično. A djeca su ozbiljna, oči su im vlažne i stalno ti govore da legneš i da se odmaraš. Muž te promatra “onako” kad misli da ga ne gledaš i jasno ti je da mu je u glavi ona najgora solucija. To te upravo nevjerojatno nervira iako znaš da je to prirodno i da mozak ne može izbjeći analiziranje opcija. Kako da se čovjek toga otrese kad je, budimo realni, takva ta bolest. Ne znaš jesi li među sretnima ili među nesretnima, nitko ne zna. Čekaš pa vidiš kako ti je pao grah.

Dakle, razumiješ sve, ali ti skače živac na sve te različite stilove kojima ti se obraća tvoja okolina dok probavlja novu tebe i tvoje novo stanje. Iritira te pretjerana nježnost isto kao i povremeni dojam da se oko tebe ne trude dovoljno. Patroniziranje. Kad te svekrva upita: A koliko, dušo, još imaš do penzije? Glumljeni nehaj prijatelja i kolega koji misle da će mi biti lakše ako oni 78 puta u sat vremena kažu kako “znaju” da ću ja pobijediti i da će sve završiti kako treba jer ja sam “zmaj”, jaka kao stijena i nikad se ne predajem. Zatim uzdisanje. Hvatanje za ruku. Prepričavanje pozitivnih ishoda. Milijun savjeta da počneš uzimati ovo i ono, kurkumu, noni, vodu u kojoj preko noći potapaš kristal, neki korijen iz Like, ciklu i sve to zdravo i “dobro za imunitet”. Šiziš na sve to i paralelno se grizeš što si takva kad ti ljudi žele dobro, a pokazuju to kako najbolje znaju.  

O.K. Počinješ, dakle, djelovati da sve njih smiriš. Uključiš neke motore koji rade pitaj Boga na što i pojačano si vesela. Kao, nije to ništa, bit će sve u redu. Ma dajte. Pa vidite da sam dobro. Da, malo je davež ta kemoterapija… ali evo već mi je šesta, još toliko izguram i super.

 

 

“Pričala sam sa ženama iz nekoliko drugih država i tamo nije ovako. Prema pacijenticama se ponašaju s uvažavanjem. Liječnik sjedne s tobom i rastumači ti sve, dijagnozu, terapiju, zašto tu, a ne neku drugu, popratne pojave, moguće komplikacije i ishode.”

 

 

 

Sanja Modrić / Foto: privatna arhiva

 

Osamljuje te što su svi su oni na jednoj strani, zdravi, a ti si na drugoj, bolesna. I pritom ne smiješ pokazivati da si, zapravo, u svakom pogledu dotučena, i fizički, ali još više psihički, jer nemaš pojma što ti se još sprema. Pritom se svaku noć probudiš jedva dva sata nakon što zaspeš pa prvo gledaš mjesec i pitaš se kako to da ti je prije izgledao kao kriška naranče, a sada kao očnjak krvoloka. A onda se predaš filmovima iz globalno netiražnih kinematografija koji idu u tri ujutro. Sama kao otok u oceanu, dok drugi spavaju. Pa dobro. Inteligentno si biće pa ti je jasno da su sve to neizbježne kolateralne stvari, bitno prouzročene ne bolešću, nego uskovitlanim osjećajima.

Ali sve je to golo ništa prema onoj grobnoj i usto ponižavajućoj osamljenosti s kojom se suočiš u hodnicima hrvatskog javnog zdravstva. Jer, da, oni to nađu, utvrde, operiraju, propišu terapije. Ali te pritom, čast krajnje rijetkim iznimkama, tretiraju kao komad drveta. Kao nešto neživo, nesvjesno, nekontaktibilno, odvojeno od vlastitog razuma i od elementarnog prava da znaš što se s tobom događa i kamo te njihovi postupci vode.

Nitko ti ništa ne objasni, a ti si prvi put u tom nenajavljenom i neproničnom sosu koji, uostalom, nije neka zafrkancije jer te, hej, može koštati života. Nemaš pojma, ne poznaješ te pojmove, ne znaš što su ti gradusi, kakav je to tubularno lobularni, kakve veze ima estrogen, zašto režu ispod pazuha, što te čeka, i netko bi ti sve to trebao razumljivo objasniti. Prodavačica si u Konzumu. Ili inžinjerka za naftu. Novinarka. Frizerka. Imaš, pobogu, neko drugo zanimanje, ali imaš ljudsko pravo da te se informira o tvojoj situaciji i kako te iz nje misle vaditi. Čak i osoba s intelektualnim poteškoćama ima to pravo. Ali od njih eventualno možeš dobiti latinske riječi čije medicinsko značenje ne znaš. 

Jednog top liječnika, od koga sam poslije toga pobjegla, pitala sam jednom zašto mi govori to što govori na način koji ne razumijem iako imam dva fakulteta. Može li to ponoviti tako da shvatim? Nasmijao se: Medicina nije za svakoga, složena je to stvar. Pa odustaneš da ga ne pošalješ u meterinu.

Kod nas, dakle, prava na informaciju nemaš. Tu ti zdravstveni sustav otvoreno pokazuje da ih gnjaviš ako tražiš odgovore. Podsmješljivo te otkantaju s visine u tri skoka. A sami ti ne kažu ništa. Teže ćeš naletjeti na nekoga tko je normalan, nego dobiti na lotu, takav je razmjer bahatih i uljudnih. I nemoj da ti padne na pamet pitati kako to da je netko koga poznaješ dobio drugačiju terapiju od tvoje. Ili kakve su točno nuspojave lijekova koje ti daju za poslije. Ili je li točno da sada ne smiješ ništa sa šećerom? A o psihologiji da se i ne govori, to bi ispalo kao da se baš namjerno prenemažeš dok oni padaju s nogu za male plaće, drznice.

Onda ideš za kompjuter tražiti što te zanima dok sama tapkaš u mraku. Ali to im nikad ne spominji jer su osobito nabrušeni na guglanje. Bilo bi najbolje da sve mi koje obolimo od karcinoma imamo završenu medicinu pa da umuknemo dok nas oni liječe.

Pričala sam sa ženama iz nekoliko drugih država i tamo nije ovako. Prema pacijenticama se ponašaju s uvažavanjem. Liječnik sjedne s tobom i rastumači ti sve, dijagnozu, terapiju, zašto tu, a ne neku drugu, popratne pojave, moguće komplikacije i ishode. I nepismena osoba dobije sva objašnjenja i upute jer ih mora dobiti. To je pitanje liječničke etike. I ta interakcija se odvija do kraja liječenja.

Naši doktori se, međutim, ponašaju kao da su ljudi koje imaju pred sobom niža bića. Zašto to trpimo mi koji sve to plaćamo iz svoga džepa cijeli život, to stvarno ne znam. Ali da si sama, e jesi. Da se ne lažemo. Sama kao prst.