Ne dozvolite da vam bolest pokvari planove i utječe na kvalitetu života!

Karmela Sotošek (57)

2.

SIJEČNJA, 2018.

Zovem se Karmela Sotošek. Iz Varaždina sam i imam 57 godina. Dobro se sjećam datuma kada mi je liječnica javila rezultat punkcije desne dojke. Bio je to 3. studeni 2016. godine. Prije toga, u travnju iste godine, obavila sam mamografiju i ultrazvuk. Rekli su mi da je sve ‘čisto’. Dojke sam redovito kontrolirala od 40. godine. Odgovorna sam prema svom zdravlju, ali to očito nije bilo dovoljno. Jedna mi je liječnica rekla da treba imati i malo sreće.

Moja prva reakcija na dijagnozu bila je nevjerica. Nisam vjerovala da se to meni može dogoditi. Pa to se uvijek događa nekom drugom.

Počelo je tako da sam primijetila promjenu boje na koži dojke. Da nisam čitala brošuru koju dobijemo kada nas pozivaju na mamografiju na tu promjenu uopće ne bih obraćala pažnju. Promjenu boje kože pratila sam oko dva tjedna. Fleka na dojci nije se mijenjala pa sam odlučila otići na ultrazvuk. I tako je počelo.

Nekoliko dana nakon punkcije, 7. studenoga, bila sam na biopsiji. Rezultat biopsije čeka se malo više od tjedan dana, a ja sam već ranije platila put u Izrael.  Trebala sam otputovati sutradan, 8. studenoga, s tri prijateljice od kojih su dvije liječnice. Njih su dvije, moja obiteljska liječnica i citologinja, rekle kako smatraju da nema razloga da odgodim put jer se ništa neće događati do rezultata biopsije. Istog je mišljenja bio i moj suprug. Zauvijek ću im biti zahvalna na tome.

Put u Izrael pomogao mi je da prihvatim svoju situaciju, da naučim s njom živjeti i da se ničega ne bojim. Naime, ja sam vjernica, a put je bio hodočašće. Vodio nas je svećenik iz Splita koji je izuzetna osoba. On mi je kroz svoje propovijedi, razgovore i molitve pomogao da shvatim da za mene nije kraj, već naprotiv novi početak, ali kroz sasvim drugačije poimanje života.

Kući sam se vratila nakon osam dana s potpuno posloženim kockicama, bez imalo straha, spremna za borbu koja me čekala. Ostao je jedino problem kako priopćiti djeci i majci koja ima 90 godina da imam rak.

Međutim, kada su vidjeli kako se nosim s tom spoznajom i oni su prihvatili bolest bez posebnih stresova i promjena u svojim životima. Zadnju večer u Izraelu stigli su rezultati biopsije koji me nisu iznenadili.

Te sam večeri plakala, nestao je moj zadnji tračak nade da možda ipak nije riječ o raku. Nakon toga suočila sam se s istinom i nastavila živjeti. Uslijedio je protokol liječenja koji prolazi velik broj žena. Počela sam s četiri AC kemoterapije. Podnosila sam ih odlično s vrlo blagim nuspojavama. Nakon dva tjedna počela mi je opadati kosa pa sam se obrijala. Nisam voljela svoju sliku s obrijanom glavom i nabavila sam odličnu periku, ali i različita pokrivala za glavu. Izgledala sam bolje nego ikad i to toliko bolje da nema tko mi to nije rekao, tako da mi je to počelo biti dosadno. To govorim sasvim objektivno.

Obnovila sam prijateljstvo s liječnicom koja je također bolesna.  Ona mi je pričala da se uvijek kada ide na kemoterapiju uredi i našminka. Njezin mi je stav uvelike pomogao da i ja to činim i osjećam se odlično. U cijeloj priči najvrednija mi je podrška obitelji, a od svega mi najviše znači to da me ne smatraju bolesnicom iako otvoreno pričamo o svemu. Dirnuli su me mnogi prijatelji pa i on za koje nikada ne bih rekla da im toliko značim. Stalno su uz mene, šalju mi prekrasne poruke, zovu me, posjećuju… Družim se više no ikada ranije. Ne stignem na sve kave na koje me pozivaju. Sve to doživljavam kao prednost situacije u kojoj sam se našla.

U veljači 2017. operirana sam u Zagrebu, u Institutu za tumore. Moram spomenuti prof. Ivana Milasa koji me je operirao i dr. Ljilju Štefančić koja je bila anesteziologinja na operaciji.

Njima ću do kraja života biti zahvalna za profesionalizam, ljubaznost i brigu koju su iskazali za mene. Hvala i ostalom osoblju bolnice. Moje je iskustvo operacije izuzetno pozitivno. Operirana sam u ponedjeljak, a već u četvrtak bila sam kod kuće s gotovo nikakvim bolovima. Zato se operacije ne treba bojati. Dojka mi je, u dogovoru s profesorom, odstranjena u cijelosti, no to mi ne čini nikakvo opterećenje. Izvađeno mi je sedam limfnih čvorova, a do danas nemam problema niti s rezom niti rukom.

Na kemoterapije sam išla u Varaždin. Imala sam ih 12, a posljednju sam obavila u lipnju prošle godine. Ni kemoterapije mi nisu izazvale teže nuspojave. Jedino sam imala lagane trnce u rukama i nogama, malo sam se više umarala kod hodanja po stepenicama, tu i tamo bi mi se pojavio pokoji flek na koži ruke, ali sve je je to bilo toliko neznatno da uopće nije utjecalo na kvalitetu mog života. Kuhala sam, spremala (ograničeno zbog operacije), gotovo svi koncerti su bili moji, kao i kazališne predstave na koje sam znala putovati i u Zagreb, izleti i vikendi na moru…

Iza mene je sada već i 25 zračenja na koja sam putovala u Zagreb. Svaki dan, osim subote i nedjelje. Nekada me je vozio suprug, nekada prijateljica, a najčešće sam vozila sama jer samo zračenje nije izazivalo nikakve teškoće po organizam. I to sam shvatila kao odlaske na izlet, pa je bilo tu i šopinga, šetnji gradom i odlazaka u kazalište. Ni to nije bilo posebno dramatično, osim kada se na Institutu za tumore kvario aparat. Tijekom moje terapije kvario se više puta i to je ono što nas je sve koji smo bili tamo frustriralo. Naime, na Institutu su tri akceleratora za zračenje. Jedan je osam mjeseci bio u kvaru. Rekli su da za njegov popravak treba jako puno novca. Ne moram vam reći da nam svima kroz glavu u takvim trenucima prolazi isto pitanje: Kada znamo na što se sve troši novac, kako je moguće da novca nema za popravak aparat koji mnogima bukvalno znači život? I druga se dva aparata često kvare jer se koriste više no što bi smjeli. Osoblje se izuzetno trudi da se broj pacijenata ne smanji zbog tih kvarova, ali nekada to fizički nije moguće. To je dio puta u ovoj bolesti koji je teško prihvatiti jer za njega nema opravdanog objašnjenja, bez obzira na manjak novca u zdravstvu.

Nakon zračenja sam se brzo oporavila. Upravo počinjem s kontrolnim pregledima i ako nalazi budu tako dobri kao što se osjećam, u siječnju idem na jedno putovanje, a onda se vraćam na posao. 

Očito da Bog ima svoje planove za mene od kojih ne bježim, već se s njima nosim.

U cijelosti poštujem odluke liječnika, vjerujem im i jako sam discipliniran pacijent. Uz to, nastojim se zdravo hraniti uz dodatke vitamina. Od samog početka bolesti koristim matičnu mliječ jer smatram da je to najprirodnije što nam priroda daje. Jednako tako smatram kako svatko sam treba prepoznati svoj organizam i vidjeti što mu najviše odgovara za podizanje imuniteta.
Drugim ženama poručujem da ne dozvole da im bolest utječe na život tako da postanu depresivne ili malodušne. Treba uživati u malim stvarima koje nas okružuju, a toliko su lijepe. Našminkajte se, uzmite dobru knjigu, otiđite na kemoterapiju, a nakon toga na kavu s nekim tko vam je drag.

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama