Nevjerojatna je čežnja za životom koja se javi kada je čovjek na rubu (2)

Sunčica Kunić (33)

1.

VELJAČE, 2018.

Godina je 2018. Ostao je život. Zagrlila sam ga čvrsto i nježno. Ne želim da prolazi pokraj mene u obličju vremena kojega je premalo za sve što volim. Ne želim da ga progutaju planovi. Kako ih je samo vješto zaustavio. Kako je istrgnuo moje duge i obećavajuće TO DO liste. Zaustavile su se klasične radosti i klasični problemi. Oporavilo se sve to. Ostao je život.

Sjećam se proljeća. Bilo je trenutaka kada sam osjećala strašnu neizvjesnost po pitanju jeseni. Hoću li je doživjeti… hoću li doživjeti još jednu jesen… Evo je zima. Prošla je jesen. Prolazi i najzanimljivija godina mog život, za sada.

Nisam pomišljala na bolest, fakat nisam onaj tip hipohondra koji za svaki malo veći prišt misli da je rak. Sjedila sam na hodniku zelene zgrade na Rebru i ispravljala sastavke mališana dok sam čekala na red za ultrazvuk i punkciju. U torbi su još bili ispiti iz matematike. Dugo su me pregledavali i bili poprilično zabrinuti. Rekli su da će za dva dana vidjeti kuda sa mnom. O.K. Za dva dana. Za dva dana sam krenula po nalaze. Kako sam inače traljava po pitanju snalaženja u prostoru, jedva sam našla onu istu ambulantu od prije dva dana. I onda se zaustavilo proljeće na tren.

“Pobjeda nije uvijek i nužno zdravlje. Pobjede su svaki dan mali i tajnoviti koraci znani samo nama. Koraci koji nas vode do onog dobrog koje svatko krije u dubini.”

Vidjevši nalaz, spuštala sam se po stepenicama. Znači od danas imam rak… znači kreće duhovna intervencija… i tjelesna… i svakakva… Planer se, nakon popunjena tri mjeseca, prestao puniti natuknicama: ispit, sjednica, roditeljski, ispit, lektira… popunio se novim riječima: CT, punkcija, biopsija, anestezija, krv vaditi, nalaz ponijeti, krv, 1. kemo ciklus, kontrola, 2. ciklus… pa tako do veselog 6. ciklusa i još veselijeg PET/CT-a koji je pokazao da je terapija, vele neki da je konjska, sve ružno potamanila. Taj ću planer čuvati s posebnom pažnjom.

Sve prolazi. Bogatija sam za desetak novih ljudi koje ne bih susrela da se nisam razboljela. Oni čine ovu godinu osobito lijepom. Duboki su to bili susreti i jesu. Volim promatrati sjaj u njihovim očima. Volim jer nam ne treba mnogo riječi. Sretna sam jer sam susrela i frenda kojeg nisam vidjela od osnovne jer se preselio u Zagreb. Susreli smo se u dnevnoj bolnici. Dijagnoza: leukemija. Nisam ga najprije prepoznala od maskice i kape, ali on mene jest. Rekao mi je da se nisam promijenila  od osnovne. Bio je to kompliment dana. Drago mi je da sam prije zadnjeg ciklusa svoje kemoterapije bila uz njega. Dugo smo se i tiho promatrali. Sjećam se peciva i jogurta koje su nam sestre dale za doručak. Jela sam. On je uzeo, ali nije imao snage žvakati. Ne znam je li imao više od 40 kilograma. Nije imao snage ni otvoriti jogurt. Ja pak nisam imala snage pitati ga želi li da mu ga otvorim. Isprekidanim rečenicama kratko je pričao o Bogu i smislu života. Imao je onu bijelu plastičnu krunicu oko vrata. Kako je bio miran. Umro je tjedan dana nakon našeg zadnjeg susreta. Kratko sam plakala kada sam saznala. Zahvalila sam Bogu za Njegovu snagu i puno molila za njega.

Ostala poznata ekipa većinom je gotova s terapijama pa sad slavimo još darovanog vremena za ovaj lijepi svijet. Neki se tek kreću boriti. Nebu zahvaljujem da su i oni tu, u mome srcu. Da mogu s njima zajedno prolaziti cikluse i radovati se svakoj pobjedi. A pobjeda nije uvijek i nužno zdravlje. Pobjede su svaki dan mali i tajnoviti koraci znani samo nama. Koraci koji nas vode do onog dobrog koje svatko krije u dubini. Znam da to svatko krije u sebi, znam. To mi je rekla moja mama. Najlakše do toga jest po križu. Pobjeda je doći do prepuštenosti i slobode srca. Pobjeda je ne brinuti se tjeskobno. Pobjeda je ljubiti svaki tren iskreno i strasno bez obzira kakav bio… znajući da te on može itekako naučiti… pobjeda je ostati miran unatoč mnoštvu nemira. Pobjeda je moći vidjeti snagu nemoći. Pobjeda je moći živjeti u svojoj istini. Pobjeda je prepustiti mu jakost razuma i slabost tijela i dati da te vodi Njegova nevidljiva ruka. Dati da te vodi Bog koji je Ljubav.

Sad je dobro, PET/CT pokazao je da je kemoterapija sve ružno potamanila. Čekaju me redovite kontrole. Radujem se životu. Radim već dva i pol mjeseca. Vratila sam se među moju veliku podršku i motivaciju – moje učenike. Bogu zahvaljujem za moju redovničku zajednicu, za moju obitelj i sve divne ljude koji su sada dio moga života. Gledajući upravo u njih, znam da je moja bolest oplemenila moj život.  

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama