Nevjerojatna je čežnja za životom koja se javi kada je čovjek na rubu (1)

Sunčica Kunić (33)

30.

SIJEČNJA, 2018.

Bilo je prohladno jutro. Odlučila sam ipak otići vaditi krv jer ta se čvoruga na mom vratu nije smanjivala. Prije tri tjedna učenike sam vodila u Školu u prirodi, a kad sam se vratila iskočilo mi je to čudo na vratu. Dogegala sam se do liječnice.

Sestra mi je na brzinu izvadila krv, a ona me krenula pregledavati. Rekla mi je ozbiljnim glasom da moram odmah na Rebro. Pogledala sam je te sa smiješkom odgovorila da jedino što sad moram jest stići na drugi sat u školu. Nije odustajala. Napisala mi je hitne uputnice za ultrazvuk i punkciju, naredila mi je da odmah danas nakon posla odem do Rebra. Sjećam se da sam čekala tramvaj u Vodnikovoj. Ne sjećam se niti jedne emocije. Osim nekog neobičnog saznanja, duboko u meni, da će biti nešto drugačije. Zadnji put sam bila u bolnici… hmm… kad me mama rodila. Nisam imala nikakvih zdravstvenih poteškoća.  

Nakon nastave krenula sam na Rebro. Nisu odmah vidjeli što je. Taj limfni čvor nije se činio kao nešto strašno. Svi su tada vjerovali da je to upala izazvana nekim virusom ili bakterijom. Do njih lako dođem budući da radim s klincima. Nakon ultrazvuka i punkcije uočila sam da nešto ne valja. Liječnica je izašla te ozbiljnim tonom rekla da će za dan i pol biti gotovi nalazi punkcije te će onda vidjeti što će sa mnom. O.K. Tada sam postala svjesna da će se očito nastaviti baviti mojim slučajem i da nije nešto bezazleno. Toliko mogu pročitati na ljudskom licu.

“I ja sam druge hrabrila, ali duboko u sebi bila sam svjesna da će dio mene nestati. Sjećam se da sam jednom razmišljala kako bi bolest bila puno jednostavnija kada bi kosa ostala na glavi.”

Sunčica Kunić / Foto privatna arhiva

Tako je i bilo. Bio je četvrtak. Predivan, sunčan, proljetni dan. Ujutro škola. U 11 sati Rebro i nalazi. Nisu bili dobri. Limfni čvor nije bezazlen, nije sam, ima ih još, sastavljeni su od ružnih, zločestih stanica. Hodgkinov limfom, blaži izraz za rak limfnih čvorova.

Na tren je zastalo sve. Dišeš, zagledaš se u jednu točku, čekaš, što, kako… ništa. Spuštala sam se niz stepenice. U glavi mi se vrtjela rečenica. Od sada ja imam rak. Imam rak. Rak. Ja imam rak.

Imam 33 godine, sada osjećam da mogu puno, napredujem u poslu, dinamična svakodnevica prošarana je raznim aktivnostima, toliko toga još moram obaviti, planovi za travanj, za svibanj… otrgnuta od svega… dovedena k sebi. Znači… moj život ne može ostati isti. To je intervencija Neba.

To je intervencija Neba u moj redovnički život. Da, redovnica sam. To je moja duhovna škola, ma ne škola, sveučilište. Znala sam istog trena da će me to promijeniti, da nakon svega moram biti bolja. To su bili prvi trenutci. Onda je uslijedilo javljanje ljudima. Najteže je bilo javiti onima koje najviše voliš. Tih sam dana puno plakala. Dugo, tiho i glasno. Izmjenjivali su se tuga i nemir, radoznalost, nešto malo mira i nade, pa strah, pa kao neka tupost – ne nalazim bolju riječ. Tako je bilo tih prvih dana. Onda skupiš snage pa hrabriš sebe i druge. Pa se zatvoriš u sobu i onda opet svojevrsna muka. Osjećala sam istinsku, egzistencijalnu nemoć. U obraćanju Bogu i molitvi, što je dio mog redovničkog života, nalazila sam povremeno hladovinu od sve te silne i mučne žege koja me je sačinjavala.

Uslijedio je niz pretraga koje su pokazale da je bolest u uznapredovaloj fazi te je sve upućivalo na izuzetno jaku kemoterapiju. Odlučih tada ići dan po dan. Tada su već svi meni bliski znali da sam bolesna. Obavila sam teške telefonske razgovore s onima koje volim, a koji su daleko. Prepričavala im kako je sve bilo do sada. Maknula sam s radnog stola tablice s planovima i TO DO liste, rasporede sati.  Knjige i pripreme za školu dala sam kolegici. I čekala. Podrške nije nedostajalo, dapače. Neke su osobe zbilja zasjale. Biseri su to. Divne duše koje se ne boje biti blizu tuđoj boli. Bog mi je po njima pokazao kako je veliko Njegovo čovjekoljublje.

Tada je krenulo. Valjalo mi se snaći sa svom silnom papirologijom. Na koji šalter, što, kada doći vaditi krv, koliko čekati pregled, koliko čekati kemoterapiju, koliko ću puta na dan povraćati, kad ću početi gubiti kile, kad ću početi gubiti kosu, koliko će to sve trajati, kolika će biti ta moja nemoć… hoću li ostati živa… Budući da sam redovnica, ne mogu ni zamisliti koliko je teško jednoj majci koja se nađe u mojoj situaciji. Često sam o tome razmišljala promatrajući mlade žene u dnevnoj bolnici. Bilo ih je nekoliko sa mnom. Dugo smo pričale. Hrabrile smo se. Sjećam se prve kemoterapije. Bogu hvala, uz sav strah imala sam i iščekivanje, duboko unutar sebe mir.

Liječnici i sestre bili su divni. Sve su mi pojasnili te sam krenula s tom kemicom. K’o pravi štreber, ne bih nikud išla bez maskice, torbice su mi bile pune onih alkoholnih dezinficijensa za ruke. Odmah su mi najavili kako je protokol, taj e/BEACOPP, vrlo teška terapija te u slučaju nemoći i temperature moram odmah na hitnu. To se i dogodilo. Nemoć za koju nisam znala da će me ikad pohoditi, koju do sada nisam poznavala, koja nije jednostavno bila integrirana u moje biće. Ne da nisam imala apetita, ne… nisam imala snage u rukama držati žlicu, nisam imala snage žvakati.

Prvi sam put bila hospitalizirana u poprilično lošem stanju, febrilna neutropenija. Na odjelu su svi bili vrlo pažljivi i profesionalni. Tada sam još imala kosu. Iako, svako sam se jutro budila i prvo sam prolazila rukom kroz nju da vidim drži li se još. I to što te svi hrabre kako će kosa narasti, sve je to O.K. Ali, objesi to mačku o rep… I ja sam druge hrabrila, ali duboko u sebi bila sam svjesna da će dio mene nestati. Sjećam se da sam jednom razmišljala kako bi bolest bila puno jednostavnija kada bi kosa ostala na glavi. Tog prvog puta u bolnici brzo sam se oporavila i dan prije povratka kući krenula mi je padati kosa. Ozbiljno i u velikim količinama. Busen ti ostane u ruci. Pa opet… Jedva sam dočekala doći doma i napraviti nulericu. To je bilo oslobađajuće.  Kad kažem oslobađajuće mislim na to da sam napokon odahnula kad je i ona nestala. To je to. Iskusila sam krajnju nemoć, otpala mi je sva kosa. Kao da se tek tada sve nekako staložilo. Više nema iščekivanja, sad ide borba.

Želim život. Nevjerojatna je bila čežnja za životom koja se javi kada je čovjek na rubu, i tvoja i čežnja tvoje okoline. I onda su se redali ciklusi, nemoći, ponovne i ponovne hospitalizacije, nebrojene transfuzije eritrocita i trombocita, hrpe antibiotika, antivirotika i antimikotika između ciklusa, ‘bljakasti kortići’, sati i sati ležanja na krevetu prekrivenom zelenim jednokratnim plahtama čekajući da vide hoće li porasti CRP ili me mogu pustiti doma, nebrojeni pokušaji nalaska vena koje su se predale i ne mogu više… No, redali su se i susreti, duboki, snažni. Poznanstva koja su me učinila bogatom, dugi razgovori s ljudima koje volim… duge i tihe molitve. Često sam pisala ono što doživljavam.

Zavoljela sam to Rebro. Bilo je toliko susreta koji su me promijenili na bolje, promijenili moj ustaljeni kut gledanja na život. Dirnuli su me iznenađujuće izrazi lica mladih ljudi koji imaju rak. Mirni, tako mirni, spokojni, ni u kakvom grču, ovdje, sada, pogledi duboki, kilometri u očima koje se uvijek smiju skupa s usnama, iako usne često nisam vidjela jer ih pokriva maskica, ali osjetiš to. Smiješak koji se dogodi kad se pogledi sretnu. Izgovorene riječi koje nikad nisu suvišne ili samo da se izgovore, tišine koje nikad nisu neugodne. Zaustavljen život ili ono što se mislilo da je život… započet život, proživljavanje svakog trenutka. Mir koji donosi spoznaja da zapravo imaš taman, da ti nitko više ništa ne može oteti, zato ništa grčevito ne držiš, zato je biće slobodno. Provocira ta sloboda na naoko slabašnim i bljedunjavim licima, ubrzani i moćni svijet s velikim planovima i dobrim nakanama. Provocira i poziva da se bar malo zastane kako bi se shvatilo da On sve vodi i da možemo doista onoliko koliko On misli da možemo… ni više, ni manje.

Šapnuo mi je jednom, kad sam se bojala, Tvorac života da život jest trenutak. I da živim život živeći trenutak, ovaj sada, jedini koji imam. Pretjerano, da ne kažem grozničavo, planiranje i briga oko realizacije života koji se tek ima zbiti, oduzima trenutke koji žele biti proživljeni, koji se zovu život, moj život, tvoj život. I baš zato što je trenutak, shvatila sam da smo kadri svašta proći i preživjeti… i veliku sreću, i veliku tugu, i bolest, neizvjesnost, neznanje, čekanje, traganje, snagu, nemoć, nemir, mir… i nastaviti živjeti!

Možda će te riječi najviše reći. Nakon svega…

Zbog svega, možda najviše jer je kemoterapija završila, zavrtjela sam film dok sam popodne sama ležala u dnevnoj bolnici primajući posljednju dozu krvi koja će popraviti opće stanje organizma. . Razmišljala sam što je sve Bog činio, do kojih me sve granica doveo, što mi je ondje otkrivao. Promatrala sam i desetak praznih, uredno spremljenih kreveta oko mene na kojima će neki novi ljudi primati kemoterapije i sav taj prostor koji je napravljen s puno ukusa i elegancije. Sve je bilo mirno, ničim kontaminirano. Onda sam promatrala divno, izrazito plavo nebo i neke breze u daljini koje su se njihale. Njih se sjećam od prije. Zamijetila sam onda jednu proćelavu ženu s maskicom na licu, pitala sam se trpi li jako… i onda, nakon Rebra, vraćam se kroz grad doma. Preko Ribnjaka… i crveno na križanju Palmotićeve i Jurišićeve… dugo nisam bila u centru. Zaboraviš koliko je to brzo, i nemirno… masa ljudi… hodaju bez maskica, svi imaju kosu, dovoljno snage, neki nešto žvaču, tramvaji, bicikli, starije gospođe sa svojim kolicima na kotačiće, veseli malci s torbama, svi nekud idu… mislim si… život… sa svom svojom dinamikom… volim ga! Bogu hvala za trenutke!

 

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama