Nikada neću zaboraviti dan kada sam saznala da imam rak

Dubravka Škurla (46)

9.

VELJAČE, 2017

Nikada neću zaboraviti 9. veljače 2015., dan kada sam saznala da imam karcinom dojke, iako sam imala predosjećaj da se u mom tijelu nešto događa jer se duže vrijeme nisam osjećala dobro.

Moja priča u stvari počinje na ljeto 2014. Bio je kolovoz, bili smo na plaži i kći me nehotice udarila koljenom u lijevu dojku. Sutradan sam i dalje osjećala bol u dojci, posebice na mjestu postojećeg mastitisa. Kako sam u ožujku iste godine bila u Zagrebu na redovnom sistematskom pregledu u Poliklinici Sunce, gdje su mi rekli da je sve u redu, iako sam se žalila na jake i vrlo česte migrene, izrazitu slabost, kontinuirani umor i stalnu želju za spavanjem, a imala sam i dosta loš nalaz željeza i hemoglobin u krvi (loše sam se zapravo osjećala skoro godinu, zbog čega sam stalno bila kod liječnika opće prakse), vjerovala sam da nije ništa strašno, da je bol samo od udarca i da će proći kroz koji dan. Turistička je sezona bila u punom jeku, radila sam paralelno tri posla i gotovo u potpunosti potisnula bol u dojci. Samo sam svaki puta kada bi mi se djeca htjela približiti rukom makinalno zaštitila dojku, jer me boljela. 

Zašto odmah nisam otišla liječniku ni dan danas mi nije jasno. Kad malo bolje razmislim, sve mi je očito bilo važnije od mene same.
Došao je i 2. rujna. Probudila sam se s izrazito jakim bolovima u abdomenu. Nisam se mogla dići s kreveta pa me je suprug odmah odveo na hitnu. Kad smo došli tamo počela me je jako boljeti glava. Liječnica na prijemu prečula je bol u abdomenu, dala mi je injekciju za bolove i glavobolju i poslala me natrag kući. Pod utjecajem lijekova kratko sam zaspala, no brzo me probudila još veća  bol u abdomenu. U poslijepodnevnim satima sam se opet vratila na hitnu. Napravili su sve pretrage, rentgen, ultrazvuk, ‘nafilali’ su me lijekovima i rekli da imam jači napad gastritisa te ponovno vratili kući. Dojka me je i dalje boljela i sve više oticala. Negdje u listopadu rekla sam svom liječniku opće prakse da mi je dojka tvrda kao kamen pa me je naručio na mamografiju. Datum je bio 4.studenoga. Radiologinja mi je rekla da radi više od 20 godina i da joj nikada nitko tijekom snimanja nije toliko plakao od bolova kao ja. Nakon sedam dana podigla sam nalaz u kojem je pisalo da imam ciste, dvije pod upalnim procesom i da po potrebi moram napraviti ultrazvuk i kontrolu kod kirurga. Ništa HITNO!!!

“Tražili su od mene da im obećam da ću ozdraviti”

Dubravka Škurla / foto: privatna arhiva

Kosa? Meni je bilo bitnije da sam živa! Dubravka Škurla

TV INTERVJU: Dubravka Škurla - Kosa? Meni je bilo bitno da sam živa! Izvor: Dubrovniktv.net, 17/10/2016

TV INTERVJU: Dubravka Škurla – Kosa? Meni je bilo bitno da sam živa!
Izvor: Dubrovniktv.net, 17/10/2016

Na šalteru su mi rekli da termin za ultrazvuk mogu dobiti tek za mjesec i pol dana. Rekla sam samoj sebi: Do tada tko živ, tko mrtav, idem ja privatno kod  prijatelja koji mi je rekao da je dojka toliko upaljena da ju u takvom stanju ne može punktirati. Dao mi je antibiotike da ih pijem mjesec dana, pa da dođem ponovno kad se upala smiri. Došli su Božić i Nova godina, otišli smo na odmor s djecom. Dojka me više skoro uopće nije boljela, no na njoj je i dalje ostala velika kvrga. Sredinom siječnja zvao me prijatelj i pitao gdje sam, zašto nisam došla na kontrolu? Rekla sam mu: Vraćam se s puta, vidimo se idući tjedan. Kad sam došla kod njega bio je jako zabrinut. Dube moja, meni se ovo ništa ne sviđa, trebaš hitno u bolnicu, rekao je. 
Bio je već 4. veljače 2015. Liječnica me na punkciji  pitala je li itko u mojoj obitelji imao karcinom. Odmah mi je sve bilo jasno. Pitam ju znači li to da je nalaz loš. Neću vam ništa govoriti do 11. veljače, dok nalaz ne bude gotov, rekla je. U nedjelju 8. veljače moj mi kirurg šalje poruku da ipak dođem već sutradan na pregled. Nije mi trebala njegova potvrda. Znala sam.  

IMAM KARCINOM!!!
Tog kobnog 9. veljače došla sam sa suprugom u ambulantu. Bilo je oko 14 sati. Dube moja, nalaz nije dobar, rekao je kirurg. 

Samo sam izgovorila: Ajme meni, što ću sad?! Ne želim i neću umrijeti …..
Odmah su krenuli s obradom, no nalaze je trebalo čekati do petka. Tako je počela moja borba za ŽIVOT. 
U autu od bolnice do kuće isplakala sam valjda sve što sam imala. Otišla sam do liječnika opće prakse i zamolila ga da mi da injekciju za smirenje. Nazvala sam i najbolju prijateljicu koja je odmah dojurila. Čekao me je najteži trenutak: Kako reći djeci da imam rak? Došli smo kući. Suprug je pozvao djecu. Sjeli su, a on im je rekao: Znate, mama nije dobro. Mama je teško bolesna. Ima karcinom.

Dubravka Škurla / foto: privatna arhiva

Moj srednji sin, tada šesnaestogodišnjak, odmah je rekao: Ja to znam, ja sam to vidio jer ima godinu dana da mama nije dobro! Moja kći, koja je tada tek bila napunila 12 godina, a i inače smo jako vezane, skoro je dobila napad histerije. Moj najstariji sin bio je u Splitu na prvoj godini studija. Njemu smo rekli putem telefona. Samo je poklopio slušalicu. Tražili su od mene da im obećam da ću ozdraviti. 
Ujutro odlazim ponovno u bolnicu na pretrage, vade mi krv, CT, ultrazvuk, magnetska rezonanca i core biopsija, kako bi se utvrdila vrsta i stadij karcinoma… U petak je gotov nalaz. Karcinom je “najbolji mogući”.  Očekujem da će me liječnik za ponedjeljak naručiti za operaciju, no on je rekao: Znaš Dubravka, moramo još nešto provjeriti, pa ćemo onda donijeti odluku o operaciji.
Došao je već sljedeći ponedjeljak. Supruga i mene zvali su iz bolnice na razgovor. Dočekali su nas moj liječnik i glavni liječnik odjela i rekli: Znaš Dube, dojka nije toliki problem. Problem je to što imaš dvije male metastaze na jetri, a ne znamo odakle su. Onkolog je donio odluku da moraš prvo na kemoterapiju, a operaciju ćemo zakazati tek kada se metastaze povuku s jetre. 

Ništa mi se to nije svidjelo. Zar ne treba prvo utvrditi odakle metastaze, pitala sam se. Odmah sam odlučila da želim kod najboljeg hrvatskog onkologa kojeg priznaje američka zdravstvena asocijacija, dobila sam termin i krenula put Splita da od njega zatražim drugo mišljenje. Kada sam došla u Split profesor mi je samo rekao: Draga moja Dubravka, jako ste mladi, ne znam na osnovu čega bi vam dali kemoterapiju kada vi očito imate negdje još jedan karcinom koji je u zadnjem stadiju ili imate karcinom jetre. Suprug i ja ostali smo u šoku. Brzo sam se sabrala i već za par dana po liječnikovom naputku obavila PET/CT pretragu. Nalaz je pokazao da osim primarnog karcinoma dojke, koji je bio u drugom stadiju, imam i primarni adenokarcinom debelog crijeva u četvrtom stadiju (Dukes D). Liječnik nam je oprezno rekao kako su mi i nakon operacije šanse da preživim jako, jako male, no da bi trebalo pokušati jer sam premlada i ovo što mi se dogodilo nije normalno i vrlo je rijetko.

Operaciju sam htjela obaviti u Dubrovniku. Moj dragi kirurg je dogovorio s prim. dr. Branislavom Kocmanom s KB Merkur da će on doći u Dubrovnik i operirati me. Na svoju sam odgovornost potpisala da želim da mi se sve obavi tijekom jedne operacije, budući da su mi krvni nalazi bili loši, a još sam uz to i astmatičar pa su upitne bile i narkoze. Tijekom operacije koja je obavljena 30. ožujka 2015., a trajala je više od devet sati, uklonjeni su mi: lijeva dojka i deset limfnih čvorova, od kojih su dva bila zahvaćena, pola metra debelog crijeva i 30 limfnih čvorova (dva su također bila zahvaćena), masno tkivo, slijepo crijevo, dvije metastaze na jetri te preventivno jajnici i jajovodi. Operacija i oporavak prošli su besprijekorno. U bolnici sam bila do 14. travnja i onda sam još 15 dana bila kod kuće s drenom. Nije bilo lako, svaki korak je bio bolan.
Mjesec i po nakon operacije napravila sam kontrolni PET/CT koji nije pokazao tragove maligne bolesti ni na jednom dijelu tijela. 

Operacija je bila 100 posto uspješna.
Prošla sam dvije kemoterapije, 12 Taxol infuzija (svakih sedam dana primala sam ih u Splitu)  te popila osam ciklusa pametnih lijekova, ukupno 784 tablete. Posljednju sam popila na Staru godinu.

U autu sam se putem do Splita i natrag liječila pjesama Nine Badrić, Petra Graše i klapa.
Za vrijeme terapije svakih šest tjedana morala sam na CT jer je povratak duktalnog karcinoma najčešći u prve dvije godine. 
Pritom sam živjela punim plućima, jela zdravo, vježbala, kupala se, uživala s obitelji i prijateljicama koje su me dizale svaki put kada bih počela padati. Imam predivnu svekrvu i svekra koji su mi brojali zalogaje i zdrave obroke da ne bih što “izbjegla”.

Danas sam nova JA! Dala sam otkaz na poslu i pomažem suprugu pomalo oko privatnog biznisa i živim duboko uvjerena da sam ja pobjednica. Kosu sam izgubila, ali nisam nosila ni periku ni marame. Najbolje sam se osjećala ćelava. I nije me bilo briga što će netko reći.

To sam JA i to je bila moja stvar. Kome smeta neka ne gleda…

Još malo pa su od operacije prošle dvije godine. U nijednom trenutku nisam pomislila da neću uspjeti. 

Za mene nije bilo druge opcije.

Sve ovo ne bi bilo moguće da uz mene bio moj suprug, već 29 godina moja srodna duša, jedina ljubav mog života i otac moje troje djece.
Uz moju volju i vjeru u dragoga Boga ispunila sam obećanje koje sam dala svojoj djeci. 

Ostala sam živa! I zdrava, psihički i fizički!