Nevidljiva žena

Javorka Pangerčić

4.

VELJAČE, 2020.

Bjelovarčanka koju je liječenje zloćudnog tumora na krajniku toliko promijenilo da je nakon izlaska iz bolnice poznanici na ulici nisu prepoznavali, prebrodila je najteže trenutke uz svoju poeziju, a kako sada stihove teško govori – postala je pjesnikinja s fotoaparatom u ruci

 

Iako zbog posljedica bolesti više ne mogu recitirati pjesme, što mi je bila velika radost, nalazim ljepotu i smisao života u svakom danu. Zbog zloćudnog tumora na krajniku, koji je metastazirao na limfne čvorove na vratu te zahvatio meko nepce i dio jezika, uklonjen mi je velik dio mekog nepca, a načinjena je i rekonstrukcija jezika. U tom procesu prošla sam težak put oporavka te postigla da od potpune nemoći gutanja i govora sada mogu otežano gutati i govoriti.

Rođena sam 1950. godine u Zagrebu a već 43 godine živim u Bjelovaru. Cijeli radni vijek provela sam u vodoprivredi kao inženjerka geodezije. Sada sam u mirovini. Suprug Miran umro je prošle godine. Pretrpio je dva moždana udara, a nakon što je slomio kuk, zadnje četiri godine proveo je u domu. Sin Javor živi sa svojom obitelji, a mlađi Krešimir je u Zagrebu. Moja mama, koja je navršila 92 godine, živi u domu umirovljenika u Zagrebu. Dakle, živim sama.

“Nisam dopustila da me teška bolest zakoči, sputa i ubije u meni životnu radost.

Javorka Pangerčić / Foto privatna arhiva

Kako je sve počelo? Prije sedam godina zbog dugotrajnog grebanja u grlu koje nije prolazilo otišla sam k liječniku. Pretrage su potvrdile da imam zloćudni tumor grla te da trebam na operaciju. Isti dan kada sam saznala da imam rak rekla sam to svome suprugu, sinovima i snahi. Izravno, jer to se ne može izreći lijepim riječima. Otišla sam u ured, skupila kolege i priopćila i njima tu vijest. Ostali su šokirani i samo je jedan skupio snage, došao do mene, potapšao me po ruci i rekao da je njegova žena sve to prošla.

Živjela sam dan po dan, ne osvrćući se za onim što je bilo niti razmišljajući o tome što mi nosi budućnost. Tako su prošli bolnički dani, a većinom i godine što su slijedile.

Od prvog dana znala sam da imam karcinom koji je metastazirao i na meni je bilo da se prema tome postavim. Nisam provodila dane u neizvjesnosti, strepnji, nisam morala strahovati što ako je ono najgore – znala sam da jest ono najgore. Sad je trebalo naći hrabrosti i snage u sebi i vidjeti što će mi donijeti dani koji slijede. Smirena sam osoba koja ne pije tablete za spavanje ni antidepresive. Taj dan kad sam saznala da imam rak normalno sam i čvrsto zaspala.

Oporavak nakon operacije bio je dugotrajan, bolan i težak. Od fizičkih poteškoća, u bolnici mi je najveći problem bio iskašljavanje sekreta kroz kanilu i nemogućnost da se ispružim u krevetu, jer čim bih legla, počela bih se gušiti. Spavanje se svodilo na sjedenje u krevetu u što uspravnijem položaju bez mogućnosti okretanja glave na jednu ili drugu stranu zbog zatezanja šavova. Prvo vrijeme nisam mogla govoriti pa sam komunicirala uz pomoć bilježnice u koju sam pisala velikim tiskanim slovima. Hranila sam se na sondu jer gutati nisam smjela ni mogla. Zahvatila me i tumorska kaheksija i počela sam gubiti kilograme. Izgubila sam ih 23. Radijacijski karijes devastirao je moje zube. Sada smijem sve jesti, ali je pitanje što mogu progutati. Trebale su proći godine da bih metodom pokušaja došla do toga što mogu progutati. Hranjenje traje dugo, jedem sjedećki i uz stalno uzimanje tekućine. Najbolje mi odgovara gušća kašasta hrana, po mogućnosti što masnija. Kad me pitaju što mogu jesti, odgovaram: što masnije, to bolje. Rez na vratu, od uha do uha i ne smatram nekom većom posljedicom bolesti, osim kad je promjena vremena. Tada osjećam zatezanje i vrat je bolan na dodir.

Vratiti se u svakodnevicu, bilo je teško, jer ništa više nije bilo kao prije. Nakon završenog bolničkog liječenja, zračenja i kemoterapije, nakon pet mjeseci vratila sam se kući. Bila sam slaba i tada sam još više gubila na težini. Došle su me vidjeti moje prijateljice. Bilo mi je jako drago što ih vidim, no bilo mi je naporno govoriti im kako je bilo u bolnici pa sam to napisala i dala im da pročitaju. Prolazila bih ulicom i pozdravljala susjede i poznanike. Rijetko tko me od prve prepoznao. Čudno su me gledali, a neki bi samo produžili. Ako bih zastala i pokušala na svom nerazgovjetnom jeziku objasniti tko sam, bilo je još gore. A kad bi netko konačno shvatio da sam to ja, reakcije su bile različite. Nekima je bilo istinski drago što me vide pa bi me impulzivno zagrlili, drugi bi me začuđeno gledali i izvalili: Ne bih te nikad prepoznao! A neki se jednostavno nisu znali postaviti prema meni i brzo bi se izgubili. Shvatila sam da je na meni da odlučim kome ću se javiti, a kome ne, jer bila sam… nevidljiva žena.

Jednom me nazvala naša knjižničarka Tina i pitala želim li nastupiti na poetskom recitalu. Oduševila sam se pozivom, ali i dodala: Jako bih rado recitirala, ali ljudi me neće razumjeti. Na što je Tina uzvratila: Ljudi se trebaju naviknuti na različitosti. Trebaju više slušati srcem, a manje ušima. Te večeri recitirala sam pjesmu o galebu, jedina govorila napamet i dobila najveći aplauz. To se zove podrška.

Nisam dopustila da me teška bolest zakoči, sputa i ubije u meni životnu radost. Ne želim živjeti pod pritiskom i u strahu što će mi donijeti dani ili mjeseci koji nadolaze. Svjesna sam svojih ograničenja, ali i toga da želim puninu života. Objavila sam dvije knjige pjesama „Lice ruže“ i „Pjesma u torbi“ te prozni tekst „Utišana pjesma“ koji govori kako se nosim sa strahom od raka. Kad sam došla u bolnicu, sestrama sam recitirala svoje pjesme, a kad više nisam mogla govoriti, poklanjala sam im pjesme napisane na papiru. Na odlasku iz bolnice poklonila sam svakoj knjigu pjesama uz osobnu posvetu. To im je bio prvi dar takve vrste. Poznavanje i pamćenje pjesama pomoglo mi je da lakše prebrodim zračenje. 

Kako? Prije zračenja stavili su mi na lice masku koja je načinjena prema mom profilu, učvrstili je i rekli da se ne smijem micati ili zakašljati jer se zračenje tada mora prekinuti. Stalno mi je bilo na pameti… što ako zakašljem? I sjetila sam se čime ću okupirati mozak a da ne mislim na kašljanje. Pjesmama! Recitirala bih u sebi pjesme. Kako sam znala koliko koja pjesma traje, znala sam i koliko vremena je prošlo. Pa bih se sjetila neke pjesme koju već dugo nisam recitirala. Tako je to trajalo svih trideset zračenja i nijednom nisam zakašljala.

Sada pišem manje jer ne mogu više recitirati, ali sam našla novu ljubav – fotografiranje. Kada sam svoje fotografije izložila u gradskoj knjižnici, uz njih je pisalo: Javorka je pjesnikinja s fotoaparatom u ruci, koja neumorno šeta Bjelovarom i zamjećuje ono što samo pjesnici vide.

Moram reći da me bolest fizički promijenila, ali sam u duši postala bolja osoba. Teško govorim, ali i dalje brzo mislim. Rez na vratu i usni više ne primjećujem i nije mi važno vide li to ostali. Bolest me oslobodila. Možda zvuči paradoksalno, ali je tako. Shvatila sam da ono što imam od života imam upravo danas. Ne osvrćem se za prošlošću, kakva sam bila, gdje sam bila i što sam imala. Bilo pa prošlo. Nisam zazivala Boga da me spasi i pomogne mi, nego sam znala da je sve u njegovim rukama, i na meni je bilo da se tome prepustim. Nisam plakala, histerizirala, izluđivala sebe i okolinu, već sam se jednostavno pustila niz rijeku života da me nosi.

Ne tražim od Boga nego mu zahvaljujem! S ovako teškom bolešću dobila sam spoznaju da je svaki dan dragocjen i da živim dan za danom. Ruku pod ruku, koračam dalje sa svojom bolešću. 

Ne dopuštam joj da me pretekne i diktira tempo. Prije pet godina rodio se moj prvi i zasada jedini unuk Tin. Kada je snaha morala na posao, njezini roditelji i ja preuzeli smo brigu o našem unučiću. Sa svojom bolešću mogla sam i gore proći pa se ne bih mogla brinuti za svoga malenoga. Zato kažem: Hvala ti, Bože, za snagu koju si mi podario da mogu sudjelovati u odrastanju moga voljenog unuka.

Moje uratke možete vidjeti na adresi: https://kul-pong-klub.hr/blog-javorka

 

Nevidljiva žena

Dirljiva ispovijest hrabre Bjelovarčanke koju je liječenje zloćudnog tumora na krajniku toliko promijenilo da je nakon izlaska iz bolnice poznanici na ulici nisu prepoznavali.

Read More

Ples tužnih marama

Kad borba s malignom bolešću voljene žene dotakne umjetničku dušu, nastati može pravi vrtlog neobičnih priča. Objavljujemo jednu od onih što ih je u takvim trenucima ispisao Tin Prpić.

Read More

Mojoj Katarini

Danas je blagdan Svih svetih, dan kada se prisjećamo najdražih osoba koje više nisu među nama.

Read More

Trenutci

Život čine male stvari: trenutci sreće, ljubavi, životne radosti… Najčešće toga postanemo svjesni tek kada se razbolimo.

Read More

Uspješno sam porodila životno ugroženo djetešce, a to je i meni spasilo život

Ne propustite inspirativnu priču ginekološke onkologinje Sandre Radović, zaposlene u KBC-u Sestara milosrdnica, koja je cjelokupno liječenja provela – radeći.

Read More

Moja priča

Nakon što je oboljela od raka dojke, Bori Halom, dizajnerica cvijeća iz Budimpešte, osnovala je udrugu za informiranje o raku dojke.

Read More

Heroji su među nama

Nikolina Popović ostala je bez roditelja, a onda je u 26. godini i sama oboljela od raka dojke. Danas piše blog i inspiracija je mnogima.

Read More

Dobrota raste dijeljenjem

PRIČA KOJU MORATE PROČITATI: Dirljiva ispovijest naše heroine Ivanke Nikolić o tome što za nju znači usluga taksi prijevoza na kemoterapiju.

Read More

Prije tri godine mislila sam da više nikada neću vidjeti svoju djecu, a sada ću postati baka!

Moreni Škorić su u svibnju 2016., u razmaku od svega nekoliko dana, dijagnosticirane dvije vrste tumora: rak dojke i rak debelog crijeva.

Read More

Govorili su mi da sam zdrava, a u meni je tinjao rak

Kada je saznala dijagnozu Evu je mučilo samo jedno pitanje: Kakav je to rak koji je za dvije godine s četiri milimetra narastao na 18!?

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama